Borilački klub: makljaža i zamke konzumerizma

Čak Palahnjuk: Borilački klub (Biblioner, Banja Luka, 2010.)

Piše: Adnan Džebo
Adnan DžeboKnjiga “Borilački klub”, američkog pisca Chaka Palahniuka, djelo je u čijem će naslovu mnogi prepoznati i istoimenu filmsku ekranizaciju iz 1999. godine pod rediteljskom palicom Davida Finchera. Kao i u filmu, primarni predmet i fokus knjige jeste “baby boom” generacija muškaraca, rođena u Americi nakon ‘60-tih godina prošlog stoljeća, dok se za glavnu kritičku okosnicu ima dehumanizirani, korporativni svijet koji nastanjujemo, kao i odnos muškog identiteta i savremenog potrošačkog društva (uz kobne posljedice koje iz tog odnosa izniću).

Knjiga je pisana u prvom licu, što nam na psihološkoj ravni teksta omogućava prijeko potrebnu saosjećajnost sa (neimenovanim) naratorom, koji je primjetno otuđena ličnosti sa nizom psiholoških poremećaja, od kojih su najblaže nesanica i narkolepsija. U svojoj potrazi za spasenjem, i istinskim uvidom u stvarne dimenzija bola, narator počinje da posjećuje sastanke grupa za podršku osobama sa po život opasnim oboljenjima (rak testisa i leukemija samo su neke od njih). Ovakvo “turističko” posjećivanje ovakvih grupa jedna je od najranijih tački gdje autor ukazuje na ideju o krizi muškog identiteta u svijetu kojeg nastanjujemo – ideju koju će do kraja romana dodatno upotpuniti i izoštriti. Upravo u ovakvim grupama koje se oslanjaju na ženske kvalitete podrške i empatije (nasuprot muških atributa snage i polne zrelosti), narator nalazi prihvatanje svoje ličnosti – identifikujući se sa članovima grupe čija fizička obogaljenost (kastracija) preslikava njegova vlastita osjećanja duševne praznine. Narator je, pored toga, i klasična žrtva duha vremena, savremenog potrošačkog društva, i narastajuće kulture konzumerizma; svijeta u kojoj je većina opsjednuta životnim stilom, navučena na kupovinu poznatih robnih marki, i listanje časopisa i kataloga za predmetima koji bi ih učinili “potpunijim”. Glavni uzrok ovako predstavljene stvarnosti autor nalazi u pomaku od industrijske ka informativnoj ekonomiji – od produkcije dobara, do produkcije znanja – gdje je muško tijelo transformisano iz agenta proizvodnje u primatelja potrošnje. Kriza kapitalizma, vješto protkana kroz djelo, ogleda se kroz krizu muškosti, pri čemu se stvarna priroda krize ne prikazuje u ekonomskim, političkim ili socijalnim stanjima samog kapitalizma, već u porastu potrošačke kulture u kojoj su muškarci udomaćeni, pasivni, nježni i lišeni svog identiteta. Na ovaj način nasilje kapitalizma definiše se u okvirima napada na tradicionalno poimanje muškosti, što će smjelo voditi i tezi da se konzumerizam u knjizi kritikuje jer je po svojoj suštini izrazito ženski.

U nedostatku muškog uzora, sve što je ostalo generaciji muškaraca odgojenih od žena, dječacima bez oca (kakav je i sam narator), jeste poistovjećenje sa konzumentskim proizvodom. Trošiti mnogo snage na dokazivanje ovog lažnog identiteta nudi se kao dopuna za osjećaj da smo ga u stvarnosti izgubili. Prozrevši ovu zamku kapitalizma, narator dolazi do spoznaje da je jedini put ka povratu svog izgubljenog muškog identiteta kroz doslovno uništenje svog sadašnjeg ja, odnosno brutalnom borbom do besvjesti. Ovome će potpomoći i naratorovo poznanstvo sa Taylerom Durdenom, koji je oličenje svega onoga što narator nije (Durden je agresivni individualista, oštrouman, harizmatičan, nasilan, snažan i sposoban; on je utjelovljenje muškosti koja odbija zavodljivost konzumerizma). Njihov susret će dalje voditi do osnivanja “Borilačkog kluba”, koji se u konačnici nudi kao bijeg u ritualiziranu mušku solidarnost, oslobođenu konzumerističkog i ženskog uticaja. Što je najvažnije, borba predstavlja destrukciju komercijaliziranog, lijepog, “izvajanog” tijela, a izrazita sklonost naratora ka samodestrukciji jeste najosnovnije odbacivanje konzumerizma, i u okvirima književnog razrješenja jedini način da se dosegne lično prosvjetljenje.

Na religijskom nivou, već spomenuti nedostatak oca paralelan je sa povlačenjem tradicionalne figure oca, figure boga iz postmodernog svijeta. Po pravilu, strukture moći sa centraliziranim, autoritativnim zakonodavcem zbačene su sa prestolja postmodernog svijeta – bilo na nivou države, religije, porodice ili bilo koje druge institucije. Dok su ove revolucije oslobađajuće u određenoj mjeri, ono što nam knjiga nastoji dalje istaći jeste da decentralizacija moći teško da garantira kraj tiraniji, te da potencijalna opasnost vreba i u mnogobrojnim subkulturama unutar naizgled bezopasne ali po suštini benigne konzumerističke kulture. Tako nam se u knjizi prikazuje kako jedna narastajuća paravojna organizacija (“Borilački klub” će postupno prerasti u “Projekat Haos”) postaje opasnija od društvenog uređenja koje nastoji da uništi. Motiv sapuna protkan kroz knjigu (Tyler Durden je, između ostalog, prikazan i kao prodavač sapuna) postat će amblem ovog fašističkog ideala koji nastoji da ispere, pročisti i očisti stare strukture svijeta. Paradoksalno, ova organizacija će gušiti mnogo više individualizma (njeni pripadnici nemaju imena, imaju istu odjeću, isto se šišaju) nego što to čini konzumeristička kultura. Čak i narator na ovako nešto neće ostati moralno neutralan, te će na kraju nastojati na sve načine da spriječi posljedice svojih dijela. Ako knjiga “Borilački klub” igdje i utjelovljuje protofašizam, to je opet u cilju da ga osudi; to je više kao poziv za prepoznavanjem da je fašizam završna igra kapitalističkih sistema, koji će svesti radnike na trutove i sve lične identifikacije na imena marki i komercijalnih transakcija.

U svojoj osnovi ova knjiga izdiže čitav niz pitanja koji bi mogli biti predmet i širih kritičkih prikaza. Demonstrira nam i da je određujuća odlika politike, kroz čitavu modernu historiju ljudskog roda, ta da su najautoritativnije institucije, bez izuzetka, ponikle iz pokreta koji je, u svom izvornom obliku, bio potencijalno ravolucionaran i ljevičarski. Upravo iz ovoga razloga slijepo povjerenje ne treba da se ukaže današnjim progresivnim pokretima (od feminizma do anti-globalizacije, prava gay populacije i veganizma). Svaki od ovih diskursa tvrdi da je cjepivo protiv različitih fašizama postmodernog doba, ali ovo pelcovanje može da nam se odbije: bolest uvedena u političko ili socijalno tijelo kao vakcina je u stalnoj mogućnosti da postane nova dominantna bolest.

Leave a Reply