29 search results for ""elvis ljajic""

Šutnja nije zlato

Elvis Ljajić

Lugonjić je jako dobro osvijestio onaj na svim komunikacijskim nivoima gotovo uobičajen potupak negovorenja onoga što se doista misli, te nagovijestio sve probleme koji iz tog proizilaze. Na kraju, predstava završava pomalo optimistično: likovi se izađu na scenu i izgovore naglas sve ono što su trebali a nisu rekli.

O životima kojih gotovo da nema

Elvis Ljajić

Scene se relativno brzo smjenjuju, gotovo filmski se smjenjuju i prostori i likovi, komadići priča koji nikako da se uklope u smisaonu cjelinu. Odnos prema smrti, prema kraju, prema odlasku na put bez povratka, pa bilo vlastitim izborom ili pak ne, ostaju samo na nivou napomene, iako se imalo sa čim taj odnos razraditi.

Vječito u baražu

Elvis Ljajić

Najveći problem ove predstave, koja je inače solidna, su monolozi. Ono što je trebalo da se na sceni dogodi, ono što je trebalo da se se uspostavi na osnovu odnosa među likovima, na osnovu dramskih radnji, daje se likovima da izgovore. Na taj način ključne stvari posredno saopštavaju publici umjesto da nam se pokažu.

Mali ljudi i velike promjene

Elvis Ljajić

Scena je postavljena tako da su desni i lijevi zid što su bliže rikvandu bliži jedan drugom, napravljeni od vrata, od kojih su neka funkcionalna a neka ne. Rikvand su velika, ogromna, visoka vrata, zapravo jedina kroz koja likovi dosita otići i doći. Ovakva scena stvara osjećaj tekobe, pritiskanja, klaustrofobije, a ta silna vrata uopšte ne nude izlaz. Naprotiv, samo povećavaju broj mogućnosti pogrešnih izbora.

What is Europe, I know.

Elvis Ljajić

Ova predstava je značajna i zbog upitnika u svome naslovu. U svijetu u kojem dominira monologizacija javnog prostora, u kojem se ne postavljaju pitanja, u kojem se komunikacija svodi na nivo emitera i receptora, pokušaj da se u pitanje dovede nešto što je gotovo dogma, veoma je značajna. To insistiranje na pitanjima se osjeti i kroz čitavu predstavu, od početka do kraja, iz scene u scenu, od lika do lika. 

Čehov iz New Jerseya

Elvis Ljajić

Jedan od problem predstave je i ono što bismo mogli nazvati dvostruko prevođenje. Naime, originalni dramski tekst nudi prevođenje Čehova iz ruskog u američki kontekst. Možda je preciznije kazati, svođenje Čehova na američki kontekst, i to onakav kakav Brodway očekuje, pri čemu od Čehova ostaje samo sjećanje na njega. Drugo prevođenje je ono koje komad iz američkog prevodi u kontekst onog svijeta u kojem se predstava i izvodi, pri čemu to prevođenje nerijtko ostane samo na nivou vanjskoga. I usprkos tom problemu, ova predstava uspijeva da se uspostavi kao validan pozorišni događaj.

Smijte se, sebi se smijete

Elvis Ljajić

Ova predstava spada u red onih koje se nazivaju društveno angažiranim, jer implicitno i eksplicitno upućuje na probleme društva u kojem živimo. Implicitno se to čini preko igranja pojedinih scena iz Prosjačke opere Johna Gaya, u kojima nam se pokazuju mahom nedostaci ljudskih karaktera, na osnovu kojih publika može da nasluti njihovu sveprisutnost, čak i kod sebe samih. Pri tome nije najmanje bitno to što glumci sve vrijeme igraju licem ka publici, tako da su i replike koje formalo upućuju svom partneru na sceni zapravo opućene publici, koja sjedi u sali u kojoj je svjetlo upaljeno. Eksplicitno se to radi tako što se likovi direktno, nedvosmisleno obraćaju publici, nakčešće tek na kraju poentirajući, osvjetljujući da su sve vrijeme nama govorili o nama.

Bilješka o jednom hotelu

Elvis Ljajić

Predstava je podijeljena u tri dijela, tri čina, i u svakom od njih pratimo sudbinu jednog para ili jedan ljubavni trougao, što bi na idejnom planu trebalo da poveže ove tri priče. Ono ih faktički i praktično povezuje je prostor u kojem se radnja događa, hotelska soba 719, u kojoj se likovi nađu u određenom trenutku u svom životu, u trenutku koji bi za neki od odnosa među likovima u konkretnim činovima trebao biti sudbonosan.  Ono što se doista na sceni dogodi su uglavnom konstatacije stanja, u kojima postoji samo prividna promjena između početne i situacije u kojoj čin, što znači i jedna priča, završava.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Strašno u venama

Elvis Ljajić

Ova predstava ima neka sjajna dramaturško i scenografska rješenja. Odluka da se didaskalije izgovore je brechtovski postupak, kojim se ne dozvoljava potpuna identifikacija sa likovima i onim što vidimo na sceni. Ta komička olakšanja su raspoređena tako da jasno određuju i ritam predstave, koji je korektan. Osim toga, ta odluka se pokazala i veoma praktičnom, jer su njome riješeni i problemi promjene prostora, a uz sve to je postupak koji pokazuje potpuno povjerenje u ono što pozorište jeste, odnosno povjerenje u gledaoca i njegovu sposobnost imaginacije.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Generacija kao lik

Elvis Ljajić

Scenografska rješenja su veoma sugestivna. Predstava se igra iza mreže, koja je prostore od poda do plafona, i djeluje i kao fizička prepreka likovima koja ih sprečava da odu iz čemera u kojem se nalaze. Istovremeno i to upravo zbog toga što se na kraju predstave ta mreža podigne, ta mreža djeluje i kao koprena koja likovima ne dozvoljava da vide svu ljepotu života i svijeta oko sebe, ograničavajući im i poglede i živote na ono unutar nje. Efektno je i rješenje da tu koprenu podigne lik koji je slijep, čiju komunikaciju sa onostranim drže pod kontrolom lijekovi i koji sjajno referira sa likovima slijepih proroka iz dramske historije.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Sveto S

Elvis Ljajić

Dokumentarističkoj drami sjajno odgovara fragmentarna dramaturgija, pa je autorica tu opciju i iskoristila. Niz slika nije povezan uzročno-posljedično, već se redanjem događaja postiže stvaranje atmosfere užasa. Autorica niže slike sa mnogo osjećaja, pažljivo ih gradirajući od početne slike u kojoj nam prikazuje sliku uplašenih glumaca zeničkog ansabla prekinute predstave iz devedesete godine do slike ekstazirajućeg zla u sceni kojom se predstava završava.

Ono što predstava sugerira je, naravno i veoma očigledno, veza između događaja sa početka devedesetih i onoga što se događalo u godinama koje slijede. Pri tome se ne misli da je prekidanje predstave dovelo do onoga što je kulminiralo pokoljima koju godinu poslije, već da je to bio jasan simptom, nepogrešiva najava za one koji su znali da posmatraju.