Pozorišna kritika

Kost, kostim

 

sinoviumiruprviDarko Cvijetić

Marko Misirača daje banjalučkom Matišiću “šarm i štih” ovdašnjih neslegnutih humki, koje preslagujemo već sedamdesetak godina. Blato ovdašnjih grobnica lijepilo nam se po dlanovima, u gledalištu punom grča. Morali su i Marko i Mate dohvatati se komike da bi progovarali o ovdašnjem strašnom i ta se dvosjekla opasnost njihala nad predstavom. Jer kako alanfordovski svijet može opstajati nad zadahom grobnica?

Prošlost, ovdje i sada

Kemal Bašić

Da bi ovo što nudi dramski tekst funkcioniralo na sceni, ansambl je morao biti izuzetno vješt. Nije jednostavno igrati likove koji nisu fiksirani u jednom vremenu niti prostoru, likove čije živote treba zaokružene i cjelovite donijeti na scenu, sa svim promjenama koji se unutar njih dogode, a onda, uz to sve, valjalo je ponuditi i perspektivu koja dolazi „sa one strane života“.

What is Europe, I know.

Elvis Ljajić

Ova predstava je značajna i zbog upitnika u svome naslovu. U svijetu u kojem dominira monologizacija javnog prostora, u kojem se ne postavljaju pitanja, u kojem se komunikacija svodi na nivo emitera i receptora, pokušaj da se u pitanje dovede nešto što je gotovo dogma, veoma je značajna. To insistiranje na pitanjima se osjeti i kroz čitavu predstavu, od početka do kraja, iz scene u scenu, od lika do lika. 

Čehov iz New Jerseya

Elvis Ljajić

Jedan od problem predstave je i ono što bismo mogli nazvati dvostruko prevođenje. Naime, originalni dramski tekst nudi prevođenje Čehova iz ruskog u američki kontekst. Možda je preciznije kazati, svođenje Čehova na američki kontekst, i to onakav kakav Brodway očekuje, pri čemu od Čehova ostaje samo sjećanje na njega. Drugo prevođenje je ono koje komad iz američkog prevodi u kontekst onog svijeta u kojem se predstava i izvodi, pri čemu to prevođenje nerijtko ostane samo na nivou vanjskoga. I usprkos tom problemu, ova predstava uspijeva da se uspostavi kao validan pozorišni događaj.

Špicko i Mate i Pera Ložač i neki Čehov

Kemal Bašić

Mostarska predstava traje oko dva i po sata, sa pauzom. Sa pauzom ili bez nje, predstava je preduga. Njeno trajanje najbolje opisuje iskreni smijeh u publici koji se začuje kada jedan od likova, stari Vanja (Velimir Njirić Pšeničnik), u napadu nekakvog neobjašnjivog ludila, govoreći o svom vremenu i svojoj genraciji između ostalog kaže: „gledali smo duge i dosadne predstave. I trpili ih!“. Publika ove predstave mora da ima nešto od duha tog vremena i te generacije.

Smijte se, sebi se smijete

Elvis Ljajić

Ova predstava spada u red onih koje se nazivaju društveno angažiranim, jer implicitno i eksplicitno upućuje na probleme društva u kojem živimo. Implicitno se to čini preko igranja pojedinih scena iz Prosjačke opere Johna Gaya, u kojima nam se pokazuju mahom nedostaci ljudskih karaktera, na osnovu kojih publika može da nasluti njihovu sveprisutnost, čak i kod sebe samih. Pri tome nije najmanje bitno to što glumci sve vrijeme igraju licem ka publici, tako da su i replike koje formalo upućuju svom partneru na sceni zapravo opućene publici, koja sjedi u sali u kojoj je svjetlo upaljeno. Eksplicitno se to radi tako što se likovi direktno, nedvosmisleno obraćaju publici, nakčešće tek na kraju poentirajući, osvjetljujući da su sve vrijeme nama govorili o nama.

Bilješka o jednom hotelu

Elvis Ljajić

Predstava je podijeljena u tri dijela, tri čina, i u svakom od njih pratimo sudbinu jednog para ili jedan ljubavni trougao, što bi na idejnom planu trebalo da poveže ove tri priče. Ono ih faktički i praktično povezuje je prostor u kojem se radnja događa, hotelska soba 719, u kojoj se likovi nađu u određenom trenutku u svom životu, u trenutku koji bi za neki od odnosa među likovima u konkretnim činovima trebao biti sudbonosan.  Ono što se doista na sceni dogodi su uglavnom konstatacije stanja, u kojima postoji samo prividna promjena između početne i situacije u kojoj čin, što znači i jedna priča, završava.

Hotel Plaza: pozorišni snobizam ili komedija kakve nam ne treba?

Kemal Bašić

Ovogodišnje Pozorišne/kazališne igre u Jajcu otvorene su predstavom „Hotel Plaza“ NP Mostar. Tekst Neila Simona režirao je Admir Glamočak. Radi se o komediji situacije, koja je formom najbliža vodvilju, a ono što smo vidjeli na sceni je sasvim u skladu sa onim što tekst nudi. Tu se naravno radi o komediji koja se ne odmiče dalje od sebe same, koja se ne referira na bilo šta izvan sebe niti ičim može izazivati bilo kakva pitanja, osim, možda, jednog jedinog: zašto se u Bosni i Hercegovini, 2016. godine, u pozorišnoj kući koja jedva preživljava, postavlja komedija koja čak ni na najprostodušniji pozorišni način ne komentariše kulturni i društveni ambijent u kojem postoji?

O lošim izborima

Fatima Bilčević

Predstava “U plamenu” donosi nam različite priče o ženama koje uprkos vremenskoj udaljenosti njihovih sudbina dijele slična ili identična iskustva u vezi s  odabirom partnera i nekakvim samoostvarenjem u ljubavi. Predstava kao takva obiluje dramatičnim momentima, ali zbog mnoštva scena ne uspijeva konstruirati neku kontinuiranu napetost koja bi nas bez problema vodila kroz strukturu priče. Međutim napetost se uspijeva izgraditi makar na nekom mikroplanu i to u scenama s Nanom, Livi i Klarom u prošlosti, zahvaljujući odličnoj glumačkoj igri Anđelije Rondović, kao i u scenama u sadašnosti sa Sanjom Vujisić koja se pokazala izvrsnom u ulozi Kluti.

Program 35. Pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu

Selektor ovogodišnjih Pozorišnih/ kazališnih igara u Jajcu je Sulejman Bosto, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Stručni žiri manifestacije čine Aleksandra Spasojević, Mario Drmać i Nedžad Fejzić, dok će žiri publike sačinjavati Suada Čiva, Josipa, Kulenović, Admir Haseljić, Josipa Bogić i Amer Kulenović. Okrugle stolove Igara voditi doc. dr. Almir Bašović.

Ključ grada Jajca ove godine bit će uručen istaknutoj bh. dramskoj umjetnici Nadi Đurevskoj.

Pozorišne/kazališne igre BiH u Jajcu  se održavaju 35 godina i najstariji su teatarski festival u našoj zemlji. Igre su uživale veliki ugled u bivšoj državi, te postale jedan od najznačajnijih teatarskih festivala na ovim prostorima

Jesus is going to make up your dying bad

Edin Salčinović

Prostor i vrijeme u predstavi nisu jasno definirani. Pretpostavljam da je režiser donio takvu odluku s namjerom da radnju postavi na univerzalnoj ravni i učini aktuelnim pitanje: “Da li se zapadna civilizacija pretvorila u dim iz Auschwitza?”. Kada ne bi bilo sitnih detalja koji gledaocu sugerišu da se radnja predstave ne odvija u nekoj konkretnoj historijskoj epohi, on bi je mogao smjestiti u 50-e godine prošlog stoljeća. Time se ne bi izgubilo na aktuelnosti, ali bi se jače naglasile razlike između likova. Osim ideoloških, jasno bi bile markirane i socijalne i klasne razlike, budući da Bijeli pripada klasi bijelih intelektualaca, koja vjeruje da nakon Auschwitza život nema smisla, a Crni siromašnoj crnačkoj zajednici sa američkog juga (njegov svjetonazor blizak je učenju metodističke crkve), nad kojom američke vlasti, nakon holokausta u Evropi, još provode rasističke zakone.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Strašno u venama

Elvis Ljajić

Ova predstava ima neka sjajna dramaturško i scenografska rješenja. Odluka da se didaskalije izgovore je brechtovski postupak, kojim se ne dozvoljava potpuna identifikacija sa likovima i onim što vidimo na sceni. Ta komička olakšanja su raspoređena tako da jasno određuju i ritam predstave, koji je korektan. Osim toga, ta odluka se pokazala i veoma praktičnom, jer su njome riješeni i problemi promjene prostora, a uz sve to je postupak koji pokazuje potpuno povjerenje u ono što pozorište jeste, odnosno povjerenje u gledaoca i njegovu sposobnost imaginacije.