Balkanski špijun bilo gdje

Piše: Elvis Ljajić
ElvisLjajić3Kad na scenu odlučite postaviti komad po čijem je tekstu snimljen film koji je imao toliko uspjeha i koji je bio toliko gledan kao Balkanski špijun, onda vam se mora odati priznanje za hrabrost. Iako to donosi i prednosti, jer publika odmah po naslovu zaključuje o cemu se radi i biva automatski njime privučena, to sa druge strane nosi i i opasnost od upoređivanja sa filmom. Zato redatelj mora da se pobrine da predstava sa filmom ima zajedničko samo teskt, te da bude barem približno dobra kao film. U prvoj nakani redatelj je uspio. Radnja se događa u današnjem Sarajevu, u prosječnoj građanskoj porodici. Glavnu je ulogu redatelj povjerio Izudinu Bajroviću i nije pogriješio. Bajrović je uspio da izgradi lik Čvorovića, potpuno ga oslobađajući bilo kakvih veza sa onim kojeg igra Bata Stojković. Takvog Čvorovića, koji se u ovoj adaptaciji zove Sabahudin, Bajrović igra veoma dobro. Redatelj je uspio da ovakvom liku Sabahudina pronađe i dobru partnericu za lik Danice, žene, u odnosu na koju se Sabahudin najviše i uspostavlja kao lik. I zaista, ovo dvoje glumaca je bilo uživanje gledati na sceni.

Međutim, intervencijama na tekstu, odnosno adaptacijom, promijenjene su neke bitne stvari u uspostavljanu okvira. Stanje sa početka osamdesetih, panični strah od unutrašnjeg neprijatelja koji radi na rasturanju države, strah da se i sam ne bude smatran takvim, zamjenuje strah od terorista i terorizma. Taj novi okvir nije uvjerljiv iz nekoliko razloga. Jedan je i taj sto su “teroristi” fizički prepoznatljivi. Nije tajna da se ljudi boje onih koje zovu vehabijama kao potencijalnih terorista. Druga stvar je i stepen kolektivne, nazvaću je, šizofnije po tom pitanju. Te dvije stvari bitno utiču na jasnoću i čvrstinu okvira, i to samo po tom osnovu. Druga slabost okvira je zamjena odnosa Staljin-Tito odnosom Tito-Izetbegovic. Naglasit ću, za svaki slučaj, da su Staljin, Tito i Izetbegovic ovdje znakovi za pripadajuće im ideologije. Ostaje nejasno zbog čega je insistirano na uspostavljanu te distinkcije, kad u predstavi nije valjano upotrijebljena, a novouspostavljena dihotomija dodatno komplikuje odnose u predstavi. Kao da mu to nije bilo dovoljno komplikacija u odnosima među likovima, redatelj daje Čvorovićima da budu ono što se popularno naziva `miješanim brakom`, navodno aktuelizirajući na taj način to goreće pitanje našeg društva. Pitanje aktuelnim ne čini kolumnisanje nekakvog glumca u nekakvim lokalnim novinama, niti trpanje na silu komentara na takve koještarije u predstavu donosi išta dobra predstavi, niti publici niti društvu. Naprotiv. U konkretnom slučaju, redatelj je, dodijelivši im različite vjerske pripadnosti, upravo ih naglasio. I osim nekoliko viceva o tome, nije sa tim uradio ništa. U sav taj etnoničko-nacionalni bućkuriš, redatelj ulogu podtsnara, žrtve Čvorovićeve paranoje, daje Sandžakliji iz Tutina, kojeg uz sve to obuče kao klauna. Redatelj je dobro osjetio slabost predstave, pa je odlučio da komiku izazove čisto fizičkim efektima, podstanarevom odjećom, njegovim naglaskom, odjećom Sabahudinovog brata Budžonija, padanjem, udaranjem i tako dalje. Kad mu zafali tih sredstava, on fino glumce poreda oko kuhinjskog stola i da im da ispričaju nekoliko viceva.
Glumci su, uglavnom, bili dobri. Uz spomenuti dvojac Bajrović- Ejla Bavčić Tarakčija , ostalo troje glumaca nije ni moglo bolje od onoga što su pružili, i to ne jer nisu mogli zbog nedostatka talenta, već jer im je reditelj unakazio likove. Tako jadan Aldin Omerović i ne može da glumi jer mora da priča sandžačkim naglaskom, a taj mu se napor sve vrijeme odražava i na licu, potpuno mu onemogućavajuću mimiku. Milana Pavlovića je redatelj ostavio na nivou Muje iz skečeva o Sulji i Muji. Zana Marijanović, koja treba da igra lik koji je u čitavoj predstavi glas razuma, koji publici nudi mogućnost da uporede, vide, prepoznaju, koliko je to što njen otac a kasnije i majka i stric rade suludo, igra lik koji je tipična glupačica, koja neprestano ponavlja riječ `znači`, koja sa nekakvim momkom hoda radi posla, koja je izrazito koristoljubiva.
U silnoj želji da obuhvati i aktuelizira sve i svašta, redatelj nije uspio da aktuelizira ništa. Priča o strahu od terorista, koja bi trebala da drži sve ostalo je, blago rečeno, klimava. Odavno je verbalni delikt prestao da bude aktuelan, pa strah da ih ko ne čuje u trenutcima kad Danica govori protiv vlasti biva toliko neuvjerljiv i besmislen, da je čak i za paranoika takav. Od silnih SDP-SDA, Tihići-Lagumdžije i sličnih dosjetki i skečeva, ne stigne da se uspostavi predstava.
Nije istina da reditelj baš nikako ne računa na imaginaciju publike. Recimo, scena u kojoj Sabahudin, Danica i Budžoni gledaju slajdove fotografija koje su nastale prilikom praćenja podstanara, baš liči na predstavu. Naime, nema zaista projektora, glumci okrenuti ka publici `gledaju` slike i komentarisu ih, tako da je sasvim jasno šta je na njima, i to savrseno funkcionise.

Da nije imao povjerenja u publiku dovoljno ilustruje i činjenica da joj je morao objasniti i u naslovu predstave da se radnja odigrava u Sarajevu, jer ona, hudna, ne bi mogla shvatiti da su Jarčedoli, Aneks, Alipašino, Skenderija u Sarajevu.
Umjesto ozbilje komedije, koja uz smijeh donosi i spoznaju. koja bi mozda i mogla vratiti publiku u pozoriste, Balkanski špijun u Sarajevu je ostaje na nivou onoga sto zovu `urnebesnom komedijom`. Viva la Cirque!

Autor: Dušan Kovačević
Režija i adaptacija: Sulejman Kupusović
Scenografija i kostimografija: Marijela Margeta Hašimbegović
Uloge: Izudin Bajrović, Ejla Bavčić Tarakčija, Aldin Omerović, Zana Marijanović, Milan Pavlović

Leave a Reply