Pozorišna kritika

Nepodnošljiva jeza (su)postojanja

Tina Laco

U ovoj je postavci u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru na površinu isplivala sirova dramatičnost Kafkine proze, naglašeno kritički isklesana i u aktivnom dijalogu sa suvremenošću. Osim vješte dramatizacije S. Hadžagića i dramaturških intervencija D. Komadine, treba istaknuti koliko je osvježeni, „pomlađeni“ glumački ansambl Kazališta ovoj kući dao sasvim novi pečat i nove mogućnosti. Stoga je za očekivati da je ispred ovakve postavke „Preobražaja“ pozitivna i dugotrajna scenska sudbina.

O jednom porodičnom biznisu

Elvis Ljajić

Iako je Mirna Bosna predstava koja se igra na kamernoj sceni, prilagođavanje sceni u Brčkom izvedeno je uspješno, glumci su se snašli sjajno, pa nije izgubljeno gotovo ništa od onih kvaliteta koje ova predstava inače ima. Ono što je izgubljeno, zamijenjeno je novim kvalitetama, i to prije svega zahvaljujući glumačkoj inteligenciji i osjećaju. Ovo je jedna od onih predstava koje vremenom rastu, koja svakim igranjem postaje bolja, i koju ćemo sigrno moći još dugo gledati na repertoaru Kamernog teatra 55.

Ibi, ponovo među nama

Kemal Bašić

U cjelini gledano, ova predstava s kojom je Studentsko pozorište „Vlado Zeljković“ počelo sa radom, pokazatelj je da se treba radovati novim scenama, novim licima i glasovima na njima. Ovaj Kralj Ibi i zbog toga je hrabra predstava, ali itekako uspješna ponajviše u tome što je pokazala da se mora i treba imati povjerenja u pozorište kao umjetnost koja je itekako živa, direktna i potrebna, naročito ukoliko se ovako bavi pojavama koje pripadaju svima nama.

Živi i mrtvi

Elvis Ljajić

Misiračin „Sabirni centar“ je jedna zrela, brižno adaprirana i ozbiljno režirana predstava, koja se na jedan suptilan način bavi i našim odnosom sa prošlošću, koja nas određuje mnogo više nego što bismo voljeli. Predstava tako završava kozaračkim kolom koje igraju živi i mrtvi, kolom specifičnim za banjalučki kraj, ali i kolom u kojem su oni koji ga igraju povezaniji i međusobno isprepleteniji nego u bilo kojem drugom. Narodno pozorište Republike Srpske dobilo je doista dobru predstavu.

Između dva svijeta

Kemal Bašić

Sabirni centar u cjelini djeluje kao solidna, čvrsta predstava, koja uz to ima prostora za napredak na mjestima na kojima pada u dinamici radnje na sceni i intenzitetu pozorišnog doživljaja, a koja će, ukoliko bude imala dovoljno dugo trajanje pozorišnog života, bez sumnje prevazići te probleme.

Morbidno s komičkim olakšanjem

Tina Laco

U naturalističkom maniru, „Smeće“ upućuje na neke od najtamnijih i najmorbidnijih ljudskih poriva, ali umjesto da ih inertno razloži i opravda učenjem o „rasi, sredini i trenutku“, snažno se referira na moderno društvo koje izbjegavanjem konkretne vlastite odgovornosti, šutnjom i letargijom, proizvodi i podržava raznolike oblike morbidnog i apsurdnog.

Osiromašeni heroizam

Lamija Milišić

Majstor i Margarita na koncu odabiru ljubav, a odriču se zla. Zlo je za njih nepodnošljivo i, stoga, na neki način, zapravo uzvišeno. Kako sam Eagleton kaže, zlo je sasvim poseban oblik božanskog odnosa spram njegovih tvorevina.

Šutnja nije zlato

Elvis Ljajić

Lugonjić je jako dobro osvijestio onaj na svim komunikacijskim nivoima gotovo uobičajen potupak negovorenja onoga što se doista misli, te nagovijestio sve probleme koji iz tog proizilaze. Na kraju, predstava završava pomalo optimistično: likovi se izađu na scenu i izgovore naglas sve ono što su trebali a nisu rekli.

O životima kojih gotovo da nema

Elvis Ljajić

Scene se relativno brzo smjenjuju, gotovo filmski se smjenjuju i prostori i likovi, komadići priča koji nikako da se uklope u smisaonu cjelinu. Odnos prema smrti, prema kraju, prema odlasku na put bez povratka, pa bilo vlastitim izborom ili pak ne, ostaju samo na nivou napomene, iako se imalo sa čim taj odnos razraditi.

Vječito u baražu

Elvis Ljajić

Najveći problem ove predstave, koja je inače solidna, su monolozi. Ono što je trebalo da se na sceni dogodi, ono što je trebalo da se se uspostavi na osnovu odnosa među likovima, na osnovu dramskih radnji, daje se likovima da izgovore. Na taj način ključne stvari posredno saopštavaju publici umjesto da nam se pokažu.

Pozor: rodoljublje!

Kemal Bašić

Scenografski elementi predstave su vrlo precizni i jednostavni. Osmišljeni su sa odličnim osjećajem za mjeru i niti jednog trenutka oni ne djeluju kao višak ili opterećenje glumačkoj igri, oni su direktni i jasni, bez ikakvog nepotrebnog mistificiranja oni govore konkretno i dosljedno djeluju u funkciji priče.