Osiromašeni heroizam

Komedija koja to nije na festivalu komedije

Ambis te gleda

Dokumentarni film Mahdija Fleifela: Xenos

Elma Porobić: Tamo gdje se čuje smijeh

Osiromašeni heroizam

Lamija Milišić

Majstor i Margarita na koncu odabiru ljubav, a odriču se zla. Zlo je za njih nepodnošljivo i, stoga, na neki način, zapravo uzvišeno. Kako sam Eagleton kaže, zlo je sasvim poseban oblik božanskog odnosa spram njegovih tvorevina.

Hipnotično voajerstvo

Lamija Milišić

Obiteljske svađe, večernji obroci pred televizorom, lupanje o pod i plafon susjedovog stana, tanka zvučna izolacija – toliko pokreta, zvukova i pogleda zapravo se slijeva u nakupine buđi na podrumskim zidovima. Pomislili biste da će se od te naprasne bolesti zgrada (u ovom filmu zapravo sinonim za čitav sistem ljudskih odnosa, za čovječanstvo, za pojam čovjeka po sebi) urušiti u vlastiti temelj… No ipak!

Learova sjenka

Lamija Milišić

Bitna je još jedna okolnost u vezi s filmom The Dresser, a to je odnos književnosti, teatra i filma. Što se tiče književnosti, nju u filmu pronalazimo kao temu u trenutku kada saznajemo da je Sir počeo pisati svoju autobiografiju, koju je nazao „Moj život“. Nešto kasnije, Sir govori Irene kako se glumac odriče onoga što ljudi nazivaju životom. Norman je na kraju filma bijesan jer ga Sir nije spomenuo u Zahvalama.

Einarova smrt

Lamija Milišić

„Je est un autre“, napisao je 1871. u jednom pismu Arthur Rimbaud: „Ja, to je neko drugi.“ Umjetničko djelo je porod , što sebstvo svog stvaraoca objektivizira i nadilazi zahvaljujući publici. Opredmećeni subjekt tek naizgled posjeduje subjektnu i objektnu moć – on je razvučen po površini zrcala, u kom subjekt promatra svoju opredmećenost, svoj odraz. No, taj opredmećeni subjekt je statičan, zauvijek izgubljen u trenutku kada je stvorio umjetničko djelo.

Dokumentarni film Mahdija Fleifela: Xenos

Sibela Hasković

Postoji jedan stereotip koji su razvijali gotovo svi angažovani intelektualci s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, prema kojem su svaka epika i sve „velike priče“ ne samo anahrone i umjetnički inferiorne lirici i „malim pričama o malim ljudima“ nego su i u izvjesnom smislu krive i za nacionalizam, zločine i sve ono krvavo i nesretno što nas je zadesilo tokom ratova u kojima su se raspadale zemlje.

Nova stvarnost

Isabelle Huppert 

Kazalište za mene predstavlja onog drugog, ono je dijalog, odsutnost mržnje. Prijateljstvo među narodima, nisam sigurna što ono podrazumijeva, ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo publike i glumaca, u jedinstvo svih onih koje kazalište spaja, onih koji ga pišu, koji ga prevode, onih koji ga rasvjetljavaju, oblače, dekoriraju, onih koji ga izvode, koji ga čine, koji u njega odlaze.

Totalitet (ne)razumijevanja

Vahidin Preljević

Pisci se pretvaraju u svetinje, izvorišta svete historijske istine, „čitaoci“ u idolopoklonike, a samo čitanje se tako suspendira, čini izlišnim, jer je svakako sve jasno, a uostalom, prema toj logici, i poželjno je da svi komuniciramo samo sa svojima – sa onima s kojima smo se zbog etničke, vjerske ili ideološke pripadnosti već odavno razumjeli ili barem tako osjećamo.

Jazz i književnost

Lejla Alimanović

Jazz, kao umjetnost improvizacije, predstavlja transkulturalno sjecište muzike i svojstven mu je eklekticizam. Jedna od karakteristika postmodernizma je ukidanje formalnih žanrovskih granica iz kojih se stvaraju višestruko kodirana međupodručja pa se tako književni i muzički elementi, unutar sebe i međusobno, susreću u jednoj novoj formaciji. Hibridne intencije epohe dopuštaju komparativni odnos ovog tipa. Sve navedeno može se iščitati i u književnom opusu Tvrtka Kulenovića za koji sam autor smatra da je new age.