XV Festival bosanskohercegovačke drame: “Djela, Amare, djela”

Elvis Ljajić

ElvisLjajić3Petnaesti Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici otvoren je festivalskom premijerom predstave Drang nach Westen, koju je po dramskom tekstu Dragana Komadine režirala Lajla Kaikčija i koja će biti dio repertoara BNP Zenica naredne sezone.

Glumci su izvukli maksimum od onoga što im je ponudila drama, pri čemu  valja naglasiti kako se mlađi glumci dobro snalaze u igranju sa sjajnim Izudinom Bajrovićem.

Scenografija i  kostimografija Sabine Trnke je sjajna. Zid stana je napravljen od kofera, na njemu se nalaze još i prozor, koji gleda na zeničku željezaru, a tu su i izlazna vrata. I metaforički ali i doslovno, svaki odlazak razara krhku porodicu, odnosno dom. Ovo rješenje sjajno korespondira sa onime što je osnovna tema ove drame i predstave: raspadanje porodice.

Raspadanje porodice, naravno, nije nova tema, ali je zanimljiv način na koji se u ovoj predstavi tematizira. Porodica, koju čine otac Šefik (Izudin Bajrović), starija kćer Sabina (Uranela Agić-Burina), njen muž Džemo (Saša Handžić), mlađa sestra Sanja (Lana Delić) i njen momak Amar (Enes Salković) nudi sjajnu mogućnost komentiranja odnosa među parovima, ali i dodatno usložavanje odnosa unutar svakog para. Pri tome lik oca, kao centralna figura porodice, koji je, kroz svoja sjećanja, živi dokaz postojanja i sretnog života u Bosni i Hercegovini i Zenici, sukobe suprostavljenih parova ublažava, ne dozvoljavajući im da dođu do tačke nakon koje nema povratka. Ishak, beba starije kćerke i njenog muža se ne pojavljuje na sceni i to je sjajno rješenje jer na taj način ona postaje univerzalni simbol neizvjesne budućnosti. Podsjećam, Sabina pristaje da napusti dom i domovinu samo zbog izvjesnije budućnosti svojeg djeteta.

laila1-2 Međutim, odnosi među likovima se ne uspostavljaju, djelomično i zato što se likovi i ne uspostavljau kao pravi dramski, već kao skice ili u najboljem slučaju kao tipovi. Kao takvi oni potpuno odgovaraju načinu na koji se obradilo ono što se u predstavi (nije) dogodilo. Likovi ne razgovaraju, oni razmjenjuju informacije, likovi se ne obraćaju jedni drugima, već izgovaraju parole. Na taj način se sjajno pokazuje otuđenost koja postoji u (ovoj) porodici, ali i u društvu.

Najveći problem ove predstave, koja je inače solidna, su monolozi. Ono što je trebalo da se na sceni dogodi, ono što je trebalo da se se uspostavi na osnovu odnosa među likovima, na osnovu dramskih radnji, daje se likovima da  izgovore. Na taj način ključne stvari posredno saopštavaju publici umjesto da nam se pokažu. Tako recimo, ne bismo znali da jedan lik mrzi drugog lika dok on to u monologu ne kaže. Ili, ne bismo znali da je liku teško, dok ne kaže da mu je teško.

Vremenski okvir u kojem se dramska radnja dogodi je smješten između dvije utakmice baraža, u kojem se dogodi i teroristički napad u Parizu, paralelno sa stalnom izbjeličkom krizom. Onako kako je i vremenski okvir potpuno vanjski, tako se i likovi zasnivaju na vanjskom, iako imaju sjajan potencijal da sve ono o čemu govore, i sve ono šte se kroz njih treba prelomiti, osvijetle iznutra, osobno. Umjesto toga, imamo vanjsku perspektivu i mlako ispričanu ozbiljnu ljudsku životnu priču.

U suštini, riječ je o predstavi koja pokušava da se bavi aktuelnim događajima, koja želeći da objasni izbjegličku krizu, odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine, propadanje Zenice, terorizam, pri tome ispusti mogućnost da se pozabavi porodicom koja se raspada.

Dragan Komadina: Drang nach Westen

Režija: Lajla Kaikčija

Ideja i režija: LAJLA KAIKČIJA
Scenografija i kostimografija: SABINA TRNKA
Muzika: IGOR KASAPOVIĆ
Videoart: JASMIN ŠARIĆ
Producent: HAZIM BEGAGIĆ
Izvršni producent: DENIS KRDŽALIĆ
Inspicijentica: SABINA GLOGOVAC

Podjela uloga

Šefik: IZUDIN BAJROVIĆ
Džemo: SAŠA HANDŽIĆ
Sabina: URANELA AGIĆ-BURINA
Sanja: LANA DELIĆ
Amar: ENES SALKOVIĆ

Leave a Reply