Aleš Kurt: Površni cinizam je pancir suvremenog čovjeka

Razgovarao: Matija Bošnjak

matija1-Copy-300x235Aleš Kurt, bosanskohercegovački pozorišni, televizijski i filmski redatelj, već dugi niz godina predstavlja jednu od markantnijih figura savremene domaće umjetničke scene, a posebno je zapažen i uvažen njegov angažman u pozorištu, o čemu svjedoči i najnovije priznanje 32. Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom, gdje je Kurtov „Teferič“ osvojio nagradu za najbolju predstavu. Igrajući glavnog lika u istoj predstavi glumac Mirsad Tuka osvaja nagradu za najbolju mušku ulogu, a kostimografkinja Aida Vatreš također dobija priznanje za svoj angažman. Također, zbog ove predstave, koju ljubitelji pozorišne umjetnosti još uvijek mogu gledati na daskama Kamernog teatra, Aleš Kurt zasluženo osvaja nagradu za najbolju režiju.

Portal Kritika.ba se već u nekoliko navrata osvrtao na predstave u režiji Aleša Kurta, a povodom osvajanja velikog broja nagrada na festivalu u Brčkom, odlučili smo saznati više o njegovom radu, kako prošlom tako i budućem. Kako bismo cijenjeno čitateljstvo obavijestili o Kurtovom djelovanju mimo domena pozorišne režije, postavili smo i nekoliko pitanja o njegovim prijašnjim televizijskim emisijima i još uvijek aktuelnom Festivalu ulične umjetnosti. Maštovit, duhovit i po estetskoj začudnosti stilski prepoznatljiv, ovaj redatelj u nekoliko navrata je naglasio kako njegovi uzori često ne dolaze iz svijeta pozorišne umjetnosti. Na tome se, možemo reći, temelji njegov estetski eklekticizam i vrlo nadahnuta i, što je još važnije, zabavna raznovrsnost. Poredeći današnje i vrijeme prethodnog političkog sistema, Kurt smatra da je ono što nažalost nismo u polju kulture naslijedili iz tog razdoblja zapravo jedan „fini element prisile“, koji bi od mladih ljudi pogotovo mogao napraviti, ako ne vrhunske umjetnike, onda barem dobru i pouzdanu publiku.

KRITIKA: Počnimo od toga da očigledno imate potrebu da režirate tekstove bosanskohercegovačkih autora. Istakli ste nekoliko puta do sada koliko je to važno, a publika to, čini se, vrlo dobro primjećuje. Jasno je da se u domaćim pozorištima mora igrati više domaćih tekstova, čak i komada savremenih autora, no ono što me zanima je da li mislite da predstave po komadima naših autora mogu biti zanimljive publici u regionu, na području nekadašnje Jugoslavije? Zatim, zašto se tako teško probijaju do Zagreba, Beograda, Novog sada? Nekako se čini da ta poteškoća postoji samo u jednom pravcu?

KURT: To bi pitanje trebalo postaviti našim susjedima, i uopće svima u regionu. Znam da je ovdje teatarska sredina otvorena u okviru svojih mogućnosti. Ignorisanje naših umjetnika se može djelomično shvatiti i kao produkt provincijalizacije Bosne kao srpsko-hrvatske kulturne kolonije.

KRITIKA: Smatrate li da je „Teferič“ predstava koja bi mogla biti dobro prihvaćena u susjednim društvima, odnosno da li se za Derviša Sušića može reći da je njegovo djelo dalekosežno u tom pogledu?

KURT: Ovo zapravo još nisam nikada rekao o Teferiču. Sušić je veliki pisac zbog toga što je taj komad smjestio baš u 18 vijek.Teferič je smješten u razdoblje kad svijet potresa vijek svjetlosti. Doba prosvjetiteljstva, kako se naziva 18. stoljeće, vrijeme je borbe za ljudska prava, i to ona koja su i danas ideal modernog svijeta. Nakon 17. stoljeća koje su obilježile gospodarske krize, vjerski ratovi, kuge i netolerancije, 18. stoljeće počinje opravdavati naziv ”moderno doba”. Modernizacija života manifestira se u razvoju znanosti i tehnologije, ali i u promjeni tradicionalnih društvenih profila i odnosa među ljudima. Javljaju se pitanja o demokraciji, ustavnosti, pravima čovjeka i ulozi javnog mnijenja. U Teferiču se sve još uvijek vrti oko čimbura sa pogačom. Doba prosvjetiteljstva naziva se još i doba razuma jer cvate filozofska misao i vjerovanje da je znanje temelj razvitka svakog čovjeka. Volter, Russo i brojni drugi predvode ovu zaista poletnu promjenu ljudskog roda. Sušićeva ironija u ovoj postavci stvari je razarajuća: jednostavno morate postaviti sebi (za nas vječno) pitanje: Gdje su oni, a gdje smo mi? Ono što se očigledno postavlja kao neka vrsta zaključka je da mi nismo u 18. vijeku, nisti smo ga preskočili pa se nekim čudom našli u 21. Mi zapravo po Sušiću nismo izašli iz tog mračnog 17. Stoljeće razuma, što je još jedna paralela na Teferič, ima svoje veliko finale, Francusku revoluciju. Najveće je dostignuće toga procesa ukidanje feudalnih odnosa u Francuskoj i u velikom broju ostalih europskih zemalja. Ova je revolucija nešto posve radikalno, te označava epohu slobode i kraj nepravdi nametnuti od manjinske vladajuće kaste, ukidanje formi ovisnosti i osobne neslobode ljudi. Mi ni dan danas ne možemo da prihvatimo te suštinske ideja slobode. Deklarativno i formalno da, ali suštinski – ne. Što je najgore u dubini naših duša smo itekako svjesni toga. AlešKurt(photo danisarajeva)

KRITIKA: Jedan od vaših nedavnih saradnika, Dževad Karahasan, često citira jedno staro pozorišno pravilo, naime, da u sretnim vremenima igraju tragedije, dok u nesretnim bolje prolaze komedije. Ono što u našem vremenu, čini se, ima najbolje uporište jesu forme koje estetski spadaju pod žanr parodije. U tom nekakvom estetskom registru, između smiješnog i melankoličnog, krećete se i Vi, pa bih Vas zamolio da nam kažete nešto o tome kako pristupate tekstu, režiji, glumcu u tom estetskom ključu, na koje utjecaje se oslanjate, kako odlučujete da se određeni motivi iz jednog žanra mogu tačno primijeniti na drugi, naprimjer elementi westerna u „Teferiču“, falusoidni top u predstavi „Bog, rat i ostalo“? 

KURT: Meni su sižei tragedija često banalni. Ne možete se u trenutku kad se svijet po ko zna koji put raspada na dijelove, baviti pitanjima kao što je: Da li je neko spavao sa svojom mamom?   Dvadeseto stoljeće se razmeće užasima, i mi smo spremni da ih pojmimo, ali nismo sposobni da ih proživimo na potpun način. Zato je neka vrsta površnog cinizma, koji je dominantan, pancir suvremenog čovjeka. Neće se on tako lako odreći te zaštite. Ja tekstu pristupam kao periodnom sistemu. Imam različite elemente, koji u određenoj kombinaciji daju rezultat koji bih želio. Glumci ne smiju nikada zaboraviti da stvaraju jednu vrstu posebnog univerzuma. Oni kod mene, bez obzira šta glume, imaju nešto herojsko, nadljudsko. Emocije, riječi, misli, samo po sebi ništa ne znače, samo u kontekstu tog zadanog univerzuma to ima smisla. U Teferiču imate elemente Špageti westerna, jer situacija to nalaže, ali ja likove iz te predstave mogu zamisliti i u drugim okolnostima. Naprimjer – počinju da se bave seoskim turizmom, ili lete u svemirskom brodu, etc. Ako pažljivo pratite Bog, rat i ostalo, vidjećete da je Rat stara kurva, Mir mlada eskort dama, Generali su nagriženi spolnim bolestima, imaju picajzle, triper, možda i nešto gore, svijet je ukratko bordel, a šta je onda top? Gledaoci uvijek traže nekakvu priču koju mogu da prate, a za priču trebate likove. Kad bi u imali priču u kojoj su glavni junaci Etika, Smrt, i Beskonačnost, naravno da bi ih na neki način personalizirali. Publika to voli.

KRITIKA: Vaš rad mimo pozorišta također je zanimljiv, poglavito rad na serijalu “Lutkokaz”. Budući da danas imamo skoro pa nikakav dječiji program, postoji li mogućnost obnavljanja jednog takvog serijala ili bi se moglo početi sa nečim potpuno novim? 

LutkokazKURT: Radio sam preko 200 epizoda različitih igranih, dječijih serijala. Oni se već godinama repriziraju, zbog krize tv produkcije, ali mi se čini da će se nešto od toga reprizirati i kad više ne bude te krize. Moram spomenuti veoma blizak odnos sa pokojnim glumcem Žanom Maroltom koji mi je olakšao sve te silne epizode svojim humorom, talentom i energijom. Ironija mog, ali ne samo mog, već globalno gledano, rada na serijama namjenjenim djeci, je u tome da su psiholozi došli do zaključka da su sve one serije za djecu, a koje najviše volim u istoriji televizije i koje su najviše i uticale na mene, kao što su Neven, Sesame street, etc.; zapravo pogrešne u smislu dječije percepcije priča, poruka, dramaturgije, humora, jer u njima zapravo ima previše humora za odrasle. To je vjerovatno tačno, i sa psihološke, edukativne, a i sa pozicije rejtinga, današnji producenti su te greške ispravili. Zato će se upravo takve staromodne serije reprizirati i za 50 godina, ali se neće više proizvoditi.

KRITIKA: Nerijetko ste u prilici da radite na projektima koje, takoreći, niste sami osmislili niti inicirali, to jest drugi Vas pozovu na saradnju. Koliko slobode ima u takvom odnosu? Po kojem kriteriju birate ono što bi Vam moglo biti zanimljivo, a što je započeo neko drugi? Da li biste se mogli vidjeti u saradnji sa nekim mladim dramskim autorom, scenaristom, producentom? 

KURT: Mene raduje kad mi nude neki projekat koji smatraju da upravo prava stvar za mene. Nekad pogode, a nekad se i nasmijem, tako da od toga nema štete. Imam gotovo potpunu slobodu u radu. Ne uklapam se u svjetonazore nekog teatra, ili recimo dramskog teksta. Oni se uklope u moj svijet. Bar ja u to vjerujem, pa mi je malo lakše. Osim toga, ja na to gledam i kao na usud. Zapravo predodređenost. Neke situacije kao da traže da ih baš ja postavim na sceni.

KRITIKA: Glede Festivala ulične umjetnosti, ta forma je nekako još uvijek na rubu onog što se zvanično prepoznaje i proučava kao umjetnost. Možda je to slučaj samo u našoj sredini? S druge strane, čini se da mnogi umjetnici koji rade u tim okvirima i nemaju neku naročitu ambiciju da se, recimo, afirmiraju u nekoj akademskoj sferi. Profesori će često pozvati studente na neku izložbu u galeriji ili postavku u muzeju, ali rijetko kad će vas uputi na neku izložbu, festival, smotru ulične umjetnosti. Možda su tako postavljeni odnosi i najtačniji? Ili bismo mogli očekivati neko značajnije pomicanje tih granica u budućnosti? 

KURT: Naš festival ima dogovor o saradnji sa umjetničkim akademijama i arhitekturom. FUU je interdisciplinarna tvornica, galerija, scena, a povremeno i festival, i sasvim prirodno tu uključuje i akademsku zajednicu. Vjerovatno će u budućnosti ona postati jedan od glavnih nosilaca Festivala. Jedna od glavnih misija festivala je da preispituje kontakt umjetnosti sa publikom. Kada neko šeta ulicom i naleti na neki umjetnički događaj, on može da prođe, može da zastane, može i da opsuje. Norme su drugačije. FUU se može karakterizirati i kao dešavanje umjetnosti na neočekivanim i za taj čin nepredviđenim mjestima. Umjetnost je postojala stoljećima prije nego što su nastale galerije, muzeji, pozorišta, koncertne dvorane, i sl. Za suštinu umjetnosti uopće nije bitno postojanje zgrada. Ako neka zgrada zamre, to ne znači da je umjetnost mrtva. Ona kao i voda, uvijek nađe svoj put.

KRITIKA: Koliko kritika može doprinijeti sveukupnoj atmosferi u polju kulture, u onome što se naziva književnim, odnosno kulturnim životom? 

KURT: Kritika je neophodna da bi se stvaralo. To zaista lijepo zvuči, ali u praksi ne ide baš tako. Ovdje je zamrla, ili je u tolikoj mjeri bila podređema ličnim interesima par ljudi i iskorištena kao oružje nečije nesrazmjerne promocije da je postala uvreda za inteligenciju. To je imalo i svoje apsurdne vrhunce u smislu da su neki režiseri i pisci sami sebi pisali „kritike“. Znači to je išlo do to mjere da je izgubilo svaki smisao. A to je bio i savršen put da se ubije u konzumentima svaki interes za praćenje kritike. Sličnu uslugu su na zapadu učinile korporacije, uništavajući kritičko mišljenje da ne bi ugrozile prodaju. Nedostatak kritičkog mišljenja bitno olakšava manipulaciju masama. Ja znam da su dobri teatarski djelatnici nesretni kad nemaju pravu kritiku. Umjetnicima, naručito u teatru je potrebna ta forma reakcije, da bi mogli da analiziraju i svoj sopstveni rad iz neke druge pozicije. Ako jedna rečenica u kritici (svejedno je li pozitivna ili ne) pogodi umjetnika u pravu žicu, ona će ga potaknuti da razmišlja. Ima trenutaka kad je to neprocjenjivo. Ovdje nisam uopće ni dotakao drugu stranu, a to je publika, kojima kritika koristi i ponekad postaje i važan sugovornik. Ja teško mogu pronaći u svojoj karijeri kritiku koja se zaista bavila onim što ja stvarno radim, kad radim u teatru.

KRITIKA: Ako biste nam mogli otkriti, šta je sljedeće što možemo očekivati od Vas, recimo u pozorištu, možda na filmu? 

Režiraću komad ruskog pisca Danila Harmsa: Elizabeta Bam. To će se desiti u Narodnom pozorištu u Sarajevu. To je površno gledano komedija. Sam tekst bi se mogao karakterizirati i kao parodija. Harms je dio abecede najvažnijih pojava 20 stoljeća. Postoji odavno i pridjev izveden iz njegovog imena. Znači tretiram ga kao klasika. Već sam radio komade po njemu, ili o njemu, tako da je ovo neka vrsta „nastavka“. Radiću vjerovatno i još jedan, nekad poslije ovoga, i on će biti puno bliži tragediji.

 

 

 

 

 

Leave a Reply