„Ako je takvim narodima uopće potrebna poezija“

Matija Bošnjak

matija1-Copy-300x235U protekloj godini 2015. izdavačka kuća Dobra knjiga, sakupila je i objavila u kompletu od šest knjiga, impozantan pjesnički i prozno-esejistički opus Mile Stojića, jednog od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pjesnika, pri čemu su u dvjema knjigama, Olovni jastuk i Ovo što nas je ostalo, sabrane njegove pjesme, dok su u drugim knjigama koje čine ovo sveobuhvatno izdanje, objavljeni portreti, kronike (Ruža u oluji), putopisi (Via Vienna), pa čak i mišljenja i rasprave Stojićevih čitatelja o njegovom stvaralaštvu (Kreativno otpadništvo).

Na samom pragu ovog izdanja, koje obuhvata, ako ne cjelokupno, onda barem veliki dio Stojićeve književne ostavštine, dočekuje nas Curriculum, pjesma-uvertira, pjesma sugestivnog i savršeno tačnog naziva, jer etimologija riječi upućuje na određeni pravac, usmjerenje, hod koji će nam nametnuti ritam Stojićeve poezije. Nakon Curriculuma jasno nam je da je pred nama poezija odavno, a možda i oduvijek, očišćena od svih iluzornih pretenzija, od elegantnog i skladnog pathosa kakav priliči visokim i moćnim kulturama, poezija koja je dopustila sebi određenu mjeru cinizma, no samo da bi grubi i razjareni ton obogatila nekim čudnim, a ipak bistrim sentimentom i čežnjom koja nanovo uspostavlja neprikosnovenu logiku estetske emocije u stihu. Čuvena Valerijeva misao da pjesma treba biti „svetkovina intelekta“ povela je mnoge europske pjesnike na put manirističke racionalizacije stiha pri čemu se magijska dimenzija poezije, dakle, ono esencijalno izgubilo u modernim varkama elokvencije. Pjesnik Mile Stojić, čini se, pravi otklon od takvih poetika, mada ipak pronalazi nekolicinu uzornih među vrhunskim ostvarenjima europskog pjesništva. U Stojićevim pjesmama često odzvanja Celanova sklonost paradoksalnim spojevima riječi, savršen balans između tajnovitosti i prozirnosti, mračno iskustvo povijesti pretočeno u metaforu koja može sva vremena sakupiti u jedan trenutak. Onako kako pjesma Curriculum otvara ovu zbirku, tako će ju Trijumf mašte zapečatiti naglaskom na jednoj jedinoj temeljnosti koju ima današnja poezija na jezicima Jugoslavena („Ako je takvim narodim uopće potrebna poezija“), a to je mogućnost da se maštom trijumfuje nad strahotom stvarnosti.

milestojic1Pjesnik koji uspijeva sintetizirati, balansirati teorijsku naobrazbu i ono sentimentalno, ono patetičko, vješto se nosi sa izazovom koji se tiče svake uistinu ozbiljne poezije. Riječ je o propadanju jezika, kao medija ljudskog općenja i kao medija u kojem nastaje poezija. Ako je po Viktoru Šklovskom i formalistima, poezija bi bila sfera u kojoj riječi prognane iz svakodnevne upotrebe pronalaze svoj pravi istinski život. No, poezija, shvaćena elitistički, također bi trebala prognati iz vlastitog svijeta sve što njezinu dostojanstvu ne priliči. Kako da se onda današnji pjesnik suoči sa činjenicom tolikog broja novonastalih neo-logizama, slengova, urbanih vernakulara i dijalekata, uglavnom riječi koje mogu značiti sve pa samim tim ne znače gotovo ništa, a svakodnevno se troše i koriste kao da komunikacija mimo njih nije moguća. Kako s tim izazovom da se suoči današnji pjesnik, ako mu je cilj da njegova poezija nešto govori drugome? U stihovima Mile Stojića pronalazimo takav cilj kao imperativ, pa nerijetko možemo svjedočiti i svojevrsnom majstorstvu poigravanja sa jezikom epohe koja je izgubila svaki oslonaca, a primarno jezički oslonac, u stvarnosti.

U knjizi Kreativno otpadništvo Mile Babić naziva Stojića pjesnikom metafizičke melankolije. Nije stoga slučajno da je jedan od velikih Stojićevih uzora zapravo Hölderlin, pjesnik na kojeg će se mnogo puta pozivati, s kojim će biti u neprestanom dijalogu, s kojim će biti povezan upravo kroz opsesivnu temu i problematiku, iščeznuća metafizike i melankolije kao osjećanja tog presudnog odsustva. Tu su nerijetko i pjesme koje pokušavaju mitsku ili povijesnu sliku svijeta razobličiti tako što će dati mogućnost govora onima izostavljenima, kapetanu Odisejeve mornarice ili Mariji Magdaleni. U prvoj, nalik pomalo Brehtovskim obrtanjima perspektive na događaje, jedan od članove posade opjevati će Odisejevu putešestviju, otkriti nam porijeklo i smisao te čuvene „heroike“. U drugoj, govoriti će Magdalena, te kao da će obrnuti zakonitost one čuvene scene iz života Kristova u kojoj se izgovaraju riječi: Noli me tangere.

            Vrijedni čitanja su u ovom kompletu od šest knjiga također i redovi napisani, ne perom Stojića-pjesnika, već Stojića-esejiste, kolumniste, novinara, na koncu i prijatelja. No, jedno presudno obilježavajuće iskustvo Mile Stojića povezuje sve ove žanrovski različite knjige u jedno sveobuhvatno svjedočanstvo našeg doba. Poznavaocima Stojićeve poetike biti će jasno da se radi o iskustvu egzila, osjećanju prognanosti, onome što savremeni teoretičati nazivaju „nomadskim“ načinom života i što bi samo najgori cinici među njima mogli prepoznati kao „lifestyle“ i preferenciju slobodne volje. Na novim čitateljima je da otkriju koliko dalekosežna i ubitačna može biti ta metafizička melankolija ili ta nostalgična čežnja kada ju se osjeti na način pjesme.

 

Tekst, u dozvolu autora, prenosimo iz časopisa za književnost i kulturu  “Život

 

Leave a Reply