Atest za postojanje, za apsurd mjere štednje

Matija Bošnjak

matija1-Copy-300x235

Elizabeta Bam

Predstava u režiji Aleša Kurta

            „…i onaj pištolj, koji će za stotinu godina biti prepoznat kao specifikum estetike bosanskohercegovačkog pozorišta početkom 21. stoljeća…“

 

Anonimni futurist i prorok

 

 

U periodu od proteklih godinu ili dvije web-portal Kritika.ba se nekoliko puta i na različite načine osvrtao na pozorišni rad redatelja Aleša Kurta čije su dvije predstave, prva „Koncert ptica“, a nedugo zatim i „Teferič“ nedvojbeno zasjenile veliki dio redovnog repertoara na daskama sarajevskih pozorišta, a također su i po mnogočemu prednjačile u okviru tada aktuelne festivalske konkurencije, što će potvrditi i značajan broj osvojenih nagrada kako za režiju i predstavu u cjelini, tako i za pojedinačne glumačke izvedbe i druge nimalo nevažne elemente pomenutih predstava. Dok na pozornici Narodnog pozorišta u Sarajevu igra nova predstava Aleša Kurta, „bombastično“ najavljena u skladu sa sasvim savremenom promotivno-strateškom transparentnošću, kritičari ovog portala nastoje se tom predstavom baviti pomalo sistematično, što će reći dosta nekonvencionalno u odnosu na uobičajene zahtjeve kritičarskog posla uopšte. Potreba da se i ovoj predstavi kao i pomenutim prethodnim predstavama ovog redatelja bavimo posvećeno, dakle s jednim pozitivnim viškom zanimanja, nastala je, kao i ranije, sasvim spontano, ali ovaj put pod utiskom sasvim neočekivane zbunjenosti pred izvedbom komada „Elizabeta Bam“.

Povod jednom više sistematičnom pristupu pisanju ovog teksta, moguće je, proizišao je djelimično i iz osluškivanja reakcija publike na predstavu „Elizabeta Bam“, koje su, bez obzira na dopadanje ili manjak istog, u značajnoj mjeri otežane zbunjenošću pred onim što smo mogli gledati na pozornici Narodnog, a budući da sam lično sklon uvjerenju kako je prećutna zadaća kritike između ostalog i to da unutar nekakve zajednice ljubitelja pozorišne umjetnosti pregovara o značenju i vrijednosti nekog djela, odlučio sam započeti kritiku Kurtove predstave kratkim tumačenjem poetike Danila Ivanoviča Harmsa, autora komada „Elizabeta Bam“, a razlozi za takvu digresiju će, nadam se, čitateljima ovog teksta ubrzo postati jasni i opravdani.

Kada je u pitanju poetika Danila Ivanoviča Harmsa treba istaknuti nekoliko važnih činjenica, među kojima su i neke sasvim biografske naravi, te ćemo s takvima i započeti. Prije svega, radi se o jednom od onih pisaca koji su za svog vremena bili potpuno potisnuti na marginu društvenog i književnog života. Pojedini fragmenti iz njegovih dnevnika, koji sadrže uglavnom usputne bilješke, skicirane zamisli nikad dovršenih priča ili dijaloga, svjedoče i o veoma teškom životu Danila Ivanoviča Juvačova, koji preživljava pišući dječiju književnost, većinom objavljivanu u raznim časopisima. Jedno mjesto u njegovom dnevniku datirano 4. oktobra 1937. godine glasi ovako: „Danas gladujemo.“, pri čemu vjerovatno misli na sebe i svoju djevojku Marinu. Ukoliko je uopšte moguće pozitivno spoznati razloge zbog kojih pojedini pisci postaju sasvim zanemareni unutar vlastitog kulturnog kruga u odnosu na neke druge, onda bismo glede Harmsa mogli reći da su njegova javna pojava (podatak da je volio šetati ulicama Petrograda i diskutovati sa banderama, ili, recimo, da je transparentno i krajnje radikalno obezvrijeđivao smisao književnih večeri, kružoka i sličnih događaja) zajedno sa hermetičnošću njegove poetike dale jednak doprinos tome da njegovu književnu ostavštinu otkriju i prepoznaju kao vrijednu tek šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ipak to naknadno prepoznavanje Harmsove poetike kao književno vrijedne činjenice nije u dovoljnoj mjeri rasvjetlilo začudnu i nerijetko nejasnu prirodu njegovih rukopisa, što će reći da Harms, iako otkriven i najzad prepoznat, idalje postoji u nekom prostoru margine, zajedno sa svim drugim, da se tako izrazim, „klasicima manirizma“, a razlog zašto mu posvećujem dodatnu pažnju jeste što smatram da naše, a ni bilo koje drugo pozorište, ne može podrazumijevati Harmsovu poetiku kao bilo kakvu srednjoškolsku lektiru.

No, vratimo se temeljnim poetološkim osobinama književne enigme Danila Ivanoviča Harmsa? U najpotpunijem izboru Harmsovih rukopisa po imenu „Slučajevi“, nailazimo većinom na kratke prozne forme koje ili parodiraju književne postupke ili nemogućnost jezika da iskaže stvarnost dovode do apsurda, ili su naprosto vic o nekom opet sasvim apsurdnom i izmišljenom događaju čiji su akteri nerijetko klasici ruske književnosti poput Puškina ili Tolstoja. Jedan osobit primjer Harmsove poetike zove se „Plava sveka br. 10“, gdje Harms počinje pripovijedati: „Bio jedan riđi čovek koji nije imao oči i uši“, a zatim nam kaže da isti čovjek nije imao kosu, pa su ga samo uslovno nazvali riđim, te da na koncu nije imao ni usta ni nos, ni ruke ni noge, ni leđa, da zapravo nije imao ništa i da zbog toga nije jasno o kome je riječ, a tu kratku parodiju postupka opisivanja lika u književnosti (taj „anti-opis“) Harms završava rečenicom: „Bolje onda da o njemu više i ne govorimo.“ U drugim Harmsovim kratkim pričama, odnosno slučajevima, nailazimo također na same likove prepoznatljive više po tome što im nedostaje solidne i uvjerljive književne karakterizacije nego po onome što jesu ili što bi mogli biti, jer su oni ništa više do nekakvo ime i prezime, reducirani na uzaludan pokušaj obavljanja neke elementarne radnje, zapravo su oni čisto odsustvo svake pozitivne ljudske osobine, više nego plošni, zapravo najtačnije bi bilo reći da su potpuno prazni. Kao takvi, oni ne mogu imati stvarnu intenciju niti stvarnu radnju, a ono malo što im se može dogoditi u Harmsovoj pripovijesti jeste da ih se bez ikakvog objašnjenja odvede u mrak i da zauvijek nestanu, kao što se u Rusiji nakon Oktobarske revolucije moglo desiti gotovo svakome bez izuzetka.

elizabeta-bam2Nimalo nije slučajno da upravo Aleš Kurt bira raditi predstavu po komadu Danila Ivanoviča Harmsa, jer su poetika apsurda, sklonost parodiranju, gruba komika i crni humor, dakle, temeljne osobine Harmsove porike, istovremeno i značajne estetske preokupacije redatelja Aleša Kurta u pozorištu, a budući da je kao redatelj već mnogo puta dokazao koliko sjajno tumači tekstove na kojima radi, te da gotovo u pravilu tačno prepoznaje ili, ako hoćete, učitava apsurd u tekstovima koji nisu za primarni cilj imali tematizirati egzistencijalno iskustvo apsurda, susretu ovog redatelja i ovog pisca konkretno u pozorištu je bilo suđeno biti bombastičan, sve i da je manjkalo bombastičnih najava.

Prije nego što se obratim konkretnoj predstavi, želio bih još jednom ponoviti do sada rečeno, dakle, da je Harms, mnogo prije velikih europskih pisaca sredine 20. stoljeća prepoznao apsurd kao vlastitu temu, da se u par eseja, zapravo kvazi-eseja, skoro pa ozbiljno bavio onim nepremostivim ponorom između čovjeka i svijeta, koji je paradoksalno i istovremeno njihova jedina iskonska bliskost, o kojoj će Camus kasnije filozofirati kao o samom srcu apsurda, da je u svojim kratkim dijaloškim skečevima registrovao raspad jezika kojim će se kasnije baviti Ionesco, da je Harms osjećanje apsurda naslijedio zapravo od svog ruskog prethodnika N. V. Gogolja čije se poetika zasnivala na prividu pripovijedanja o nekom događaju budući da bilo kakav događaj u tako dosadnom svijetu nije ni moguć. Ukoliko pristajemo da bi Gogolj mogao biti prvi europski pisac apsurda, onda bi Harms mogao biti njegov razmetni sin, jer se iskustvom apsurda razbacivao kao da ga posjeduje u neograničenim zalihama.

Iste osobine Harmsove poetike prepoznatljive su i kada je u pitanju njegov komad „Elizabeta Bam“, koji Aleš Kurt za potrebe vlastite predstave dopunjuje fragmentima drugih Harmsovih rukopisa, ali mu daje i jedan dodatni okvir, o kojem ćemo raspravljati nešto kasnije. Za sada je potrebno pažnju posvetiti samom komadu, koji počinje time što nas sama Elizabeta Bam obavještava o tome da po nju dolaze milicioneri kako bi ju uhapsili zbog zločina koji ne zna da li je počinila, a biće da ne znaju ni sami miliocioneri. Ono što slijedi je kratka dijaloška scena koja više liči na dječiju prepirku (prisjetimo se da je Harms preživljavao pišući priče za djecu) nego na dramski dijalog u klasičnom smislu te riječi, budući da se jedan od milicionera silno uvrijedi ili rastuži kada ga Elizabeta Bam nazove huljom. Na taj način, moglo bi se reći, Harms parodira svrhu i smisao govorne radnje u dramskoj formi, odnosno, naglašava nemogućnost stvarne radnje u svijetu gdje borave njegovi likovi tako što sasvim besmislene replike imaju suviše velik utjecaj na daljnji razvoj također prividnog slijeda događaja. Drugim riječima, kada je cilj pokazati da miliocioneri nisu u stanju zaista uraditi to zbog čega su tu, ili bilo šta drugo, onda će replika poput „Vi ste hulja!“ uspješnije odgoditi hapšenje Elizabete Bam nego bilo kakav drugi pokušaj uvjerevanja. Sjetimo li se Harmsove proze koja, dakle, pokazuje nemogućnost likova da bilo šta učine, koja zapravo pokazuje dezintegraciju lika uopšte, jasno je zašto je komad Elizabeta Bam nagomilan prividnim radnjama i događajima: da bi se istakao nedostatak bilo kakvih stvarnih radnji i događaja. Jasno je da će takva drama, ili, ako hoćete, anti-drama biti zasnovana, kao i mnogi drugi komadi poetike apsurda, na kružnoj dramaturgiji. Komad završava otprilike kako je i počeo: milicioneri opet dolaze po Elizabetu Bam iako zapravo nikada nisu ni otišli nigdje drugdje.

AlešKurt(photo danisarajeva)Već sam spomenuo kako se Aleš Kurt dokazano dobro snalazi u čitanju tekstova koji osjećanje apsurdnosti proizvode tek sugestivno, ali kada je u pitanju Harmsov komad, u kojem se apsurd nadovezuje na apsurd, gdje je sve zapravo prezasićeno apsurdom, od razine jedne jedine replike pa sve do vrlo krhke cjeline, stvar je postala dosta zahtjevnija i to smo osjetili gledajući predstavu „Elizabeta Bam“ u Narodnom pozorištu. Velika većina inače sjajnih Kurtovih redateljskih rješenja naprosto nisu proradila. Komički potencijal Harmsovih budalastih likova ostao je u bitnoj mjeri nerealiziran. Predstava je, sve u svemu, ovu gustu i hermetičnu patafiziku Harmsovog komada učinila dodatno neprohodnom. Ova kritika bi bila pokušaj da se sazna šta je zapravo pošlo po zlu? Počnimo od okvira.

Monolog ad spectatores koji izgovara lik po imenu Dvojnica nije integralni dio originalnog Harmsovog komada, što sigurno ne bi bio problem kada bi bilo moguće da to bude nekakav prolog u klasičnom smislu, gdje se gledaocima ponudi neki osnovni okvir o tome čemu će tokom dva naredna sata svjedočiti. Takav prolog, razumije se, nije ni logičan ni potreban Harmsovom komadu, već je potreban neki koji će nas pomalo hipnotički uvoditi u jedan potpuno pomaknut, do grotesknosti iščašen svijet, što je očigledno bila intencija, ali je u tom slučaju nejasno zašto je glumica odjevena u kostim nekakve sadistkinje koja bičem koriguje ponašanje neke jednako nedefinirane pojave kao što je polu-ptica, polu-žena koja bi, iz nepoznatog razloga, trebala biti njena robinja, ili šta već. I zašto njena gospodarica, nakon što nas je hipnotizirala da bismo misleći na strijelu postali sama strijela, komada i mezi nekakvu glavušu? U slučaju ove žene-ptice, pominje se njeno ime koje je također i ime Harmsove ljubavnice. Ali zašto bi to neko morao znati? I zašto bi nam za gledanje predstave moralo biti važno kako je eventualno autor komada fantazirao o vlastitoj ljubavnici? Na koncu, kako to pomaže razumijevanje predstave koju gledamo? Zatim, kakve veze ima komadanje glavuše? Da li to trebamo tumačiti kao scenu koja priziva kakav drevni ritual u kojem se žrtvu treba rastrgati poput Dionisa? Ili je možda čerupanje glavuše sugestija o fragmentarnosti Harmsovog komada? To bismo mogli pročitati tako samo pod uslovom da nas je predstava objektivno dovela do takvog značenja, ali nije. Sve što je uslijedilo nakon ni na koji način se ne da povezati sa tom uvodnom scenom.

U narednoj sceni, kada dva milicionera dođu pred vrata Elizabete Bam dodatno nas zbunjuje sam mizanscen, odnosno prisustvo glumaca koji s onim što je u prvom planu nemaju gotovo nikakav odnos, nego naprosto tu stoje i čekaju da opet dođe njihov red za repliku. Recimo, lik sa celestijalnim krilima na leđima koji po kostimu i tjelesnoj figuri neodoljivo podsjeća na samog Harmsa, koji se, sudeći po biografskim podacima, odjevao poput Šerloka Holmesa, vjerovatno u namjeri da ga poluozbiljno imitira ili parodira. U sceni prvog pokušaja hapšenja, on stoji naslonjen na zid Elizabetinog stana, svjedoči svemu tome, ali ne učestvuje, a drugi likovi njegovo prisustvo naprosto ne osjete, kao da je riječ o kakvom duhu. No, već u jednoj od sljedećih scena on aktivno učestvuje u svemu što rade drugi ljudi, tako da ova eventualno intendirana podjela na Harmsovu biografsku stvarnost i svijet njegovog komada ostaje nejasna, štaviše, ostaje otvoreno pitanje da li je uopšte to značanje enigme čovjeka u odijelu Šerloka Holmesa sa anđelovim krilima na leđima. Nedosljednosti te vrste nimalo ne pomažu uključivanju gledatelja u taj ionako pomaknut svijet jer se taj implicirani gledatelj (sve i da je idealni gledatelj!) nema za što uhvatiti, pa mu tako preostaje da se povremeno nasmije sasvim pojedinačnim glumačkim momentima koji nakratko bljesnu, ali se vrlo brzo isprazne, jer i sami glumci jako često djeluju kao da ne znaju zašto igraju to što igraju, djeluju nesigurno i zbunjeno, pa nedostatak suštinskog razumijevanja vlastitih uloga nadoknađuju poprilično neubjedljivim trikovima koji nisu dovoljno duhoviti jer je sama situacija u kojoj ih se koristi isuviše nejasna, ponavljam, kako nama tako i njima.

Ukupan problem ove predstave mogao bi se postaviti i ovako: ukoliko se od mene traži da gledam komad koji se bavi raspadom, prvenstveno, jezika kao sredstva komunikacije među ljudima, zatim, dramskog lika kao nekakvog vrijednosnog središta s kojim bih se mogao identificirati, na koncu, radnje kao osnove dramske umjetnosti uopšte, kako će mi pomoći da uistinu doživim jedan apsurdni svijet to što ću gledati kako mi se iz scene u scenu jedna predstava raspada pred očima? A raspada mi se pred očima jer mi naknadno uspostavljen okvir sugerira nešto sasvim neodređeno, nakon čega dolazi jedna potpuno apsurdna situacija u kojoj se navodna zlikovka prepire sa uvrijeđenim policajcem po pitanju toga što je on u njenim očima obična hulja. Nakon toga će Harmsova ljubavnica lizati cipele svojoj gospodarici, a nešto kasnije će oni svi zajedno otpjevati nekoliko pjesama, koje ponekad potječu iz ruskog etnomuzikološkog konteksta, a nekada pripadaju, po svemu sudeći, našoj tradiciji. Gledatelji koji se sjećaju predstava Koncert ptica i Teferič znaju koliko dobro funkcioniraju takvi anahronizmi ili diskontinuiteti na razini muzike, jer komentiraju neku radnju ili proširuju historijski okvir komada, a to čine zato što su stavljeni u službu značenja komada, a ne obrnuto.

Nije baš sasvim jasno ni zašto u predstavi postoje dvije Elizabete Bam, jedna koja pokušava uvjeriti gospodu milicajce da su hulje i da ona nije kriva za to što ju optužuju i jedna koja se razigrano šepuri po pozornici. Prisjetimo se da je upravo Elizabeta Bam jedino za što bismo se mogli uhvatiti u toj hipnozi, jer jedino njezin problem bismo mogli uistinu razumjeti. Djevojka treba biti uhapšena, a niko joj ne zna objasniti zašto. Zvuči pomalo Kafkijanski. „Vi nemate pravo glasa“, govori joj milicioner, a Elizabeta pita „Zašto?“, te milicioner odgovara „Zato što ste zločinka!“, a kada Elizabeta opet upita zašto je tobože zločinka, milicioner odgovara „Zato što nemate pravo glasa!“. Opet figura kruga, omiljena figura apsurdne književnosti, figura na kojoj je zasnovana Harmsova dramaturgija. No, idalje ne znamo zašto će nam dvije Elizabete Bam? Da li je to Elizabeta Bam podvojena ličnost koja u jednoj od svoje dvije persone ubija ljude dok druga njena persona spava u svojoj nevinosti? Moguće, ali to se ne nameće kao zaključak nakon gledanja ove predstave, niti je utemeljeno u samom komadu budući da takva karakterizacija zahtijeva visok stepen psihološke nijansiranosti likova, koji su, podsjećamo, kod Harmsa zastrašujuće jednodimenzionalni. Jedini zaključak koji mi se, dakle, nameće jeste da ne znam šta sam zapravo gledao?

Možda jedan muzički komad u kojem su dijaloške scene samo usputna uvertira za pjevanje, jer kao što ne možemo zanemariti prisustvo likova tokom scena u kojima ni na koji način ne učestvuju, tako ne možemo zanemariti ni prisustvo pijaniste koji tokom cijele predstave svira, da bi u jednom trenutku sišao među likove i prošetao se pozornicom bez nekog posebnog razloga. Stoga se nameće još jedan zaključak, taj da je ritam predstave potpuno ovisan o muzici, što znači da je zasnovan na sredstvima sasvim izvanjskim komadu. To potvrđuju i natpisi koji vise sa stropa, a svrha im je imenovanjem odvojiti pojedinačne epizode, što bi značilo da u povezivanja scena također vlada potpuno vanjska, mehanička logika koherencije. O tome koliko sami naslovi napisani na tablama dodatno unose konfuziju ne treba ni govoriti. U Harmsovom komadu ti naslovi također postoje, pa se tako neka epizoda zove: „Realistički suho“. Imamo li na umu Harmsovu intenciju da parodira pozorišnu umjetnost, jasno nam je zašto pojedine epizode imenuje na ovaj način. S druge strane, u slučaju ove predstave nije naročito jasno kako se naslovi odnose spram onoga što trebaju „imenovati“.

Razočarenje na neki način postaje još veće u pojedinim trenucima kada je jasno da je redatelj mogao predstavu učiniti daleko boljom. Recimo, scena dvoboja između Tatice i Petra Ivanoviča, milicionera. Tatica brani čast svoje kćeri mačem, a Petar Nikolajevič mu se suprotstavlja riječima. Tačnije, ne riječima nego brbljanjem koje u Harmsovom naopačke okrenutom svijetu ima veći utjecaj na druge likove nego bilo kakva smislena rečenica. Ivan Ivanovič izgovara čiste besmislice, krikove, zapravo parodira govor mađioničara, a od svega toga se Tatica obrušava na pod i u agoniji pokušava mačem doprijeti do protivnika. Taj isti Tatica će u jednom trenutku izgovoriti najsnažniju repliku u cijeloj predstavi, repliku koja je, prije svega, savršeno u skladu sa Harmsovom poetikom, a na koncu je i tačna za ono što je ova predstava mogla i trebala biti. Replika glasi: „biti ili ne biti – isto je“. Jedino što joj ne dopušta da zaživi kao ključno mjesto ove predstave je ogromna količina samog u sebi nepovezanog, zapravo krajnje kaotičnog sadržaja koji niti jednom trenutku predstave ne može dati na važnosti, pošto se posvuda odigrava potpuna anarhija pokreta, govora, zvuka, etc.

Mnogo se govori i o tome da je predstava scenografski rješena na veoma uzbudljiv i inovativan način. Od cijele scenografije, koja zaista izgleda, kaže se, spektakularno, meni se lično ipak dopao najviše onaj element scenografije koji je već na samom početku predstave nepovratno izbačen, a to je zid koji prividno štiti Elizabetu Bam od milicionera. Kažem, prividno štiti jer je jasno da takav zid, pun šupljina, otvora i vrata kroz koja je gotovo nemoguće ne upasti funkcionira sjajno zato što dodatno naglašava aspurdnost situacije. Čak se usuđujem reći da taj zid pomaže glumcima u igranju te scene, odnosno da im olakšava igranje u tom izvrnutom prostoru. Sjajno je i to što dva milicionera, kada trebaju jedan s drugim da se dogovore kako će nasamariti Elizabetu Bam, govore bučno, a kada pak trebaju da se obrate njoj i viknu da će razvaliti vrata ukoliko ona ne otvori, oni tada šapću. No, taj zid ubrzo bude sklonjen sa pozornice i sve što uslijedi je niz nepovezanih prizora popraćenih disonantnim akordima koji kapaju sa stropa Narodnog pozorišta dok s neke apstraktne visine ne počnu najednom pljuštati ljudske glave.

Recimo onda i to da u Harmsovim kratkim pričama stvari često imaju običaj da padaju sa zgrada, jer je, smatra se, jedna od temeljnih opsesija ovog enigmatičnog pisca bio i fenomen čuda. Čudo je ono oko čega se vrti cjelokupna Harmsova poetika a to kruženje u nedogled apsurda zapravo tematizira nemogućnost čuda u svijetu koji je u potpunosti izgubio svoj transcendentalni oslonac u metafizičkom, u Bogu, u nečemo što je barem malo stabilnije od historije permanentnih revolucija u Rusiji između dva svjetska rata.

Već je rečeno kako nimalo ne smeta Harmsovoj „Elizabeti Bam“ da bude dopunjena motivima iz drugih Harmsovih priča, kao što je recimo u Kurtovoj predstavi prizor u kojem se dva milicionera bave zapisom po imenu „MALGIL“, ali se čini se da je suštinski nedostajala barem jedna tanka ali postojana Arijadnina nit za koju bismo se mogli uhvatiti prolazeći kroz labirinte ovog zaumnog Harmsovog svijeta. Ta nit morala bi integrirati raskomadanu stvarnost predstave, pa bila ona sačinjena od scena iz samog komada, biografskih podataka Harmsovog života ili pak od raznih proznih fragmenata iz sveukupne Harmsove poetike. Vjerovatno bismo se i tada izgubili, ali s tom razlikom što bismo u tome mogli čak i uživati. Kritičar bi, u svakom slučaju, imao ugodniji povod da se sistematično posveti novoj predstavi Aleša Kurta koji je u jednom nedavnom intervjuu kazao kako se njegovim radom niko još uvijek nije ozbiljno bavio.

 

Leave a Reply