A šta je bilo sa mesarima

matija1 - CopyMatija Bošnjak

“A šta je bilo sa mesarima?”, samo je jedna replika u komadu “Povratak”, britanskog pisca Harolda Pintera, koji je u sklopu ovogodišnjeg MESS-a Crnogorsko narodno pozorište Podgorica, u saradnji sa Fakultetom dramskih umetnosti u Cetinju, odlučilo uprizoriti ljubiteljima pozorišne umjetnosti 6. 10. 2015. u Kamernom teatru 55. To je zapravo pitanje koje u nekom trenutku žena po imenu Ruth upućuje svom svekru Maksu, a na to pitanje, kao i na mnoga druga koja stoje u vezi sa ovom predstavom, neće biti adekvatnog i jasnog odgovora.

Ovaj komad Harolda Pintera, kojim se odlučio baviti redatelj Mirko Radonjić, okupivši ansambl od pet glumaca, nije pretrpio značajne dramaturške intervencije pa je za potrebe pisanja ove kritike bilo moguće upoređivati tekst (prevela Renata Ulmanski) i scensku izvedbu. Iako treba računati s tim da prijevod koji sam pronašao ne mora biti sličan prevodu kojim su raspolagali redatelj, dramaturginja i ansambl, može se pretpostaviti da, osim adaptiranja originala govornom području u vidu upotrebe žargona, dijalekta, kao i uvedenih toponima, nema drugih značajnih razlika koje bi vodile ka nesporazumu između dva čitanja Pinterovog komada, jer suština je ostala netaknuta. Pinterova dvočinka “Homecoming” napisana je sredinom šezdesetih godina i bavi se jednom od velikih tema dramske književnosti uopšte – porodicom. Tačnije, komad se bavi načinom na koji se društveni odnosi moći projiciraju na sferu porodičnog života, štaviše, nerijetko su i utemeljeni u samoj strukturi porodice kao primarne društvene ćelije. Pinterov komad je jedna sociopsihološka drama koja posmatra porodicu u stanju njenog raspada, a kao što je dobro poznato u povijesti razvoja moderne drame, tamo gdje se raspada jezgra porodice, počinje drama apsurda, pa se i sam Pinterov tekst može smjestiti u okvire tog žanra.

Predstava počinje scenom u kojoj Leni, od trojice braće srednji po starosti, brije svoga starog oca Maksa, pri čemu se košmar njihovog međusobnog odnosa prikriva besmislenom svađom o izgubljenim makazama. Otac svađu pokušava dovršiti udarcem štapa, Leni moli da ga se ne tuče, a u tom trenutku na scenu ulazi Maksov brat, Sem, taksista. Između Maksa i Sama, saznajemo, postoji jedna količina netrpeljivosti, koja se, također, prikriva nekom besmislenom prepirkom glede toga ko je najbolji vozač u porodici. Spominje se i Mek, davno preminuli treći brat Maksov i Samov. Spomenuta je i majka, također preminula, čije odsustvo bitno određuje odnose među preostalim članovima porodice, tako da se može reći da su mrtvi zapravo odsutni centri ove porodice. Nedugo zatim, na sceni će se pojaviti i Džo, Lenijev mlađi brat, mladić poprilično nezreo za vlastite godine, koji se strastveno bavi boksom. Otac mu govori da je boks gospodska vještina i da jedino što mora naučiti ako hoće postati veliki bokser jeste da napada i da se brani, što su dvije stvari koje on još nije savladao.

Photo: Nikola Blagojević (mess.ba)

Photo: Nikola Blagojević (mess.ba)

Noć se bliži kraju i ta krnja porodica odlazi na spavanje, ne znajući da će sljedeće jutro u svom domu vidjeti još jednog člana porodice, Tedija, najstarijeg sina i brata, koji dolazi sa suprugom iz Amerike nakon ko zna koliko godina. Napetost stvorena u prethodnim scenama sada se održava Tedijevim pokušajima da šapuće dok govori kako nikoga ne bi probudio. Glumica Karmen Bardak, igrajući ulogu Ruth, sjajno je primijetila mogućnost da u inat svome mužu, koji pokušava biti što tiši, govori normalnim tonom kao da joj je cilj cijelu kuću dići na noge. Ona odlučuje otići u šetnju, a Tedi će za to vrijeme susresti Lenija, koji će mu se požaliti na to da noću ne može zaspati zbog zvukova. Kada Tedi ode spavati, Leni će pokušati zavesti Ruth, a one će se tome opirati, no ipak ne zato što je nečija supruga, već zato što i sama želi, na neki način, zavesti Lenija. Ona ga, u momentu bijesa, naziva punim imenom, što djetinjastu veselost njegove igre zamrzava, te nam otkriva da ga je tako, imenom Leonard, zvala pokojna majka. Gotovo u svakoj sceni, insistira se na višeznačnosti majčinog odsustva, odnosno, prisustva na nekom simboličkom nivou.

Sljedeće jutro ćemo gledati scenu upoznavanja nakon koje će biti potpuno jasno da smo u sferi drame apsurda. Tedi pokušava upoznati porodicu sa svojom suprugom, dok otac insistira na tome da se radi o nekoj drolji koju je pokupio na ulici. Apsurd se dodatno pojačava kada nakon takve scene upoznavanja, slijedi sasvim običan i pristojan porodični ručak i kada za stol sjednu Ruth i Maks da bi on počeo pričati o svojoj preminuloj supruzi, svom poslu, svojoj braći. U tom trenutku, zapravo, Ruth postavlja pitanje: “A šta je bilo sa mesarima?”.

Igra mladog glumca u ulozi Lenija jedan je od najvedrijih momenata ove predstave, budući da upravo njegov odnos prema ocu i odnos prema starijem bratu pokreću dramska kretanja u cjelini. Nakon ručka, počinje neko kvazi-filozofsko nadmetanje između dvojice braće, od kojih je samo jedan uspješni akademski filozof. Opet se, kao i mnogo puta do sada, u ovoj porodici stvarne netrepeljivosti prikrivaju lažnim diskusijama na temu smisla postojanja i nepostojanja na kojima insistira Leni, dok njegov stariji brat šuti i pokušava ignorisati pitanja. Ruth će, pošto je u drami reducirana na vlastitu tjelesnost, diskusiju prekinuti izlaganjem o erotizmu vlastitog donjeg rublja, što će u predstavi motivirati najmlađeg Džoa da skoči na nju poput životinje. Atmosfera apsurda se iz situacije u situaciju dodatno pojačava i zaoštrava, no ono najbizarnije tek slijedi.
Tedi predlaže Rut da krenu kući, ona oklijeva, a Leni je poziva da otplešu posljednji ples. Nekoliko sekundi kasnije, Tedi mirno posmatra Lenija i Džoa kako seksualno opće sa njegovom suprugom, ali njegova jedina reakcija je da pojede sendvič koji je Leni namijenio sebi. Da bi stvar bila još bizarnija, takav Tedijev postupak strašno će razjarati mlađeg brata.

Svako ko gleda ovu predstavu, bez obzira na poznavanje ili nepoznavanje povijesti dramskih žanrova u teatru, mora se zapitati kako je moguće da čovjek kojem su braća “povalila” suprugu odluči pojesti sendvič da bi im se osvetio. Sada dolazimo do možda jedine značajne dramturške intervencije iz koje proizlazi razlika između originalnog komada i scenske izvedbe. U trenutku dok gleda dvojicu braće na sofi sa vlastitom suprugom, Tedi izgovara svoj jedini monolog u drami. U predstavi dobra polovina tog monologa inscenirana je ad spectatores, dok u drami on govori jedino prisutnim likovima. “Vi ste samo objekti. Vrtite se u krugu. Ja mogu da proniknen u suštinu. Da sagledam šta vi radite. U stvari, vi radite isto što i ja samo što ste se u tome izgubili. Mene nećete dotle dovesti. Ja se neću izgubiti”, to je otprilike ono što Tedi izgovara neposredno nakon što su mu dvojica braće otišli u postelju sa suprugom. Ostaje, dakle, pomalo nejasno u toj inscenaciji u čemu smo se to mi izgubili, a u čemu on neće biti izgubljen i šta je to što radimo i mi i on pa nas to dovodi u tako značajnu vezu.

Photo: Nikola Blagojević (mess.ba)

Photo: Nikola Blagojević (mess.ba)

Drama se, kao i predstava, završava scenom u kojoj muškarci u porodici vijećaju o tome šta da urade sa ženom. Leni predlaže da ju se uposli kao prostitutku. Tedi objašnjava Ruth, koja se upravo digla iz kreveta, da ju porodica želi primiti kao gošću. Ona postavlja pitanje o tome koliko veliki stan će dobiti i zahtijeva da to bude stan sa minimalno tri sobe. U tom trenutku Maksov preostali brat Sam umire i izgovara posljednje riječi otkrivajući da su Mek, davno preminuli brat i majka trojice mladića u stražnjem sjedištu njegovog taksija vodili ljubav dok je on vozio. Nakon toga, Tedi odluči da ode natrag u Ameriku, a svojoj supruzi ostavlja mogućnost da se vrati njemu i djeci kada god poželi. I predstava i drama se završavaju Maksovim monologom o tome kako Ruth mora zadovoljavati sviju, a ne samo sinove. Maks se pomalo brine da li je ona toga svjesna ili nije.

Predstava “Povratak” je još jedan dokaz da drame apsurda nije nimalo lakše igrati od, uslovno rečeno, klasičnih komada, pogovoto zbog toga što se bavi slikom svijeta u stanju raspadanja. U Pinterovoj drami imamo sliku porodice koja se davno raspala, a uvođenje aluzije na bajku (činjenica da su tri brata bila ranije i da su tri brata i sada) dodatno nas upućuje na to da smo gledali neku vrstu bajke okrenute naopako. Na kraju predstave, svi likovi, kako prisutni tako i odsutni, kako živi tako i mrtvi, raspali su se pred našim očima. Saznali smo da čak ni majka nije bila toliko dobra koliko se mislilo, da idealni stariji brat nije bio toliko dobar brat, a povrh svega toga, shvatili smo da preostale članove porodice ta istina uopšte nije pogodila, štaviše, veoma je moguće da je nisu ni primijetili, baš kao ni činjenicu da je jedan član porodice izdahuo pred njihovim očima.

Kao i u svakoj drami apsurda, gledali smo likove koji ne mogu djelovati, koji izgovaraju nešto što je u potpunom neskladu sa vlastitom egzistencijalnom situacijom, porodicu koja se raspala pred našim očima i jednog rezigniranog filozofa čije poznavanje vlastite braće, vlastitog oca i vlastite žene je onemogućilo bilo kakav dramski preokret. Upravo zato i jesmo pod dojmom da se predstava završila prije nego što je stvarno dovršena. Pogledavši komad, postaje jasno je da je tako bilo i ucrtano u samoj strukturi drame.

CNP Podgorica
Harold Pinter
“Povratak”
Režija i adaptacija: Mirko Radonjić
Igraju: Dragan Račić, Petar Novaković, Momo Pićurić, Aleksandar Radulović, Aleksandar Gavranić, Karmen Bardak

 

(kritika.ba/oslobodjenje.ba)

Leave a Reply