Bacajà: mjesto gdje je komedija dell’arte ponovo oživjela!

AIda Čopra

AidaCopraPučko pozorište je ponovo oživjelo! U Senigalliji, malom italijanskom gradu na obali Jadranskog mora, održan je 3. Međunarodni festival pučkog teatra Bacajà!

« Koliko mladost lijepa li je / koja bježi svejednako! / Nek je vedro biće svako: / sutra ništa stalno nije » pisao je Lorenzo de’ Medici, zvani Veličanstveni, u prelijepoj karnevalskoj pjesmi Trijumf Bakha i Arijadne. I Rimljani su slavili Bakha (ital. Bacco), boga vina i veselja. Baccanale je bila svečanost priređivana u njegovu čast, a bacajà (od ital. baccagliare « galamiti », « vikati od radosti ») postaje sinonim za svečanost u čast Pozorišta: « vrisak radosti i oslobođenja koji odjekuje Pozorištem, praznik sačinjen od ljudi, umjetnosti i osmijeha koji svake godine ispunjavaju senigallijsko ljeto ».

U predivnom dvorištu Osnovne škole Giovanni Pascoli gdje « lagani vjetar podrhtava, kao trnci radosti, listove topola » (Moja noć, Giovanni Pascoli), od 15. do 28. jula ove godine, održan je 3. Međunarodni festival pučkog teatra Bacajà! Sada već kao neizostavni dio regionalne, nacionalne i evropske kulturne pozorišne scene, Bacajà je bio mjesto susreta svih onih koji se nikada nisu ili u budućnosti nikada neće rastati s pozorištem. Od glumaca svjetske slave poput Eugenija Allegrija i Vladimira Olshanskyog do pozorišnih družina Stivalaccio Teatro, Il Carro dei Comici, Cantina Rablé, svaku noć dvorište škole Giovanni Pascoli odjekivalo je aplauzom. Carlo Boso kaže da publika plješće kako bi zadržala u rukama ono što joj se svidjelo.

Upravo je Carlo Boso, genijalni italijanski dramaturg i režiser – nekada davno i glumac – a sada i direktor Međunarodne akademije scenskih umjetnosti u Parizu (Académie Internationale Des Arts du Spectacle) održao, u okviru festivala, teatarski laboratorij pod nazivom « Umijeće komedije » (ital. Arte della commedia) za sve one koji su se željeli upoznati sa historijom komedije dell’arte, njenim tipiziranim likovima, improvizacijom, tehnikama pokreta tijela, glasa i upotrebom maske. « Od trenutka kada sam se susreo sa komedijom dell’arte, naša priča ljubavi i mržnje traje još uvijek, jer se nikada više nismo rastali », rekao je Boso 1984. godine. Rođen u Vicenzi 1946. godine, Boso je diplomirao u školi Piccolo Teatro u Milanu koju je Paolo Grassi zajedno za Giorgiom Strehlerom osnovao godinu dana nakon Bosovog rođenja. « 1964. godine upisao sam školu Piccolo Teatro, ali nisam imao nikakvu ideju šta je to komedija dell’arte ». Hamlet je bio njegova prva uloga, ali sudbina je htjela da ga sa 21. godinu Piccolo Teatro angažuje za ulogu u Arlecchino, sluga dvaju gospodara u režiji Giorgia Strehlera. Sa Arlecchinom Boso će usavršiti svoju tehniku i razviti temeljne pojmove o odnosima glumac-gledalac i o ulozi koju maske zauzimaju u stvaranju smijeha.

Maska je ogledalo publike. Likovi koji je nose predstavljaju društvo i njegove strahove, objašnjava nam Boso. Kada je Arlecchino, sluga dvaju gospodara bio izvođen u Meksiku, žene su dovodile djecu da dotaknu masku rukama jer ona, po tradicionalnom vjerovanju, oslobađa svakog zla. Oslobađa nas strahova: mi se smijemo u lice našim strahovima. Boso daje primjer djeteta kojeg bacimo u zrak. Taj djelić sekunde dok je dijete u zraku, plaši se, ali čim nam ponovo padne u naručje zaboravlja šta mu je uzrokovalo strah, smije se i traži još. Onaj koji ga je bacio u zrak ujedno postaje njegov spasilac. « Publika se smije samoj sebi i preprekama na koje nailazi svaki dan. Osmijeh je oslobađa njenih strahova. Dozvoljava joj da se na sasvim drugačiji način suoči s stvarima. Ako se plašimo šefa na poslu, činjenica da se tome smijemo na javnom mjestu smanjuje taj strah » (Carlo Boso). Onda nije ni čudo što se publika i dalje smije Arlecchinu, slugi dvaju gospadara, i što se on, 309 godina nakon rođenja Goldonija, 69 godina nakon stvaranja ovog besmrtnog pozorišnog komada, 19 godina nakon smrti Strehlera i više od 2200 izvođenja, neprestano uzdiže iz pepela.

Cantina Rablé, Arlecchino servitore di due padroni Carla Bosa

Cantina Rablé, Arlecchino servitore di due padroni Carla Bosa

Komedija dell’arte je univerzalna. Njeno glavno oružje su riječi, a riječi su vođene emocijom, a emocija je univerzalna. Arlecchino, Pantalone, Dottore, Brighella, Sluškinja, Kurtizana, svi likovi komedije dell’arte ne slijede psihološki proces, oni predstavljaju sve društvene klase i žive strateški s jednim jedinim ciljem – biti sretni u životu – i tu je njihova suština.

Arlecchino, sluga dvaju gospodara je bio predstavljen i na ovom festivalu. Sa mladom pozorišnom družinom Cantina Rablé u režiji Carla Bosa, ovaj Arlecchino, iako polazi od Goldonijevog djela, postaje jedan sasvim novi Arlecchino, drugačiji od onog tradicionalnog. Poštujući Goldonijevu dramsku strukturu, Boso je reaktualizirao djelo smještajući radnju u savremeno doba, u jednu Italiju iz 1947. godine koja je tek izašla iz rata. Genijali David Zanza Anzalone u ulozi sluge Arlecchina će reći da ova uloga za njega predstavlja « potrebu da se ponovo otkrije koncept pozorišta kao kolektiva i sredstva ponovne izgradnje društva, obnavljajući veliku tradiciju pučkog pozorišta koje, iako trenutno zapostavljeno, i dalje pripada kulturi naše zemlje ». Za Bosa komedija dell’arte i jeste predstavljanje društva, njegovih strahova i nedostataka, koja ima moć da dopre do vlasti kako bi im ukazala na opadanje društvenih i kulturnih vrijednosti. « Prokleto vaspitanje », reći će Simbad u predstavi Mauri u Veneciji (ital. Mori a Venezia), u trenutku kada kada ga otac njegove voljene Jessice želi ubiti, a ona ga na to ne može upozoriti, jer mu se zaklela na šutnju. Ogroman aplauz u pozorišnoj sali u Teheranu gdje je predstava osvojila nagradu publike. Žene su bile te koje su željele uhvatiti rukama ono što im je svidjelo, jer su u toj sceni vidjele sebe i svoj položaj u društvu. Ova predstava čiji tekst i režiju potpisuje Carlo Boso bila je predstavljena i publici festivala Bacajà. Inspirisana Shakespeareovim Mletačkim trgovcem, predstava pribjegava tehnikama tradicionalnih komičara dell’arte. Pozorišna družina Il Carro dei Comici improvizuje, pjeva, pleše pod maskama italijanskog pozorišta kako bi oslobodila publiku njenih strahova.

 Il Carro dei Comici, Mori a Venezia Carla Bosa

Il Carro dei Comici, Mori a Venezia Carla Bosa

Zato komedija dell’arte nikada nije bila samo društveni fenomen, ona je prije svega politički fenomen, a to se često zanemaruje. Ona nema cilj da mijenja svijet, ali daje oštru kritiku društva. Ona nikada ne treba biti shvaćena samo kao pozorište likova pod maskama koji skaču i prave grimase, zaljubljuju se služeći se izvještačenim riječima i akrobatskim pokretima, uvijek obučeni u šarene kostime. Glumac kako bi uspio publici simbolično predstaviti određene unutrašnje mehanizme, treba naučiti određeni « ritual ». « Kako bi dao život i značenje jednom liku koji ne posjeduje psihološke stukture, on treba proći kroz svoj život, napraviti sintezu svog ličnog iskustva i uspjeti predstaviti na sceni svaki i najmanji trenutak svog života. Ali potrebno je da odnos sa životom bude simboličan, da glumac može predstaviti tri godine svog života u 30 sekundi » (Carlo Boso). Četiri stoljeća prije da bi se postao profesionalni komičar dell’arte bilo je potrebno 4-5 godina rada prije nego što se izađe na scenu.

Iako postoji veliki broj pozorišnih družina iz cijeloga svijeta koji njeguju tradiciju komedije dell’arte, Boso će reći da danas ne postoji njena stvarna praksa. Bez obzira na tu činjenicu, Carlo Boso ostaje jedan od onih zbog kojih komedija dell’arte i dalje živi i oslobađa nas naših strahova.

Iskustvo koje sam stekla učestvujući u teatarskoj laboratoriji Bacajà sa ovim velikim čovjekom pozorišta učinilo je da zasigurno znam da će i moja priča ljubavi i mržnje sa komedijom dell’arte trajati zauvijek.

Leave a Reply