Čarobnjak vode

Zilhad Ključanin: Čarobnjak Vode (Buybook, 2012)

Piše: Jasmin Hasanović
Jasmin Hasanović Roman Zilhada Ključanina, Čarobnjak vode, spada u prve bosanskohercegovačke narative koji za tematiku imaju prirodu. Po mnogo čemu je zanimljiv, jer na izvjestan način donosi priču koja je vrlo aktuelna, budući da se u današnje vrijeme priroda kao temelj skoro pa svih izuma shvata kao sasvim normalna stvar. Ključanin u svom romanu priča o naučniku koji je živio i djelovao početkom dvadesetog stoljeća. Roman je zanimljiv jer prikazuje osobu koja je po načinu mišljenja drugačija u odnosu na ostale naučnike. Međutim, jednostavnost izraza u romanu dovodi do toga da on, nakon izvjesnog vremena postaje tegoban za čitanje. Nema opisa koji bi stvorili sliku svijeta u kojoj djeluje Viktor Schauberger. U prvi plan su iznesena njegova razmišljanja i njegove metode zaključivanja. Ovim načinom pripovijedanja, Ključanin, najpopularniju književnu formu svodi na iznošenje podataka i informacija. Problem se javlja i uspostavljanju unutrašnje struktuiranosti djela. Radnja se, istina, odvija hronološki, ali se nizanje fiktivnih događaja odvija suviše brzo, gurajući u prvi plan samo nauku. Roman, kao forma, ima zadatak da prikaže društvo kao cjelinu, i to opisima, nizanjem događaja koji su uzročno-posljedični. U romanu Zilhada Ključanina, u prvi plan se stavljaju dostignuća Viktora Schaubergera (o čemu smo se mogli informisati i bez ovog romana), te se na taj način narušava stilsko-motivska organiziranost djela. O životu i djelu viktora Schauberger mogli smo saznati iz drugih izvora, a ne nužno pročitati roman.

Nije upitno da li je Viktor Schauberger bio važna ličnost kada je u pitanju crpljenje inspiracije iz prirode. Ali je upitno da li je Zilhad Ključanin svojim romanom to i pokazao. Nedvojbeno je da se radi o velikom naučniku, koji je svojim revolucionarnim izumima promijenio sliku nauke kada su u pitanju voda, zrak i zemlja. Ipak, roman Zilhada Ključanina, ispripovijedan je bez prevelike stilske prefinjenosti, što se vidi i u samom nizanju rečenica koje, u većini slučajeva, služi radi iznošenja informacija iz biografskih zapisa. Onaj okvir, unutar kojeg Ključanina postavlja svog lika, zanemaren je, pa se stiče dojam da je autoru bilo važnije iznijeti Schaubergerove tvrdnje i zakone, prije negoli uspostaviti konkretnu vezu između lika i svijeta unutar kojeg djeluje.

Iako je u velikoj mjeri lišen stilske prefinjenosti, svaka sekvenca romana predstavlja cjelinu za sebe, i, kako radnja odmiče, uspostavljaju se odnosi među tim cjelinama, dajući romanu jedinstvenu, nerazdvojnu formu, baziranu na skladu. Završetak svakog poglavlja predstavlja uvod u drugo poglavlje, nastavljajući priču o nauci. Pripovijeda se o zakonima koji postoje kako bi se čovjek podsjetio na harmoniju koju je oblikovala priroda. Harmoniju koja sve stvari drži na okupu i kojoj se čovjek nužno vraća i u kojoj traži utočište i inspiraciju. Jer i sam Schauberger inspiraciju pronalazi posmatrajući već odavno zaboravljene ljepote prirode, shvativši da jedino na taj način doprinosi dobrobiti društva. Iznošenje zamršenih formula i eksprimenata Ključanin rješava jednostavnim dijalozima, u kojima glavni lik na najjednostavniji način čitaocu objašnjava prirodne fenomene i uvodi ga u nauku na način koji ga ne opterećuje.
Svojim narativom, Ključanin propituje odnose između prirode i čovjeka i u tom smislu, Čarobnjak vode predstavlja narativ vrijedan čitanja. Jer je moderno društvo odavno otupilo na saznanje o prirodi. Ono je prestalo da primjećuje svojstva neophodna za čovjekovo bivstvovanje i da o njima promišlja na koristan način. Čarobnjak vode budi čuvstvo koje, na trenutak, nudi bijeg od betonskih utvara, ali uprkos svemu, ostaje osrednje književno ostvarenje.

Leave a Reply