Okrugli sto

Izgubljena bitka

Živela sam u zemlji gde su nas od detinjstva učili umiranju. Obučavali su nas herojskoj smrti. Govorili su nam da čovek postoji samo zato da bi se žrtvovao, da bi sagoreo u ime višeg cilja. Učili su nas da volimo naoružane ljude. Da sam odrasla u nekoj drugoj zemlji, moj put bi bio sasvim različit. Zlo je nemilosrdno i da bismo preživeli potrebna nam je vakcina protiv njega. Odrastali smo okruženi dželatima i žrtvama. Naši roditelji su živeli u ogromnom strahu i ništa nam nisu govorili o tome, ali je sam vazduh koji smo udisali bio otrovan tim saznanjem. Zlo je sve vreme vrebalo na nas.

Onaj koji se smiješi

Darko Cvijetić

Između dva Rembrandtova Izaka dvadeset je godina, smrti četvoro djece i jedna smrt žene na porođaju sina. Izmađu dvije Eisenststaedtove fotografije jedno je došapnuto saznanje, jedna riječ, jedno fotookidanje, namjera za više od šest milijuna smrti. U oba prva slučaja slike su prije smrti ikakve djece – anđeo drži Abrahamovu ruku s mačem. U drugom slučaju, anđeo želi da Izak vidi svoje žrtvovanje, i skida ruku Abrahamovu s očiju Izaka.

Revolucija koja jede samu sebe

Zvjezdana Saje

Suprotstavljeni likovi su ljudi koji su svjesno ili nesvjesno predstavnici povijesnih snaga u sukobima., predstavljaju ih Danton i Robespierre. Karakter, običaji i temperament određuju Dantona kao predstavnika buržoazije koja se obogatila zaplijenjenim crkvenim dobrima, špekulacijama sa žitom i koja je već postigla sve svoje ciljeve. Danton se zasitio politike što odaje njegov odnos prema ženama i prijateljima, za njega je Revolucija završena.

Za sve one koje ne razumiju sarajevsku mahalu

Dijala Hasanbegović

Ko su žene koje čitaju Indiru Kučuk-Sorguč? U pisanju koje je trebalo biti zabava za mahaluše i osrednja poslastica za ljubitelje treša, iznenada prepoznajemo ozbiljne opasnosti, u afirmaciji negativnih, šovinističkih vrijednosti, koje održavaju status quo u zemlji kojom ionako već neumjereno dugo vlada najbrutalniji patrijarhalni moral. U svojoj srži, ovo pisanje, upravo radi čitanosti, podilazi najnižim strastima i najeksplicitnijim fantazijama konzervativne sredine, kao što to čini turbo folk. Ovakvo pisanje održava tenziju, neophodnu za opstanak patrijarhata, između žene-vještice i žene-svetice, alfa mužijaka i mlakonje. Za obožavatelje Indire Kučuk Sorguč, njene kolumne doista jesu – pornografija patrijarhata

Sviranje na jednoj žici

Draško Luković

Uostalom, ne kaže li krilatica, preuzeta iz Platonova djela dakako, kakva muzika, takva država. A kad se ova krilatica ima na umu, careva primjedba, izrečena u filmu „Amadeus“ Miloša Formana, kako je Mozartova muzika dobra, ali ima previše nota, prestaje biti bezazleno imbecilna prosudba umjetnosti.