28 search results for "kemal basic"

Pozor: rodoljublje!

Kemal Bašić

Scenografski elementi predstave su vrlo precizni i jednostavni. Osmišljeni su sa odličnim osjećajem za mjeru i niti jednog trenutka oni ne djeluju kao višak ili opterećenje glumačkoj igri, oni su direktni i jasni, bez ikakvog nepotrebnog mistificiranja oni govore konkretno i dosljedno djeluju u funkciji priče.

Uznemirujuće na nekoliko nivoa

Kemal Bašić

Emocija se izgovara grčevito i kruto, robotizirano, što može biti činjeno s namjerom i ciljem, ali to dovodi do posljedice da se emocija koja bi trebala biti fenomen unutarnjeg dijela bića pretvara u izvještaj koji je mehanički fenomen i koji emociju ne može čak ni posredovati. Da li je onda, pod ovim okolnostima, moguća bila kakva emocija?

Moć patetike i nemoć režije

Kemal Bašić

Glumci se često nalaze u položaju da govore publici okrenuti leđima ili da zaklanjaju jedni druge što u profesionalnom pozorištu ne bi smio biti slučaj (osim ako se radi svjesno i sa određenim ciljem). Također, u nekoliko navrata se dogodilo da likovi govore istovremeno, pri čemu nikoga nije moguće razumjeti, ili da podijeljeni u parove koji su raspoređeni širom scene istovremeno mrmljaju međusobno, a svrha toga autoru ovog teksta je neriješiva misterija.

Groteska kao objektivizacija stanja stvari

Kemal Bašić

Činjenica da se su se ovom tekstu hrvatskog dramatičara u tako kratkom vremenu posvetili u dvije bosanskohercegovačke uvažene pozorišne kuće govori već samo sobom dosta, kako o komadu tako i o pozorišnom osjećanju da se na sceni treba progovoriti o temama koje su na ovakav način rijetko obrađivane u našim pozorištima. Radi se o crnoj komediji, koja je i inače Matišićev omiljeni žanr.

Prošlost, ovdje i sada

Kemal Bašić

Da bi ovo što nudi dramski tekst funkcioniralo na sceni, ansambl je morao biti izuzetno vješt. Nije jednostavno igrati likove koji nisu fiksirani u jednom vremenu niti prostoru, likove čije živote treba zaokružene i cjelovite donijeti na scenu, sa svim promjenama koji se unutar njih dogode, a onda, uz to sve, valjalo je ponuditi i perspektivu koja dolazi „sa one strane života“.

Špicko i Mate i Pera Ložač i neki Čehov

Kemal Bašić

Mostarska predstava traje oko dva i po sata, sa pauzom. Sa pauzom ili bez nje, predstava je preduga. Njeno trajanje najbolje opisuje iskreni smijeh u publici koji se začuje kada jedan od likova, stari Vanja (Velimir Njirić Pšeničnik), u napadu nekakvog neobjašnjivog ludila, govoreći o svom vremenu i svojoj genraciji između ostalog kaže: „gledali smo duge i dosadne predstave. I trpili ih!“. Publika ove predstave mora da ima nešto od duha tog vremena i te generacije.

Hotel Plaza: pozorišni snobizam ili komedija kakve nam ne treba?

Kemal Bašić

Ovogodišnje Pozorišne/kazališne igre u Jajcu otvorene su predstavom „Hotel Plaza“ NP Mostar. Tekst Neila Simona režirao je Admir Glamočak. Radi se o komediji situacije, koja je formom najbliža vodvilju, a ono što smo vidjeli na sceni je sasvim u skladu sa onim što tekst nudi. Tu se naravno radi o komediji koja se ne odmiče dalje od sebe same, koja se ne referira na bilo šta izvan sebe niti ičim može izazivati bilo kakva pitanja, osim, možda, jednog jedinog: zašto se u Bosni i Hercegovini, 2016. godine, u pozorišnoj kući koja jedva preživljava, postavlja komedija koja čak ni na najprostodušniji pozorišni način ne komentariše kulturni i društveni ambijent u kojem postoji?

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Filmska zamka za pozorišnu istinu

Kemal Bašić

Filmska rješenja su pozorištu često teret, odnosno, ona dokazuju da film i pozorište samo iz vana mogu izgledati slično, ali da je njihova priroda suštinski suprotna. Pozorišna umjetnost je živa umjetnost, koja računa na konkretan prostor i na žive ljude, kako one koji igraju, tako i one koji predstavu gledaju. Teatar, ukoliko je dobar, ne trpi crtanja i doslovnosti jer mu nisu potrebni. Oni su mu samo opterećenje. To je zato jer teatar podrazumijeva ljudsku sposobnost imaginacije. Svaka filmska doslovnost i detaljnost u teatru ograničava gledateljevu maštu, odnosno čini teatar siromašnijim. Da se malo više o ovome povelo računa „Istina (ne) boli“ bila bi mnogo uspješnija predstava.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Mjera čovjeka – praznina i privid

Kemal Bašić

Drang nach Westen dramski je tekst koji se odredio svojom formom uprkos vidljivom autorovom trudu da likove gradi i od njih napravi više od onoga što u svijetu koji se predstavlja mogu biti. I tu možda leži vrijednost ovog komada, u tome, dakle što je autorovo htijenje po mogućnostima realizacije jednako onim htijenjima koja vidimo u likova unutar drame. Bilo bi zanimljivo ove skice likova vidjeti u drugačijoj dramskoj situaciji i vidjeti ih u kontekstu koji bi im dopustio djelovanje i promjenu, no budući da se želi baviti svakodnevnicom i savremenostima, njihova sudbina ne može biti ništa drugo osim ove koju smo na sceni vidjeli.

U Kamernom novi glas, naglas

Kemal Bašić

„Kad bi naglas govorili“ predstava je pravljena po dramskom tekstu Adnana Lugonića, a u režiji Srđana Vuletića. Smrtni slučaj, samoubistvo konobara iz komšiluka kojeg niko nije previše dobro poznavao, tema je među različitim likovima, uglavnom raspoređenim u parove, preko koje se pokazuje njihova međusobna otuđenost, ali i posredno motivira njihovo zbližavanje, razgovor o onome o čemu se šutilo i što je, tako šućeno, stvaralo tjeskobe. Komad svojom strukturom, onako kako je ispisan, sa puno likova i puno scena, omogućio je Vuletiću, kojeg poznajemo kao filmskog redatelja, da filmski režira pozorište

Dvostruko slavlje u Narodnom pozorištu Tuzla

Kemal Bašić

Budući da se radi o prilično složenom tekstu, glumci nisu imali lagan zadatak i valjalo je uložiti mnogo truda i znanja da bi se uvjerljivo pokazali svi lažni i stvarni odnosi među likovima. Svaki lik tokom predstave dobio je priliku da se otvori i pokaže iznutra. To su uvijek ključni momenti za predstave koje se baziraju na tekstu koji u velikoj mjeri računa na višedimenzionalnost likova, ili tačnije rečeno, na njihovu višestrukost u onome što jesu.

Teferič koji ne prestaje

Kemal Bašić

Teferič je predstava koja nameće osjećaj organske cjeline teatarskog ostvarenja, ona zaista djeluje kao  živo biće, a scenografija i kostimi u tome ni slučajno nisu sporedni i ambijent koji se postiže scenografskim rješenjima djeluje kao potpuno prirodan za ono što se u njemu događa. Kostimi su očigledno karikaturalni što je opet sasvim su skladu sa cijelom postavkom ove predstave koja u svojoj osnovi jeste oslonjena na parodiju kao žanr. Ima u Teferiču i njegovom karikiranju svijeta o kojem govori neke neobične tačnosti, za koju se mora reći da pomalo i plaši.