Metak koji je prekinuo pucanje duše

Piše: Kemal BAŠIĆ

KemalBašićPredstava „Divlje meso“ Narodnog pozorišta Sarajevo odigrana je petog festivalskog dana Pozorišnih/Kazališnih igara u Jajcu. Radi se o inscenaciji drame Gorana Stefanovskog koja je napisana 1979. godine. Autori predstave odlučili su se da svojim intervencijama promijene dramski tekst, jer su, kako se čini, osjetili potrebu aktualiziranja drame, želeći gledatelju, valjda, približiti i omogućiti veće prepoznavanje teme i predstavljenih situacija i događaja. Tu se, nažalost, čini da nisu imali povjerenja u ono što je teatru imanentno, a to je, upravo, aktuelnost – teatar je uvijek ovdje i sada. Teatar je, ako se tako može reći, na aktuelnost osuđen. To implicira još jedan problem, i opet se radi o nepovjerenju, ovaj put u univerzalnost umjetničkog djela. Umjetničko djelo živi od svoje dimenzije koja prevazilazi vremenska i prostorna ograničenja. Sumnjati u sposobnost razumijevanja umjetničkog djela ako se njegov sadržaj doslovno ne prebaci u vrijeme, u ovom slučaju konkretnu 2015. godinu u kojoj živi publika, znači, sumnjati u umjetnost i njenu univerzalnost. Zbog svega ovoga čini mi se najvažnijim govoriti upravo o odnosu dramskog teksta i predstave Dine Mustafića.

Praviti intervencije u dramskom tekstu je legitimno, ali je to i vrlo odgovoran i nezahvalan posao. Ukoliko se i u najmanjoj mjeri pokaže nedosljednost u bilo kojem segmentu adaptiranja teksta, javlja se opasnost da se cijela dramska struktura uruši. Goran Stefanovski radnju smješta pred sami početak Drugog Svjetskog rata, u Skoplje. U ovoj inscenaciji dobijemo informaciju da se radi o 2015. godini, ali nemamo nikakvu informaciju gdje. Možemo samo nagađati. Ako se radilo o želji da se na taj način kaže da se to događa tu kod nas, kod svih nas (ako pristanemo na to da smo mi nekakvi Balkanci), onda je to opet podcjenjivanje mogućnosti publike da razumije i nekog drugog (naprimjer komšiju) osim sebe samoga.

divljeMeso Sada je važno reći šta je ono što se naziva „divlje meso“. Kako čujemo i u predstavi (i čitamo u drami), to je bapska priča: ako čovjeku zapadne dlaka u grlu, oko nje počne rasti divlje meso koje na kraju čovjeka i uguši. Budući da u pravom umjetničkom djelu ništa nije slučajno, a naročito ne naziv, jasno je da se divlje meso, u svim mogućim prenesenim značenjima koja se mogu izvući iz drame, funkcionira kao simbolički centar komada. Porodica Andrejević ima svoje muke koje ih guše kao ovo divlje meso, roditelji su odustali, bez nade u mogućnost bilo čega dobrog, slute zlo. Sinovi, iako različiti, svaki ima svoje divlje meso. I evo, naprimjer, kako se ova predstava odnosi prema drami i njenom simboličkom centru. Najstariji sin, Simon, u drami umire gušeći se, on umire od unutrašnjeg pritiska, Simon ne može da podnese svoj život i doslovno se njime guši. Vjerujem da će dovoljno reći o tome kako se prema drami odnosi predstava to što Simon na sceni umire nakon pucnja pištolja. Smrt koja je posljedica unutarnjeg slamanja čovjeka, doslovno pucanje duše, zamijenjena je potpuno vanjskim, mehaničkim sredstvom – zamijenjena je metkom. Ovakve promjene nam, nažalost, govore da autori predstave koji su odlučili da ovako rješavaju stvari ne vjeruju da je moguće da se teatar shvati iznutra, da smrt dramskog lika koja nije izazvana mehaničkom povredom može biti jasna. Da li je potrebno reći koliko je komad izgubio samo ovom intervencijom? Nažalost, ona nije jedina, ali je sasvim dovoljna da ukaže na glavni problem predstave – loše čitanje dramskog teksta.

Kad smo već spomenuli pištolj, treba reći i da je korištenje pištolja kao rekvizita još jedna od nedosljednosti ove predstave. Ako se odustalo od naturalističkog poimanja rekvizita i scene, ako se, želim reći, odustalo od buketa cvijeća za majku Andrejevića, zašto se nije odustalo i od gasnog pištolja (inače vrlo dragog rekvizita sarajevskih teatara)? Valjda se publika morala pogoditi nečim. Barem pištoljem.

Na kraju, mora se reći da su svi bolji momenti ove predstave zasluga isključivo nekoliko vrhunskih glumaca koji su i u ovako intervencijama oslabljenom dramskom tekstu uspjeli pronaći mogućnost da naprave uvjerljivim svoje likove. To se prije svega odnosi na lik Klausa (Zijah Sokolović), lik Dimitrija (Josip Pejaković) i Marije (Vesna Mašić).

  2 comments for “Metak koji je prekinuo pucanje duše

Leave a Reply