Čitati i pisati sebe – žensko akademsko pismo

Andrea Zlatar: Rječnik tijela, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
Nadežda Čačinovič: O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore, Profil, Zagreb, 2012.

Piše: Ivan Šunjić
IvanSunjicRječniku tijela Andrea Zlatar dodala je podnaslovnu oznaku Dodiri, otpor, žene. Osim pozicije tijela, odnosno otpora (subverzije) iz pozicije tijela žene može se zaključiti da sam naslov sugerira na feminilni karakter teksta s jakim feminističkim predznakom, pri čemu se ne smije zanemariti niti analogija šireg spektra poimanja tijela u suvremenom poststrukturalističkom smislu: tijela pomoću kojega se opire (najčešće iz perspektive Druge/Drugog), odnosno otklanja od centara moći.

Kroz šest poglavlja (Poetika dodira, Šest žena, Otpor, starost i bolest, Obiteljski odnosi, Sestre, prijateljice i Nemogući dodir) u Rječniku tijela Andrea Zlatar promišlja o tijelu na nekoliko razina od kojih najveći dio zauzima analiza i interpretacija romana u kojima je dominantan motiv tijela, tj. istraživanje literarnih mehanizama funkcionalnih pretvorbi tijela, prije svega u djelima suvremenih hrvatskih autorica Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić, Mani Gotovac te mlađih poput Ivane Sajko ili stranih noviteta – mahom zastupljenih i u Algoritmovoj ediciji koju uređuje sama Andrea Zlatar – autor(ic)a poput Christine Angot, Claudie Tajes, Linn Ullman, Naomi Alderman, Nine Bouraoui, Yasmine Khadra, Anne Enright, Hishama Matara, Edwarda St. Aubyna, Majgull Axelsson, Cammie McGovern, Pula Giordana.

Osim kritičkih i interpretacijskih osvrta na prozne ostvaraje navedenih autor(ic)a, ono što ovu knjigu čini znanstvenom (u širem kontekstu, osim uredno navedenih referenci u fusnotama i popisa bibliografskih jedinica) su u tridesetak potpoglavlja uklopljene čitave male filozofsko-kulturološke studije o tijelu. Pojmovi vezani uz fenomen tijela poput dodira, privlačnosti, odbojnosti, starosti, bolesti, silovanja, autodestrukcije (koji čine i motivacijske mehanizme iščitavanih proznih djela) obuhvaćaju teorijska promišljanja od Aristotelove knjige O duši u kojoj se napominje da „čovjek ‘u drugim čulima zaostaje za mnogim životinjama’, ali da ih, što se tiče dodira, u mnogome nadilazi upravo po stupnju osjetljivosti toga čula“ (Zlatar, 2010: 19.) preko Julie Kristeve i njezine studije o zazornosti u Moćima užasa (je li koža uistinu granica između nutrine i izvanjskog) do suvremene Filozofije tela Mikhaila Epštejna koja propituje suvremena tretiranja tijela od teorije dodira (haptologije) do potpune mehanizacije i funkcionalizacije tijela – nasilna estetizacija ženskog tijela, medikalizacija starog tijela, sportsko tijelo, bolesno tijelo kao teret, a zdravo tijelo kao apart za izvršavanje socijalne funkcije… Nameće se pitanje: kada zapravo prestajemo biti subjekt, a postajemo objekt? Andrea Zlatar postavlja hipotezu: „(…) subjekt mijenja svoj identitet upravo kao tijelo. Kada, naime, tijelo gubi svoj identitet.“ (Zlatar, 2010: 10.)

Unutar većih tekstualnih odlomaka strukturirano je u kazalu kurzivno označenih devet naslova (Žena-kuća, Odgođeni život, distopija sreće, Gubici, Kletva, Rizik Drugoga, Mama, Fotografije sjećanja, Iza prozora, u ulici, unutra i Konačno) koji su najzanimljiviji dio Rječnika tijela, a koji predstavljaju niz, potaknutih čitanjem teorijskih i književnih djela, intimnih zapisa i osobnih promišljanja o sebi, odnosu prema vlastitom tijelu, odnosu s obitelji te o onom aspektu intimnosti koji je u tradicionalnoj, pa često i u suvremenoj književnoteorijskoj praksi metajzičnošću ušutkavan. Stoga je dopušteno zaključiti da se Andrea Zlatar, kao isključivo znanstvenica, odnosno teoretičarka i povjesničarka književnosti, usudila upustiti u hrabar diskursni eksperiment i na vidjelo iznijeti ono nevidljivo iz zajedničke sobe (što se u kontekstu teoretičara književnosti može smatrati i akademskom herezom) – odnos sa suprugom i sinom, (ne)uspjeh u pokušaju stvaranja bliskosti, borba s tradicionalnom podjelom uloga.

Autoričina vlastita soba sam je tekst. Sama A. Zlatar je u jednom intervjuu izrekla misao, što je zapravo nježni citat H. Cixous i L. Irigaray, da kada pišem ja, piše moje tijelo, čak i doslovno, tipkanjem po tipkovnici jer u onom izvanjskom žena nikada nije slobodna jer je sama žena-kuća, pa će Andrea Zlatar, potaknuta slikom i memoarima Louise Bourgeois, zaključiti: „Tako moja kuća putuje sa mnom i onda kad je se eksplicitno odričem, kad želim od nje pobjeći.“ (Zlatar, 2010:32.) U nizu ispovjednih sekvenci autorica će ogoljeti vlastite gubitke kroz crtice koje bi se mogle nazvati i ustaljenim žarišnim točkama feminilnih tekstova: gubljenje (tjelesne i emotivne) bliskosti sa suprugom i sinom koji odrasta, udaljavanje od prijatelj(ic)a, ograničenost tijelom, tjelesna izloženost, žensko tijelo kao objekt promatranja, gubljenje privlačnosti, suprugovo promatranje njezinih grubih laktova, osjećaj (ne)komfornosti u vlastitom tijelu koje se krije ispod popluna, nemogućnost dodira, želja da se svima udovolji, opterećenost svakodnevnim trivijalnostima (univerzalna poveznica s nepoznatom ženom koja kupuje pogrešan kruh u trgovini)… Svi se elementi mogu svesti pod zajednički nazivnik primarne samoće (podvlačenje pod krevet i plakanje) i tijela koje se opire: „Nešto što ne mogu sakriti: plakanje. Gledamo neku bezvezariju, bilo koju seriju, u sekundama prije odjavne špice polagano se počinje tresti krevet na kojem sjedimo. (…) Lude žene, eto što.“ (Zlatar, 2010: 118.)

Jedan od najboljih intimnih zapisa je nazvan Mama. Odnos majke i kćeri jedan je od plutajućih motiva tekstova ženskog pisma, ali i općenito feminističkog artikuliranja identiteta – nije slučajno da je autorica kao jednu od analiziranih knjiga odabrala roman Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić koji govori o odnosu ostarjele majke i kćeri uz jasnu simboličnu indikaciju da svi zapravo imamo zajedničku pramajku – Babu Jagu. Međutim, i ovaj odnos kod Andree Zlatar je specifičan, naime, autorica je bez majke ostala vrlo rano, stoga se u preispitivanju, u patrijarhalnom kanonu neimenovane , ženske linije porijekla otisnula u svoje traganje, proustovski rečeno, za izgubljenim vremenom na majčin rođendan: „Ne volim orhideje, ne znam ni da li ih je mama voljela, znam da je voljela amarilis.“ (Zlatar, 2010: 132.) Majka će tako (p)ostati – dosad prešućeni (otac o njezinoj bolesti nikada nije razgovarao) – idealizirani imaginarij, iako je uočljiva metafora bolesti/raka kao naslijeđa: „I mislim, naravno, da će se njoj sviđati što idem na sindikalni prosvjed, kao da je to, unatrag, dio njezina identiteta. Onoga koji, uostalom, nikada nije do kraja odživjela, jer je umrla rano. A, fala bogu, kad se to već tako kaže, pa da je i poživjela, ne bi se ničega baš nauživala u području radničkih prava i ostaloga. (Zlatar, 2010: 134.) A u ponovno oživljenje majčina naslijeđa autorica će se upustiti, na tragu Rolanda Barthesa, otkrivanjem u očevoj ladici čuvanih (i prešućenih) fotografija odmora na moru kada je bila mala, a dok je majka još bila živa. Ona će na istoj toj plaži fotografirati sina i time pokušati zadržati pronađeno vrijeme.
Zlatar_Cacinovic
Stilistički gledano, intimni zapisi grafostilemski su obilježeni kurzivom i crtom na lijevom margini što prelazi na semantostilemsku razinu – ostavlja se dojam rubnih bilješki koje su nastale tijekom rada na kritičkim zapisima (koji zauzimaju veliki dio Rječnika tijela) što bi se moglo iščitati i kao autokritika.
Prelaskom žanrovskih granica – Rječnik tijela završava intimnom (autokritičkom) poemom – te ispreplitanjem književnokritičkog i intimnog autobiografskog diskursa ne ide se nauštrb niti jednog od njih, dapače, spojem intimne i javne pozicije (kulturološka kritika aktualnih društvenih pojava, kontempliranje o generacijskoj izgubljenosti potaknuto foucaultovskom idejom heterotopije, promišljanje o ulozi feminizma nekad i sad) stvara se začudan, ali logičan spoj ideja u, kako zaključuje Helena Sablić Tomić, više „od dvadeset mikrocjelina koje se bave odnosima prema izvanjskom sustavu vrijednosti i specifičnostima kulture javnog govora/otpora.“

Poveznicu između Rječnika tijela i nove knjige Nadežde Čačinovič O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore kritičarka Marija Ott Franolić je već uočila: „Slično kao i Andrea Zlatar u ‘Rječniku tijela’ (2010), Nadežda Čačinovič u novoj knjizi spaja znanstveni i osobni diskurs, pročitane knjige i subjektivno iskustvo, fikciju i filozofiju, te književna djela i svakodnevicu. Obje su teoretičarke iskoračile iz znanstvenog, stvorile žanrovski hibridne tekstove, s time da je ‘Rječnik tijela’ Andreje Zlatar ozbiljniji i osobniji tekst, koji autoricu više otkriva kao osobu – neki se dijelovi gotovo mogu čitati kao dnevnički zapisi.“
Nadežda Čačinovič niz tekstova grupira u četiri poglavlja: Osobno, Čitajući, Stvari, imaginacija, moć te Čitanje vremena.

Iako naslov prvog poglavlja indicira na intimniji, konkretnije autobiografski ton, pogotovo retorički zavodljiv podnaslov Čitajući o ljubavi i užitku, autorica ne ogoljeva osobna iskustva na direktan način kakav čitamo kod Andree Zlatar. Iako N. Čačinovič na nekoliko dijelova u tekstu ističe da je, recimo to tako, okovana filozofskim metajezikom koji zahtijeva jednoznačnost i terminološku preciznost, i ovaj put, u ovom ostvaraju sasvim druge prirode, ostaje pod okriljem znanstvenosti. Ono što najosobnije možemo iščitati su autoričina učitavanja nužnosti (vlastitih) feminističkih intervencija u propitivanju određenih fenomena poput ljubavi i užitka. Tako će osim dominantne muške filozofske tradicije (od La Rochefoucaulda, Sartrea, Freuda, Lacana i dr.) autorica u prvi plan istaknuti promišljanja, patrijarhalnom metaforom rečeno, ljepših polovica filozofije poput Simone de Beauvoir i Hannah Arendt.
Iako su neki dijelovi izrazito pogodni za literarni postupak ukomponiranja osobnih/dnevničkih bilješki koji bi odudarali od klasične autobiografske kronologije (autorica se jasno zalaže za, prema Galenu Strawsonu, narativnu epizodičnost, a ne dijakroničnost), u ovom dijelu, ali i u čitavoj knjizi to je propušteno. U podnaslovu Starost autorica je marginaliziranu temu analizirala koncizno bez uplitanja osobnih, rječnikom A. Zlatar rečeno, gubitaka što zapravo otkriva feminističku, a ne feminilnu intenciju diskursa – autorica će istaknuti primjer feminističkih pogleda na starost, primjerice feministkinje mlađe generacije Germaine Greer koja je „potaknuta medicinskim intervencijama u menopauzi i terorom održavanja mladalačkog izgleda, predlagala neke vrste separatizma zrelih žena: ponosno preuzimanje uloge zastrašujućih vještica.“ (Čačinovič, 2012: 38.)

Razlažući fenomen užitka, koji je na prvi pogled „najpouzdanije iskustvo: izravnost koju možda možemo odglumiti za druge, ali ne i za sebe (…) po definiciji nešto poželjno“ (Čačinovič, 2012: 17.), te se referirajući na lacanovsku distinkciju između zahtjeva, žudnje i potrebe (kod Andree Zlatar čežnje i žudnje) i imaginarnog, simboličkog i realnog, N. Čačinovič artikulirat će niz refleksija o temama iz suvremene kulturologije poput oslobađanja ženskog užitka i tjelesnosti, probleme konstruiranja osobnog narativa, društvene problematike i niza drugih.
Najintimniji ton ostvaren je u drugom poglavlju nazvanom Čitajući. Kroz osobni dnevnik čitanja autorica se, nerijetko s dozom humora i ironije, pa i umjerenog sentimenta, osvrće na knjige ili, kako ih naziva, romane koje nije napisala, a koji predstavljaju neizbrisivu identitetsku čitateljsku osobnu iskaznicu u procesu sazrijevanja i konstruiranja svjetonazora. Autorica će tako oživjeti i žene o kojima su ostale samo stranice tuđih reprezentacija, a čija djelovanja čine nukleus čitavih prošlih i sadašnjih feminističkih obrata, primjerice kroz portret Madame de Staël (Madame de Staël i ja) koja je „opisana kao nemoguća i pretenciozna gospođa koja se suprotstavlja caru, odnosno prvome konzulu i pokušava mu nametnuti neke svoje ideje, zaboravljajući gdje joj je mjesto, posebno zato što je ružna.“ (Čačinovič, 2012: 62.) Niz bilježaka o ženskoj književnosti i ženskim likovima te osobnim refleksijama potaknutim istim autorica je sintetizirala u dijelu naslovljenom kao Anglofilski fragmenti gdje je u prvom planu, očekivano, opus Jane Austen, a još u prvom poglavlju jednu od žarišnih točaka čini naslov Male žene (1868.), roman Louise M. Alcott – autorica sentimentalno otkriva da su se ona i sve druge od njih „s bilo kojim ambicijama identificirale s Jo“. (Čačinovič, 2012: 18.)

Drugi dio knjige (Stvari, imaginacija, moć te Čitanje vremena) sastoji se od niza tekstova iz autoričine uže struke i znanstvenih preokupacija koji su, u ovoj knjizi manje-više izmijenjeni, objavljivani u različitim časopisima. Dominantne tematske preokupacije ovoga dijela su medijska slika svijeta, konzumerističko društvo, osobni i kolektivni imaginarij, estetičke rasprave te rasprava o paradoksu demokracije na primjeru romana Ericha Kästnera. Ni u ovom dijelu nema izrazito osobnih zapisa, osim nekoliko iskustvenih crtica opisanih u posljednjem dijelu naslovljenom Godine s Praxisom u kojemu autorica, baš kao i Andrea Zlatar, provlači cijeli niz ostvarenih i neostvarenih ideja čitave generacije čime se poruke univerzaliziraju.

Nadežda Čačinović u jednom dijelu knjige govori o svojoj nemogućnosti šireg spektra korištenja hrvatskoga jezika (autorici hrvatski jezik nije materinji, naime, sama ga je naučila čitajući suvremenu hrvatsku književnost), ali ipak navodi da ponekad na znanstvenim skupovima, napose na njemačkom i engleskom jeziku, zabilježava literarizirane opaske koje ostaju samo u obliku rubnih bilješki, ali koje nisu našle mjesto u ovoj knjizi, osim lirske vizije: „Sunca, mislim, ima, ono je bliže ali slabije, ljudi su posve nalik na nas, ali u nekoj napetosti koja sve povezuje: ne u panici, niti očajavanju, tek nekako pokrenuti u zajedničkom pothvatu.“ (Čačinovič, 2012: 75.) A obličje izrazito feminilnog rukopisa nazire se u sljedećoj rečenici: „To zvuči kao utopijska zamisao sklada između pojedinca i kolektiva, no, koliko mogu pratiti samu sebe, rečenice nastaju vezane uz pojedinosti, trenutak, miris i dodir.“ (Čačinovič, 2012: 76.)

Knjige Andree Zlatar i Nadežde Čačinovič žanrovski se, što je praksa dosadašnje kritike, često svode na jednostavan zajednički nazivnik esejistike. U svakom slučaju ova se djela opiru grubim kategorizacijama, pa je Andrea Zlatar jednom prilikom svoj Rječnik tijela alternativno nazvala autobiografskom književnom kritikom. Međutim, nameće se pitanje: u koju žanrovsku podvrstu svrstati ova djela koja na zanimljiv autorski način spajaju prakse čitanja i prakse pisanja (napose ženske književnosti i ženskog pisma) u ispreplitanju autobiografskog diskursa kojeg karakterizira viši stupanj literarnosti i književnoznanstvene metajezičnosti, pa čak i određeni žanrovski koine i eksperimentiranje? Marina Katnić-Bakaršić je, pišući o Ogledima o Hélenè Cixous Hanife Kapidžić-Osmanagić upotrijebila zanimljivu sintagmu ženskog akademskog pisma (Katnić-Bakaršić, 2011:222.) koju će autor ovih redaka slobodno preoznačiti i upotrijebiti u kontekstu kategorizacije ovih knjiga sa svim njihovim navedenim osobinama. Žensko akademsko pismo kao takvo može biti izrazito subverzivno prema ustaljenim akademskim diskurzivnim praksama, a svojim preokupacijama ide od, da parafraziramo H. Kapidžić-Osmanagić, ženske partikularnosti do tematske i idejne univerzalnosti (Kapidžić-Osmanagić, 2011.:5).

Literatura:
– ČAČINOVIČ, Nadežda: O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore, Zagreb, Profil, 2012.
– KAPIDŽIĆ-OSMANAGIĆ, Hanifa: Ogledi o Hélenè Cixous: Ka poetici idiomatičke razlike, Sarajevo, Rabic, 2011.
– KATNIĆ-BAKARŠIĆ, Marina: „Književna kritika kao poetika susreta“ u: Novi izraz, Sarajevo, 53-54/2011., str. 222.-225.
– OTT FRANOLIĆ, Marija: Nadežda Čačinovič: O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore,
http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/212393/O-ljubavi-knjigama-i-stvarima-koje govore.html#.ULzmdoM0HZs (3.12.2012. u 18:56 sati)
– SABLIĆ TOMIĆ, Helena: Andrea Zlatar: Rječnik tijela – dodiri, otpor, žene, http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=5009 (3.12.2012. u 18:46 sati)
– ZLATAR, Andrea: Rječnik tijela, Zagreb, Naklada Ljevak, 2010.

Leave a Reply