Groteska kao objektivizacija stanja stvari

Kemal Bašić

KemalBašićNarodno pozorište Republike Srpske postavilo je na scenu komad Mate Matišića „Sinovi umiru prvi“, a režiju potpisuje Marko Misirača. Radi se o jednom od tri komada koja pripadaju Matišićevoj „Posmrtnoj trilogiji“. Ovo je četvrta inscenacija spomenutog dramskog teksta. U dva navrata se to dogodilo u Hrvatskoj, praizveden je u Zagrebu, i ta predstava je još uvijek živa, a zatim je postavljen i u Osijeku gdje se nije dugo zadržao na repertoaru. U druga dva navrata ovaj komad postavljen je na scenu u bosanskohercegovačkim pozorištima, i to u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica,  a nakon toga i u banjalučkom Narodnom pozorištu Republike Srpske.

Činjenica da se su se ovom tekstu hrvatskog dramatičara u tako kratkom vremenu posvetili u dvije bosanskohercegovačke uvažene pozorišne kuće govori već samo sobom dosta, kako o komadu tako i o pozorišnom osjećanju da se na sceni treba progovoriti o temama koje su na ovakav način rijetko obrađivane u našim pozorištima. Radi se o crnoj komediji, koja je i inače Matišićev omiljeni žanr. Za potrebe banjalučke predstave, ovaj tekst je adaptiran i promijenjen mu je hronotop, ta promjena obilježila je u velikoj mjeri samu predstavu. U originalnoj verziji, mjesto događanja je Dalmatinska zagora, početkom 2000-ih, a u adaptaciji koju potpisuje Ivan Velisavljević, radnja se događa u bosanskoj krajini, 2008. godine. Budući da Matišić piše apsurdnu komediju o suludoj situaciji koja nije nepoznata (i ne djeluje tako ludo) u postratnim prostorima bivše Jugoslavije, on kao jedno od osnovnih komičkh sredstava koristi dijalekat, onaj koji se govori u dalmatinskom zaleđu, onakav kakav često imamo kod Ive Brešana, a u ovoj adaptaciji čini se da je dijalekat uspješno preveden u onaj govor po kojem su prepoznatljivi ruralni dijelovi bosanske krajine, odnosno govor koji u svojoj književnosti nerijetko koristi Petar Kočić. Naravno, dosljednost prevođenja kako hronotopa, tako i dijalekta bila je ključna za tekst kao temelj ove predstave i čini se da je to u velikoj mjeri, bar kada se o ovim stvarima radi, uspjelo.

supTreba naglasiti da razlog postavljanja ovog komada sigurno treba tražiti i u očiglednoj potrebi da se odmaknemo od sebe samih, i sa distance, pogledamo u to šta nam se događa i u kakvom se krugu vrtimo već desetljećima. U tom smislu valja pohvaliti odluku NPRS da izabere ovaj komad. Budući da se radi o, još uvijek, osjetljivoj temi odgovornost reditelja i ostalih autora predstave bila je itekako velika. Ono što je izuzetno važno kada govorimo o komadima ovog tipa, o komadima u koji su prožetim osjećanjem grotesknosti svijeta i koji grotesku nameću kao objektivizaciju stanja stvari, jeste uvijek izražen rizik od pada sa litice. O kakvoj se litici radi? Naime, o takvoj da je potrebna naročita vještina i napor da predstava održi balans, da ne pretegne niti jedna od dvije njene emocije koje nosi, niti ona komička, niti ona, uslovno rečeno, tragička. Zbog toga je trebalo vješto režirati, ali i glumcima omogućiti da iz materijala koji im nudi tekst, naprave uvjerljive likove, koji će moći živjeti na granici koja sama po sebi jeste crnohumorni pozorišni komad. Da se otišlo, u ma kojem trenutku, u neku od ove dvije strane, predstava bi postala negledljiva i neslavno bi propala. Jer, balansiranje koje ovakav tekst traži, da bi mogao funkcionirati na sceni, nije bez svog praktičnog opravdanja i razloga. Ovakva komedija vodi se i za teatrom kojem nas je, između ostalog, učio i Bertolt Brecht, a radi se o teatru koji će omogućiti distancu gledatelju, distancu koju u ovom slučaju stvara smijehom, a onda momentima koji ogole ljudsku nesreću te iste gledatelje natjera na objektiviziranje predstavljene situacije. U ovom slučaju, njihove, njima srodne i bliske.

Ovaj osvrt na predstavu ne može proći i bez osvrta na okrugli sto koji je uslijedio nakon predstave, a na kojem se sa svih strana više puta hvalilo Matišićev komad, i to riječima koje bi se mogle ocijeniti i kao da su malo preko mjere. Naime, dramaturški gledano, najveća vrijednost ovog komada leži u dobro osmišljenoj početnoj dramskoj situaciji, koja opet proizilazi iz dva izvora. Jedan je autorova sposobnost da kao slobodan, realizovan čovjek izdvoji sebe iznad onoga o čemu piše, a drugi je njegova duhovitost koja je takva da se iz nje može naslutiti i autorov pomalo cinički odnos prema životu. No, dobra književnost ni slučajno ne može živjeti samo od duhovitosti,  prema tome, mora se reći da Matišićev komad ipak ima neoprostive dramaturške nedostatke koji ovu komediju zadržavaju u dobrom zaostatku za najboljim primjerima južnoslavenske dramske književnosti. Likovi (nazovimo ih tako) nisu dosljedno i tehnički korektno razvijeni,  većina njih u samom tekstu potpuno visi i pojavljuje se u priči niodakle i odlazi nikuda, a i ne služi zapravo ničemu osim da bi se komad „ušio“ i da bi na kraju ispao dobro skrojen (nisam potpuno siguran ni da je to ostvareno) kako bi se ispričala jedna „naopaka priča“. Ta naopaka priča pozorištu jeste privlačna, ali tek kao ideja, kao polazna stanica sa koje se kreće u pozorišnu potragu za nečim što je više nego što komad u sebi nosi (osim kao mogućnost, što je opet relativna i proizvoljna stvar). Redatelj koji umije čitati, može prepoznati u ovom komadu naznake tih različitih mogućnosti koje se mogu iz njega izvesti, a također, redatelju koji umije čitati neće biti teško uvidjeti da predstavi neće biti teško da bude bolja od same drame, jer toliko dramaturški praznog prostora i nije ništa drugo nego odlična prilika za slobodnije pozorišno uobličavanje. Marko Misirača je to u ovoj inscenaciji uradio sasvim pristojno.

Leave a Reply