Pozorišna kritika

Hotel Plaza: pozorišni snobizam ili komedija kakve nam ne treba?

Kemal Bašić

Ovogodišnje Pozorišne/kazališne igre u Jajcu otvorene su predstavom „Hotel Plaza“ NP Mostar. Tekst Neila Simona režirao je Admir Glamočak. Radi se o komediji situacije, koja je formom najbliža vodvilju, a ono što smo vidjeli na sceni je sasvim u skladu sa onim što tekst nudi. Tu se naravno radi o komediji koja se ne odmiče dalje od sebe same, koja se ne referira na bilo šta izvan sebe niti ičim može izazivati bilo kakva pitanja, osim, možda, jednog jedinog: zašto se u Bosni i Hercegovini, 2016. godine, u pozorišnoj kući koja jedva preživljava, postavlja komedija koja čak ni na najprostodušniji pozorišni način ne komentariše kulturni i društveni ambijent u kojem postoji?

O lošim izborima

Fatima Bilčević

Predstava “U plamenu” donosi nam različite priče o ženama koje uprkos vremenskoj udaljenosti njihovih sudbina dijele slična ili identična iskustva u vezi s  odabirom partnera i nekakvim samoostvarenjem u ljubavi. Predstava kao takva obiluje dramatičnim momentima, ali zbog mnoštva scena ne uspijeva konstruirati neku kontinuiranu napetost koja bi nas bez problema vodila kroz strukturu priče. Međutim napetost se uspijeva izgraditi makar na nekom mikroplanu i to u scenama s Nanom, Livi i Klarom u prošlosti, zahvaljujući odličnoj glumačkoj igri Anđelije Rondović, kao i u scenama u sadašnosti sa Sanjom Vujisić koja se pokazala izvrsnom u ulozi Kluti.

Program 35. Pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu

Selektor ovogodišnjih Pozorišnih/ kazališnih igara u Jajcu je Sulejman Bosto, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Stručni žiri manifestacije čine Aleksandra Spasojević, Mario Drmać i Nedžad Fejzić, dok će žiri publike sačinjavati Suada Čiva, Josipa, Kulenović, Admir Haseljić, Josipa Bogić i Amer Kulenović. Okrugle stolove Igara voditi doc. dr. Almir Bašović.

Ključ grada Jajca ove godine bit će uručen istaknutoj bh. dramskoj umjetnici Nadi Đurevskoj.

Pozorišne/kazališne igre BiH u Jajcu  se održavaju 35 godina i najstariji su teatarski festival u našoj zemlji. Igre su uživale veliki ugled u bivšoj državi, te postale jedan od najznačajnijih teatarskih festivala na ovim prostorima

Jesus is going to make up your dying bad

Edin Salčinović

Prostor i vrijeme u predstavi nisu jasno definirani. Pretpostavljam da je režiser donio takvu odluku s namjerom da radnju postavi na univerzalnoj ravni i učini aktuelnim pitanje: “Da li se zapadna civilizacija pretvorila u dim iz Auschwitza?”. Kada ne bi bilo sitnih detalja koji gledaocu sugerišu da se radnja predstave ne odvija u nekoj konkretnoj historijskoj epohi, on bi je mogao smjestiti u 50-e godine prošlog stoljeća. Time se ne bi izgubilo na aktuelnosti, ali bi se jače naglasile razlike između likova. Osim ideoloških, jasno bi bile markirane i socijalne i klasne razlike, budući da Bijeli pripada klasi bijelih intelektualaca, koja vjeruje da nakon Auschwitza život nema smisla, a Crni siromašnoj crnačkoj zajednici sa američkog juga (njegov svjetonazor blizak je učenju metodističke crkve), nad kojom američke vlasti, nakon holokausta u Evropi, još provode rasističke zakone.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Strašno u venama

Elvis Ljajić

Ova predstava ima neka sjajna dramaturško i scenografska rješenja. Odluka da se didaskalije izgovore je brechtovski postupak, kojim se ne dozvoljava potpuna identifikacija sa likovima i onim što vidimo na sceni. Ta komička olakšanja su raspoređena tako da jasno određuju i ritam predstave, koji je korektan. Osim toga, ta odluka se pokazala i veoma praktičnom, jer su njome riješeni i problemi promjene prostora, a uz sve to je postupak koji pokazuje potpuno povjerenje u ono što pozorište jeste, odnosno povjerenje u gledaoca i njegovu sposobnost imaginacije.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Filmska zamka za pozorišnu istinu

Kemal Bašić

Filmska rješenja su pozorištu često teret, odnosno, ona dokazuju da film i pozorište samo iz vana mogu izgledati slično, ali da je njihova priroda suštinski suprotna. Pozorišna umjetnost je živa umjetnost, koja računa na konkretan prostor i na žive ljude, kako one koji igraju, tako i one koji predstavu gledaju. Teatar, ukoliko je dobar, ne trpi crtanja i doslovnosti jer mu nisu potrebni. Oni su mu samo opterećenje. To je zato jer teatar podrazumijeva ljudsku sposobnost imaginacije. Svaka filmska doslovnost i detaljnost u teatru ograničava gledateljevu maštu, odnosno čini teatar siromašnijim. Da se malo više o ovome povelo računa „Istina (ne) boli“ bila bi mnogo uspješnija predstava.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Generacija kao lik

Elvis Ljajić

Scenografska rješenja su veoma sugestivna. Predstava se igra iza mreže, koja je prostore od poda do plafona, i djeluje i kao fizička prepreka likovima koja ih sprečava da odu iz čemera u kojem se nalaze. Istovremeno i to upravo zbog toga što se na kraju predstave ta mreža podigne, ta mreža djeluje i kao koprena koja likovima ne dozvoljava da vide svu ljepotu života i svijeta oko sebe, ograničavajući im i poglede i živote na ono unutar nje. Efektno je i rješenje da tu koprenu podigne lik koji je slijep, čiju komunikaciju sa onostranim drže pod kontrolom lijekovi i koji sjajno referira sa likovima slijepih proroka iz dramske historije.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Trač o Svetom Savi

Matija Bošnjak

U svakom slučaju, pokušati osvijestiti značaj jedne prekinute predstave izvedbom druge predstavlja vrlo ambiciozan i izazovan umjetnički poduhvat koji svoje uporište i smisao traži van granica estetske samosvrhovitosti, osvajajući širok domen političkog angažmana u smjeru kulturnog pamćenja. Gotovo je moguće reći da Sveto S ima svoju metodologiju, da je priprema ove predstave  značila temeljitu istraživačku avanturu ciljajući da uključi i fragmente iz sporne izvedbe Svetog Save i iskustvo preplašenog ansambla koji čeka dolazak policije i javnu polemiku u kojoj nije propustila da učestvuje gotovo ni jedna utjecajna ličnost i vanjski pogled medija na politički čin sabotiranja ove izvedbe.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Sveto S

Elvis Ljajić

Dokumentarističkoj drami sjajno odgovara fragmentarna dramaturgija, pa je autorica tu opciju i iskoristila. Niz slika nije povezan uzročno-posljedično, već se redanjem događaja postiže stvaranje atmosfere užasa. Autorica niže slike sa mnogo osjećaja, pažljivo ih gradirajući od početne slike u kojoj nam prikazuje sliku uplašenih glumaca zeničkog ansabla prekinute predstave iz devedesete godine do slike ekstazirajućeg zla u sceni kojom se predstava završava.

Ono što predstava sugerira je, naravno i veoma očigledno, veza između događaja sa početka devedesetih i onoga što se događalo u godinama koje slijede. Pri tome se ne misli da je prekidanje predstave dovelo do onoga što je kulminiralo pokoljima koju godinu poslije, već da je to bio jasan simptom, nepogrešiva najava za one koji su znali da posmatraju.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Mjera čovjeka – praznina i privid

Kemal Bašić

Drang nach Westen dramski je tekst koji se odredio svojom formom uprkos vidljivom autorovom trudu da likove gradi i od njih napravi više od onoga što u svijetu koji se predstavlja mogu biti. I tu možda leži vrijednost ovog komada, u tome, dakle što je autorovo htijenje po mogućnostima realizacije jednako onim htijenjima koja vidimo u likova unutar drame. Bilo bi zanimljivo ove skice likova vidjeti u drugačijoj dramskoj situaciji i vidjeti ih u kontekstu koji bi im dopustio djelovanje i promjenu, no budući da se želi baviti svakodnevnicom i savremenostima, njihova sudbina ne može biti ništa drugo osim ove koju smo na sceni vidjeli.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: “Djela, Amare, djela”

Elvis Ljajić

Najveći problem ove predstave, koja je inače solidna, su monolozi. Ono što je trebalo da se na sceni dogodi, ono što je trebalo da se se uspostavi na osnovu odnosa među likovima, na osnovu dramskih radnji, daje se likovima da  izgovore. Na taj način ključne stvari posredno saopštavaju publici umjesto da nam se pokažu. Tako recimo, ne bismo znali da jedan lik mrzi drugog lika dok on to u monologu ne kaže. Ili, ne bismo znali da je liku teško, dok ne kaže da mu je teško.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: O osvajanju prostora

Matija Bošnjak

Zanimljivo je u svakom slučaju posmatrati glumačku izvedbu teksta koji se bavi toliko živom i aktuelnom tematikom. Zanimljivo je posmatrati igru glumaca koji sa likovima koje igraju dijele toliko stvarnih sjećanja i iskustava. Svakako je velika vrlina i vrijednost ovog komada to što pokušava publici ponuditi sliku njihovog svijeta, baviti se konkretnim problemima našeg društva. Ozbiljan nedostatak ove predstave je, međutim, taj što nije osvijestila vlastite potencijale u smislu da njen naglasak nije morao biti na ideološkim pozicijama likova nego na jednoj sasvim osnovnijem problemu, a to je nemogućnost ljudi da se pomjere u svijetu opsjednutom osvajanjem prostora.