36. Pozorišne/Kazališne igre u Jajcu

U salonu Doma kulture Jajce održana je press konferencija u povodu 36. Pozorišnih/Kazališnih igara Bosne i Hercegovine.  Igre će se ove godine održati od 1. do 9. jula, a gledaoci će moći pogledati sedam predstava.

Pozorišne/Kazališne igre BiH u Jajcu održavaju se 36 godina i najstariji su teatarski festival u našoj zemlji. Igre su uživale veliki ugled u bivšoj državi te postale jedan od najznačajnijih festivala na ovim prostorima.

Na press konferenciji novinarima su se obratili Edin Hozan, načelnik Općine Jajce, predsjednik Vijeća Igara i predsjednik Organizacionog odbora 36. Pozorišnih/Kazališnih igara Bosne i Hercegovine, Almir Bašović, selektor 36. Pozorišnih/Kazališnih igara Bosne i Hercegovine i Mevzudin Duranović, direktor 36. Pozorišnih/Kazališnih igara Bosne i Hercegovine.

Selektor igara Almir Bašović u proteklom je periodu odgledao veliki broj predstava, te odabrao sedam predstava koje će biti izvedene pred jajačkom publikom.

U nastavku vam donosimo spisak predstava i obrazloženja zbog čega su upravo te predstave odabrane od strane ovogodišnjeg selektora.

1. SARTR Sarajevo, Majstor i Margarita

Obrazloženje:

Predstava Majstor i Margarita u režiji Aleša Kurta donosi zanimljivo scensko čitanje jednog od najvažnijih romana dvadesetog stoljeća. Pitanje pred kojim se nađe svako ko jedan veliki roman želi „prevesti“ u pozorišnu predstavu jeste pitanje o tome šta žrtvovati pri dekomponiranju pripovjedačke funkcije, odnosno pitanje čega se odreći da bi se na scenu postavilo djelo koje je značajno upravo zato jer je majstorski ostvareno u konkretnoj formi romana. Osim ljubavi između Majstora i Margarite, najvažnije sižejne tokove Bulgakovljevog romana čine posjeta đavola Wolanda Moskvi u vrijeme staljinističkog totalitarnog režima i Majstorov roman u romanu koji se bavi Isusom i Poncijem Pilatom. U ovom sarajevskom pozorišnom čitanju Majstora i Margarite sižejna linija koja se bavi đavolom i totalitarizmom osavremenjena je tako što se totalitarizam tretira kroz vizuru bahatog kapitalizma našeg doba, a roman u romanu tretira se kroz pitanje o mjestu koje religija i pozorišna umjetnost zauzimaju u našem današnjem svijetu. Umjesto spoznaje o tome da nas u ovom tužnom vremenu  „samo đavo može odnijeti“ (tu spoznajubi sugeriralo malo klasičnije čitanje radnje Bulgakovljevog romana),  dramatizacija i režija Majstora i Margarite usmjereni su ka tome da nas upozore u kojoj mjeri danas nedostaje okvir u kojem je moguća bilo kakva spoznaja.Otuda su i dramaturška i rediteljska sredstva kojima se gradi ova predstava pomjerena ka ekspresionističkojpoetici, koja je uređene motivacijske sisteme pozorišta devetnaestog stoljeća željela zamijeniti makar čežnjom za mističnim iskustvom. Zato se u ovoj predstavi, i izborom glumačkih sredstava i scenografijom i kostimom i ritmom (songovi i muzičke tačke su, pomalo paradoksalno, u funkciji naglašavanja statičnosti svijeta) želi naglasiti atmosfera sna, ludnice, groblja… Nasuprot tom ambijentu stoji Đavo, koji svoj racionalizam „brani“ postupcima srednjovjekovnog lakrdijaša, cirkusanta, varalice, pokazujući tako da „banalnost zla“ više ne dozvoljava postavljanje pitanja o uzvišenosti ljubavi između Majstora i Margarite. Upravo je ovakvo rediteljsko i dramaturškočitanje Bulgakovljevog romana u drugi plan stavilo likove Majstora i Margarite, što je istovremeno omogućilo da se predstava gradi kao vrlo uspješna ansambl predstava i da nam kao takva, bez ikakvog uljepšavanja, ponudi ogledalo u kojem ćemo se ogledati, bez mogućnosti da na njemu ostavimo tragove svoga daha.

2. BNP Zenica, Moja fabrika

Obrazloženje:

Predstava Moja fabrika u režiji Selme Spahić nastala je po istoimenoj knjizi pisca i publiciste Selvedina Avdića. To je predstava koja i svojom temom i svojom intencijom upozorava na neraskidivu povezanost između pozorišne umjetnosti i fenomena grada. Naime, okvir ove pozorišne predstave čini povijest odnosa između grada Zenice i zeničke Željezare. Štrajkovi i krize, otvaranje krčmii javnih kuća, okupacija i smjene ideoloških sistema, pokušaji rušenja i razvoj fabrike, dakle sve ono što čini povijest Željezare i povijest Zenice, u tekstu za predstavu Moja fabrika dopunjuje se intimnom ispoviješću bivših radnika, ali i ispoviješću članova glumačkog ansambla. Takose događajima koji se tiču junaka, udarnika, heroja i izdajica pridružuje sjećanje kao subjektivni, individualni, psihološki fenomen, a predstava se gradi kao važan doprinos pamćenju kaokolektivno oblikovanom fenomenu.Pišući u svojoj knjizi Duga sjenka prošlostio mjestu presjeka iskustvenog i kolektivnog pamćenja, Aleida Assmann razmatra put od individualnog ka socijalnom, od individualnog ka kolektivnom i od individualnog ka kulturnom pamćenju. Predstava Moja fabrika upozorava u kojoj mjeri je pamćenje, baš kao i pozorište, uvijek „socijalno grundirano“, zatim pokazuje kako se prelazak sa individualnog na kolektivno pamćenje postiže u prvom redu ritualima putem kojih se događaji tumače tako da „ostanu sadašnjica“ te nas uvjerava da sadržaji kulturnog pamćenja tek dijalogiziranjem postaju element našeg identiteta. Ovo je predstava koja, uprkos činjenici dapovremeno bez potrebekoketira sa trenutnim teatarskim modama, pokazuje da pozorište koje nam je danas možda potrebnije nego ikad jeste zapravo ono pozorište zasnovano na najstarijem principu: skupina građana jednog grada za svoje sugrađane pravi predstavu koja ih okuplja oko neke zajedničke vrijednosti.

3. Pozorište Prijedor, Bunar

Obrazloženje:

Predstava Bunar rađena po drami Radmile Smiljanić, a u režiji Darka Cvijetića, spada u predstave koje nas upozoravaju na našu mračnu postratnu stvarnost. To je predstava nastala po dramskom tekstu koji se, u skladu s osobinama psihološkog realizma te djelimično melodrame, bavi odnosima unutar jedne porodice, alibi se i zbog rediteljskog postupka i zbog vješto reduciranih glumačkih sredstava i zbog scenografskih rješenja,moglo reći da scenski prostor prijedorskog  Bunara postepeno izrasta do ruba antiutopije. Otkako postoje kao ideje, i utopije i antiutopije su se uvijek zasnivale na prostornoj izoliranosti. U predstavi Bunar prostorna izoliranost bosanskog sela u koje su smješteni događaji koristi se kako bi se podcrtala izoliranost likova, što onemogućuje stvarni dijalog kao temeljni uslov za postojanje klasičnog dramskog odnosa. Zatočeni u svoje mračne, provincijske mržnje ili nesposobni za stvarno otvaranje prema drugom (pa tako nesposobni i za ljubav), likovi se u ovoj predstavi ne konstituiraju toliko vlastitim djelovanjemkoliko se konstituiraju kroz onemogućavanjedrugih likova da djeluju. Jedini lik kojistvarno djeluje jeste pop, koji u svijetu ove predstave funkcionira kaointrigant iz barokne tragedije, dakle kao izrazito komičan lik. Zato je apsurdno da likove u ovoj predstavi može spasiti jedino čudo. To čudo se na kraju i dogodi, ali se sasvim u skladu sa ironijskim modusom u kojem je ova predstava kao cjelina ostvarena, ono dogodi prekasno i predstavlja samo komentar na svijet užasno pomjerenih proporcija.

4. Kamerni teatar 55 Sarajevo, Mirna Bosna

Obrazloženje:

Predstava Mirna Bosna svjedoči o hrabroj repertoarskoj politici Kamernog teatara ‘55 iz Sarajeva, koja se ogleda u davanju prilike mladim dramskim piscima i rediteljima. Radi se o predstavi koju je po dramskom prvijencu Borisa Lalića režirao mladi reditelj Saša Peševski. To je predstava koja se bavi jednim društvenim tabuom i zapravo je svojevrsna kritika društva, jer se u njojprodaja lakih droga kao društveni tabu tretira kroz tešku ekonomsku situaciju likova. Iako u znatnoj mjeri koristi elemente satire, predstava Mirna Bosna ne gradi svijet u kojem bismo se smijali jer smo bolji od marginalaca, likova sa dna društvene ljestvice, već se njihova egzistencijalna situacija povremeno osvjetljava iznutra te se tako omogućuje da publika sa tim likovima suosjeća. Što je jednako važno, ovako građeni dramski likovi i dramske situacije omogućuju glumicama i glumcima da naprave uloge koje neće ostati na nivou pukih dramaturških funkcija već će imati obilježja dramskih karaktera. A to su članovi glumačkog ansambla predstave Mirna Bosna itekako znali iskoristiti.

Napomena: Za potrebe gostovanja na festivalu u Jajcu, ova predstava bi se djelimično trebala prerežirati.

5. EastWest centar i BNP Zenica, Za šta biste dali svoj život?

Obrazloženje:

Predstava Za šta biste dali svoj život? jeste još jedan autorski projekat Harisa Pašovića. Pašović se u ovoj predstavi bavi kratkom poviješću ideja za koje su ljudi bili spremni umrijeti. Predstava tematizira i neke slavne i neke manje slavne slučajeve ljudi udaljenih u vremenu i prostoru koji su bili spremni umrijeti za neku ideju. U ovako zamišljenoj dramaturškoj postavci, dijelovi predstave se međusobno komentiraju na različite načine, ponekad se dopunjavaju, ponekad razmimoilaze, ponekad ironiziraju, a ponekad se dovode u odnos iznenađujućih i začudnih analogija. Za šta biste dali svoj život? jeste predstava čiji naslov je formuliran kao pitanje, što na izvjestan način sugerira da se radi o nekoj vrsti scenskog eseja. Radikalizam koji se prije svega odnosi na kritiku sistema i ideologije, mišljenje u odlomcima i odnos prema realnosti kao nečemu razlomljenom, vlastito relativiziranje i svijest o tome da se tema kojom se predstava bavi ne može do kraja iscrpiti, sve to također upućuje na činjenicu da se ovdje radi o eseju postavljenom na scenu. Različite ispovijesti samoubica i potencijalnih samoubica svoj odnos grade isključivo preko okvira ove predstave, putem kojeg se pitanje iz naslova postavlja i publici koja sjedi među glumcima. Velika strast i angažman sa kojim glumački ansambl ove predstave postavlja (vrišti!) pitanje iz naslova, kao da upozorava kako nas posvećenost profesiji možda ponekad može zaštiti i od nepodnošljivog života i od neugodnih pitanja.

Napomena: Ova predstava bi se na festivalu u Jajcu mogla izvesti kao ambijentalna.

6. NP Tuzla, Woyzeck

 Obrazloženje:

Predstava Woyzeck u režiji mađarskog reditelja Ivana Funka, rađena u tuzlanskom Narodnom pozorištu, sasvim sigurno predstavlja hrabar repertoarski potez. Razlog je to što ovaj komad Georgea Buchnera jeste jedan od najvažnijih modernih dramskih komada, to je komad koji postavlja pitanje o tome šta je zapravo čovjek nakon raspada svih velikih ideja i riječi koji su ga do devetnaestog stoljeća kao biće određivale. U tuzlanskoj postavci je suptilno naglašena jedna Buchnerova intervencija u stvarni događaj po kojem je ova drama nastala. Naime, stvarna osoba po kojoj Buchner gradi svoj centralni lik po zanimanju je bio frizer, a Buchner Woyceku daje da bude vojnik. U ovoj tuzlanskoj predstavi čitav ambijent je scenografijom i kostimima obilježen militarističkim duhom, tako da svi tipovi diskursa koji okružuju centralni lik od tog militarističkog duha ponešto preuzimaju. Tako se jedna priča o mogućnostima čovjeka dvadesetprvog stoljeća suptilno tretira kroz našu nedavnu prošlost (a nažalost, i sadašnjost), ne iznevjeravajući pritom puno Buchnerov original. To je visokokultivirana predstava, koja pokazuje dosta povjerenja u tekst i glumačku igru i koja upozorava da ponovno čitanje modernih klasika jeste imperativ za našu pozorišnu sredinu.

7. Studentsko pozorište Banja Luka, Mlijeko

Obrazloženje:

Predstava Mlijeko, banjalučkog Studentskog pozorišta, u režiji Slobodana Perišića,otkriva nam jedan vrlo zanimljiv suvremeni dramski tekst grčkog autora Vasilisa Kocikonurisa. To je porodična drama koja postavlja neka važna pitanja o svijetu u kojem živimo. Smještena u porodicu ruskih emigranata, čiji je jedan član šizofreničar, drama Mlijeko bavi se „dvostrukom drugošću“ centralnog lika i postavlja pitanje o međuljudskim odnosima u svijetu u kojem čak ni porodica više ne može činiti okvir unutar kojeg je moguća empatija. Evropska drama je sa Medejom, tom prvom strankinjom koja dolazi u centar tragedije, registrirala raspad jedne slike svijeta. Predstava Mlijeko spada u one nažalost danas sve rjeđe predstave koje postavljajupitanje o svim onim strancima među nama koji registriraju raspad nekih naših današnjih vrijednosti. Uz reduciranu scenografiju, sa puno povjerenja u glumačku igru koja uprkos ponuđenom materijalu nikada ne prelazi u persiflažu ili u prodaju lažnih emocija, predstava Mlijeko je primjer kako se pozorište može oživjeti baveći se i nekim temama za koje smo bili sigurni da su zauvijek mrtve.

Izvor: jajce-online.com

 

Leave a Reply