Pozorišna kritika

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Generacija kao lik

Elvis Ljajić

Scenografska rješenja su veoma sugestivna. Predstava se igra iza mreže, koja je prostore od poda do plafona, i djeluje i kao fizička prepreka likovima koja ih sprečava da odu iz čemera u kojem se nalaze. Istovremeno i to upravo zbog toga što se na kraju predstave ta mreža podigne, ta mreža djeluje i kao koprena koja likovima ne dozvoljava da vide svu ljepotu života i svijeta oko sebe, ograničavajući im i poglede i živote na ono unutar nje. Efektno je i rješenje da tu koprenu podigne lik koji je slijep, čiju komunikaciju sa onostranim drže pod kontrolom lijekovi i koji sjajno referira sa likovima slijepih proroka iz dramske historije.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Trač o Svetom Savi

Matija Bošnjak

U svakom slučaju, pokušati osvijestiti značaj jedne prekinute predstave izvedbom druge predstavlja vrlo ambiciozan i izazovan umjetnički poduhvat koji svoje uporište i smisao traži van granica estetske samosvrhovitosti, osvajajući širok domen političkog angažmana u smjeru kulturnog pamćenja. Gotovo je moguće reći da Sveto S ima svoju metodologiju, da je priprema ove predstave  značila temeljitu istraživačku avanturu ciljajući da uključi i fragmente iz sporne izvedbe Svetog Save i iskustvo preplašenog ansambla koji čeka dolazak policije i javnu polemiku u kojoj nije propustila da učestvuje gotovo ni jedna utjecajna ličnost i vanjski pogled medija na politički čin sabotiranja ove izvedbe.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Sveto S

Elvis Ljajić

Dokumentarističkoj drami sjajno odgovara fragmentarna dramaturgija, pa je autorica tu opciju i iskoristila. Niz slika nije povezan uzročno-posljedično, već se redanjem događaja postiže stvaranje atmosfere užasa. Autorica niže slike sa mnogo osjećaja, pažljivo ih gradirajući od početne slike u kojoj nam prikazuje sliku uplašenih glumaca zeničkog ansabla prekinute predstave iz devedesete godine do slike ekstazirajućeg zla u sceni kojom se predstava završava.

Ono što predstava sugerira je, naravno i veoma očigledno, veza između događaja sa početka devedesetih i onoga što se događalo u godinama koje slijede. Pri tome se ne misli da je prekidanje predstave dovelo do onoga što je kulminiralo pokoljima koju godinu poslije, već da je to bio jasan simptom, nepogrešiva najava za one koji su znali da posmatraju.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Mjera čovjeka – praznina i privid

Kemal Bašić

Drang nach Westen dramski je tekst koji se odredio svojom formom uprkos vidljivom autorovom trudu da likove gradi i od njih napravi više od onoga što u svijetu koji se predstavlja mogu biti. I tu možda leži vrijednost ovog komada, u tome, dakle što je autorovo htijenje po mogućnostima realizacije jednako onim htijenjima koja vidimo u likova unutar drame. Bilo bi zanimljivo ove skice likova vidjeti u drugačijoj dramskoj situaciji i vidjeti ih u kontekstu koji bi im dopustio djelovanje i promjenu, no budući da se želi baviti svakodnevnicom i savremenostima, njihova sudbina ne može biti ništa drugo osim ove koju smo na sceni vidjeli.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: “Djela, Amare, djela”

Elvis Ljajić

Najveći problem ove predstave, koja je inače solidna, su monolozi. Ono što je trebalo da se na sceni dogodi, ono što je trebalo da se se uspostavi na osnovu odnosa među likovima, na osnovu dramskih radnji, daje se likovima da  izgovore. Na taj način ključne stvari posredno saopštavaju publici umjesto da nam se pokažu. Tako recimo, ne bismo znali da jedan lik mrzi drugog lika dok on to u monologu ne kaže. Ili, ne bismo znali da je liku teško, dok ne kaže da mu je teško.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: O osvajanju prostora

Matija Bošnjak

Zanimljivo je u svakom slučaju posmatrati glumačku izvedbu teksta koji se bavi toliko živom i aktuelnom tematikom. Zanimljivo je posmatrati igru glumaca koji sa likovima koje igraju dijele toliko stvarnih sjećanja i iskustava. Svakako je velika vrlina i vrijednost ovog komada to što pokušava publici ponuditi sliku njihovog svijeta, baviti se konkretnim problemima našeg društva. Ozbiljan nedostatak ove predstave je, međutim, taj što nije osvijestila vlastite potencijale u smislu da njen naglasak nije morao biti na ideološkim pozicijama likova nego na jednoj sasvim osnovnijem problemu, a to je nemogućnost ljudi da se pomjere u svijetu opsjednutom osvajanjem prostora.

Atest za postojanje, za apsurd mjere štednje

Matija Bošnjak

Nimalo nije slučajno da upravo Aleš Kurt bira raditi predstavu po komadu Danila Ivanoviča Harmsa, jer su poetika apsurda, sklonost parodiranju, gruba komika i crni humor, dakle, temeljne osobine Harmsove porike, istovremeno i značajne estetske preokupacije redatelja Aleša Kurta u pozorištu, a budući da je kao redatelj već mnogo puta dokazao koliko sjajno tumači tekstove na kojima radi, te da gotovo u pravilu tačno prepoznaje ili, ako hoćete, učitava apsurd u tekstovima koji nisu za primarni cilj imali tematizirati egzistencijalno iskustvo apsurda, susretu ovog redatelja i ovog pisca konkretno u pozorištu je bilo suđeno biti bombastičan, sve i da je manjkalo bombastičnih najava.

Upoznajmo se sa komedijom dell’arte!

Aida Čopra

Nakon 20. stoljeća, komedija dell’arte nam se ponovo vraća. Dario Fo, Carlo Boso, Eugenio Barba, Eduardo De Filippo, Leo de Berardinis, Giorgio Strehler, su italijanski autori koji su oživjeli komediju dell’arte, vratili joj dostojanstvo, preuzeli njene mehanizme i učinili da glumac ponovo postane vladar scene i pokaže magiju svog umijeća. Njihov put može se reći da nastavlja i Nina Kleflin.

U Kamernom novi glas, naglas

Kemal Bašić

„Kad bi naglas govorili“ predstava je pravljena po dramskom tekstu Adnana Lugonića, a u režiji Srđana Vuletića. Smrtni slučaj, samoubistvo konobara iz komšiluka kojeg niko nije previše dobro poznavao, tema je među različitim likovima, uglavnom raspoređenim u parove, preko koje se pokazuje njihova međusobna otuđenost, ali i posredno motivira njihovo zbližavanje, razgovor o onome o čemu se šutilo i što je, tako šućeno, stvaralo tjeskobe. Komad svojom strukturom, onako kako je ispisan, sa puno likova i puno scena, omogućio je Vuletiću, kojeg poznajemo kao filmskog redatelja, da filmski režira pozorište

Dvostruko slavlje u Narodnom pozorištu Tuzla

Kemal Bašić

Budući da se radi o prilično složenom tekstu, glumci nisu imali lagan zadatak i valjalo je uložiti mnogo truda i znanja da bi se uvjerljivo pokazali svi lažni i stvarni odnosi među likovima. Svaki lik tokom predstave dobio je priliku da se otvori i pokaže iznutra. To su uvijek ključni momenti za predstave koje se baziraju na tekstu koji u velikoj mjeri računa na višedimenzionalnost likova, ili tačnije rečeno, na njihovu višestrukost u onome što jesu.

Teferič koji ne prestaje

Kemal Bašić

Teferič je predstava koja nameće osjećaj organske cjeline teatarskog ostvarenja, ona zaista djeluje kao  živo biće, a scenografija i kostimi u tome ni slučajno nisu sporedni i ambijent koji se postiže scenografskim rješenjima djeluje kao potpuno prirodan za ono što se u njemu događa. Kostimi su očigledno karikaturalni što je opet sasvim su skladu sa cijelom postavkom ove predstave koja u svojoj osnovi jeste oslonjena na parodiju kao žanr. Ima u Teferiču i njegovom karikiranju svijeta o kojem govori neke neobične tačnosti, za koju se mora reći da pomalo i plaši.

Prošlost i budućnost kao bližnji

Matija Bošnjak

Već je na samom početku suptilno nagoviješteno da porodica ima u svojoj prošlosti mnogo toga čega se ne želi sjećati, pa su tako filozofske diskusije samo način da se prividno prikrije stvarni razdor između oca i sina, dok majka neprestano pogledom prati jednu praznu stolicu. Ta prividna debata će u potpunosti postati dramska onog trenutka kada na vrata pozvoni drugi brat, Igor.