Pozorišna kritika

Uznemirujuće na nekoliko nivoa

Kemal Bašić

Emocija se izgovara grčevito i kruto, robotizirano, što može biti činjeno s namjerom i ciljem, ali to dovodi do posljedice da se emocija koja bi trebala biti fenomen unutarnjeg dijela bića pretvara u izvještaj koji je mehanički fenomen i koji emociju ne može čak ni posredovati. Da li je onda, pod ovim okolnostima, moguća bila kakva emocija?

Mali ljudi i velike promjene

Elvis Ljajić

Scena je postavljena tako da su desni i lijevi zid što su bliže rikvandu bliži jedan drugom, napravljeni od vrata, od kojih su neka funkcionalna a neka ne. Rikvand su velika, ogromna, visoka vrata, zapravo jedina kroz koja likovi dosita otići i doći. Ovakva scena stvara osjećaj tekobe, pritiskanja, klaustrofobije, a ta silna vrata uopšte ne nude izlaz. Naprotiv, samo povećavaju broj mogućnosti pogrešnih izbora.

Groteska kao objektivizacija stanja stvari

Kemal Bašić

Činjenica da se su se ovom tekstu hrvatskog dramatičara u tako kratkom vremenu posvetili u dvije bosanskohercegovačke uvažene pozorišne kuće govori već samo sobom dosta, kako o komadu tako i o pozorišnom osjećanju da se na sceni treba progovoriti o temama koje su na ovakav način rijetko obrađivane u našim pozorištima. Radi se o crnoj komediji, koja je i inače Matišićev omiljeni žanr.

Sjajni momci

Fatima Bilčević

U konačnici, treba još jednom istaći kako predstava “Sjajni momci” govori ili bi trebalo da govori o glumcu kao centralnoj temi, a posredno, dakle, i o teatru. Međutim, šta je funkcija glumca, u ovom slučaju, komičara? Da li je to isključivo da zabavi publiku, riješi je životnih briga bar na neko vrijeme, ponudi zaborav stvarnosti?

Stolice

DJK

Fatima Bilčević

U konačnici, za razliku od Ionescovog teksta u kojem se kao jedini stvarni lik na sceni, pored Starca i Starice, pojavljuje Govornik koji treba izreći Starčevu poruku budući je on govorništvu nevješt, u predstavi se pojavljuje Čistač koji posprema scenu, diže stolice i čisti pod oko skupljenih staraca baš kao da oni uopće ne postoje. Na koncu, njih dvoje i umiru, ali prije toga se simbolički umivaju, nimalo slučajno, prljavom čistačevom vodom iz kante.

Kost, kostim

 

sinoviumiruprviDarko Cvijetić

Marko Misirača daje banjalučkom Matišiću “šarm i štih” ovdašnjih neslegnutih humki, koje preslagujemo već sedamdesetak godina. Blato ovdašnjih grobnica lijepilo nam se po dlanovima, u gledalištu punom grča. Morali su i Marko i Mate dohvatati se komike da bi progovarali o ovdašnjem strašnom i ta se dvosjekla opasnost njihala nad predstavom. Jer kako alanfordovski svijet može opstajati nad zadahom grobnica?

Prošlost, ovdje i sada

Kemal Bašić

Da bi ovo što nudi dramski tekst funkcioniralo na sceni, ansambl je morao biti izuzetno vješt. Nije jednostavno igrati likove koji nisu fiksirani u jednom vremenu niti prostoru, likove čije živote treba zaokružene i cjelovite donijeti na scenu, sa svim promjenama koji se unutar njih dogode, a onda, uz to sve, valjalo je ponuditi i perspektivu koja dolazi „sa one strane života“.

What is Europe, I know.

Elvis Ljajić

Ova predstava je značajna i zbog upitnika u svome naslovu. U svijetu u kojem dominira monologizacija javnog prostora, u kojem se ne postavljaju pitanja, u kojem se komunikacija svodi na nivo emitera i receptora, pokušaj da se u pitanje dovede nešto što je gotovo dogma, veoma je značajna. To insistiranje na pitanjima se osjeti i kroz čitavu predstavu, od početka do kraja, iz scene u scenu, od lika do lika. 

Čehov iz New Jerseya

Elvis Ljajić

Jedan od problem predstave je i ono što bismo mogli nazvati dvostruko prevođenje. Naime, originalni dramski tekst nudi prevođenje Čehova iz ruskog u američki kontekst. Možda je preciznije kazati, svođenje Čehova na američki kontekst, i to onakav kakav Brodway očekuje, pri čemu od Čehova ostaje samo sjećanje na njega. Drugo prevođenje je ono koje komad iz američkog prevodi u kontekst onog svijeta u kojem se predstava i izvodi, pri čemu to prevođenje nerijtko ostane samo na nivou vanjskoga. I usprkos tom problemu, ova predstava uspijeva da se uspostavi kao validan pozorišni događaj.

Špicko i Mate i Pera Ložač i neki Čehov

Kemal Bašić

Mostarska predstava traje oko dva i po sata, sa pauzom. Sa pauzom ili bez nje, predstava je preduga. Njeno trajanje najbolje opisuje iskreni smijeh u publici koji se začuje kada jedan od likova, stari Vanja (Velimir Njirić Pšeničnik), u napadu nekakvog neobjašnjivog ludila, govoreći o svom vremenu i svojoj genraciji između ostalog kaže: „gledali smo duge i dosadne predstave. I trpili ih!“. Publika ove predstave mora da ima nešto od duha tog vremena i te generacije.

Smijte se, sebi se smijete

Elvis Ljajić

Ova predstava spada u red onih koje se nazivaju društveno angažiranim, jer implicitno i eksplicitno upućuje na probleme društva u kojem živimo. Implicitno se to čini preko igranja pojedinih scena iz Prosjačke opere Johna Gaya, u kojima nam se pokazuju mahom nedostaci ljudskih karaktera, na osnovu kojih publika može da nasluti njihovu sveprisutnost, čak i kod sebe samih. Pri tome nije najmanje bitno to što glumci sve vrijeme igraju licem ka publici, tako da su i replike koje formalo upućuju svom partneru na sceni zapravo opućene publici, koja sjedi u sali u kojoj je svjetlo upaljeno. Eksplicitno se to radi tako što se likovi direktno, nedvosmisleno obraćaju publici, nakčešće tek na kraju poentirajući, osvjetljujući da su sve vrijeme nama govorili o nama.

Bilješka o jednom hotelu

Elvis Ljajić

Predstava je podijeljena u tri dijela, tri čina, i u svakom od njih pratimo sudbinu jednog para ili jedan ljubavni trougao, što bi na idejnom planu trebalo da poveže ove tri priče. Ono ih faktički i praktično povezuje je prostor u kojem se radnja događa, hotelska soba 719, u kojoj se likovi nađu u određenom trenutku u svom životu, u trenutku koji bi za neki od odnosa među likovima u konkretnim činovima trebao biti sudbonosan.  Ono što se doista na sceni dogodi su uglavnom konstatacije stanja, u kojima postoji samo prividna promjena između početne i situacije u kojoj čin, što znači i jedna priča, završava.