Ćutanje: Tišina koja vrišti

Šjusaku Endo: Ćutanje (TANESI, 2011.)

Piše: Adnan Džebo

Adnan DžeboRoman Ćutanje, iako dobrim dijelom pisan u trećem licu, narativ je baziran na istinitim događajima, naslonjenih na surovi period vjerskih progona u Japanu. Do 1643. godine, kada se odigrava radnja romana, prošlo je već dvadeset godina otkako je započeo progon na ovom otočju: crvena krv sveštenika tekla je potocima, zidovi crkava su porušeni, a hrišćanstvo je preživjelo samo u tajnim zajednicama. Osjećaju vjerodostojnosti i validnosti ove priče kao historijske činjenice, doprinose i dokumenti inkorporirani u strukturu romana, pa tako nalazimo da je on kombinacija različitih žanrova epistolarne književnosti (dnevnika, pisma i izvještaja), sa već spomenutim pripovijedanjem u trećem licu. Tematski gledano, roman je izuzetno šarolik i obrađuje čitav niz pitanja: tvorbu identiteta, osjećaje žigosanosti i odbačenosti, kao i iskustva stranaca u stranoj zemlji; propituje historijsku prošlost suprostavljenu savremenom svijetu i istražuje odnose između Istoka i Zapada, vjere i bezvjerja, tradicije i savremenosti…

Roman oslikava japanske i kolonijalne figure u borbi kroz njihov odnos prema zapadnjačkoj instituciji hrišćanstva. Oštro propitujući tekovine kolonijalnog naslijeđa u duhu japanske kulturne tradicije, Endo nam ukazuje na duh kolonizatora prvenstveno kroz širenje hrišćanskog nauka, odnosno kroz teološki imperijalizam misionarskog rada na dalekom Istoku. Pišući “iz prve ruke”, sa zaista neobičnog stajališta Japanca rimokatoličke vjeroispovjesti, Endo je i sam bio progonjen uznemirenošću koju mu je njegov “nepravilni” identitet nametao kao oblik izdaje kulture. Tome je zacijelo pridonijelo i njegovo odrastanje u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je ultranacionalistička vlast sve hrišćane proglasila za izdajnike domovine. Kao Japanac-hrišćanin postao je hodajući oksimoron, anomalija na zdravom tkivu etnije, u kojoj se moralo roditi pitanje o (ne)mogućnosti japanskog mentaliteta da inkorporira hrišćanstvo u svoj kulturni obrazac (a da ga pri tome suštinski ne izobliči). Ova tema predstavljat će i središnji motiv romana Ćutanje.

Da bi postalo razumljivo za Japance, hrišćanstvo je u svojim ranim misionarskim danima po svaku cijenu moralo da uzme u obzir osnovna načela budističkih učenja, reflektiranih na zajedničko razumijevanje japanskog društva i njegove kulture (npr. poštovanje prema karmi, i općenito prema životu, učenje o nepostojanosti, duh meditacije, velikodušnost u davanju, estetsku osjetljivost, poštovanje prema prirodi, i sl.). Prateći takva nastojanja, hrišćanstvo se moralo “japanizirati” da bi postalo razumljivo i prihvatljivo za japanski narod, što je formulisano kroz termin i praksu “inkulturacije”. Ipak, u ovom narativu čitalac nalazi da obje strane, i japanski “kulturni vlasnici” i evropski misionari, zazivaju kulturnu čistoću kao sebislužeće maske da kontrolišu i drže pod tlapnjom one koji im stoje na putu. Nasuprot njima, likovi domicijalnog japanskog stanovništva rastrgnuti su između vjere u Hrista i kulturnih uvjerenja koja proizilaze iz njihove tradicionalne religije.

Za mogućnost ovakvog uobličenja književnih likova, Endo je zahvalan “urođenoj” japanskoj osjećajnosti, koja (po njegovim idejama) nije u stanju da pojmi i prihvati hrišćanstvo. U djelu se to izražava kroz njenu tročlanu neosjetljivost: neosjetljivost na Boga, neosjetljivost na grijeh, i neosjetljivost na smrt. Takvi “nedostaci” predstavljaju znatno prijeteće opozicije koje se kose sa osnovnim hrišćanskim pretpostavkama, što će dalje voditi jednoj od temeljnih sumnji koja izgriza glavne likove u romanu – da bog u kojeg su Japanci vjerovali nije Bog iz hrišćanskog učenja, i da je pojam Boga preokrenut u njihovom mislima na način koji je hrišćanskim misionarima (i općenito evropskom kulturološkom krugu) potpuno nezamisliv. Dajući kulturi primat pri definiranju ljudskog određenja, narativom se protkivaju dva ozbiljna pitanja: u kojem stepenu su religijska uvjerenja i prakse pojedinca oblikovane kulturom (naročito u slučajevima kada se one naknadno pojavljuju), i da li su “izvorna” religijska iskustva i njene prvobitne mogućnosti nepovratno zatamljene jedva prozirnim staklom kulture i njenom podsticajnom ulogom u oblikovanju ljudskog identiteta?

Roman Ćutanje zaista majstorski ukazuje na posljedice i svu problematiku čina inkulturacije, kao i teškoće prevladavanja kulturnog jaza između dvije potpuno različite civilizacijske paradigme. Nasuprot antiutopijskih vizija totalitarne budućnosti, u kojoj bi svemoguća država (konačno?!) raspolagala tehnološkim i naučnim aparaturama s osnovnim ciljem da u individuu zlokobno ukorijene neprihvatljiva vjerovanja i preoblikuju ih po vlastitom nahođenju, roman nam razotkriva još jednu suštinsku opasnost inherentnu svim državnim aparatima – prikazuje nam kako se nacionalne i kulturne tvorbe mitova mogu iskoristiti kao lako retoričko oružje za maskiranje tlačenja i nasilja, te dodaje da se to može usmjeriti i protiv vlastitog naroda, jednako lako kao i naspram koloniziranog Drugog. Naprezanje da se održe određena vjerovanja pojedinca u društvu koje zahtjeva totalno pokoravanje drugim vjerovanjima postaje tako pitanje od velike važnosti. Međutim, Endoovo Ćutanje ojačava i naša vjerovanja da iako možemo biti slabi i u nemogućnosti da se odupremo mentalnoj i fizičkoj prisili, mi ne možemo biti primorani da promjenimo naša najdublja uvjerenja bez naše vlastite volje. I kao takav, ovaj roman nam daje izvanredan primjer kompleksne analize moći, kulturnog identiteta, i religijskih uvjerenja – a sve u kontekstu nešto šire debate vezane za eurocentrizam, orijentalizam, i druge kolonijalne prakse.

Leave a Reply