Dokumentarni film Mahdija Fleifela: Xenos

Sibela Hasković

Dokumentarni dugometražni film Mahdia Fleifela Tuđi svijet (A World Not Ours) koji je 2013. godine na Berlinaleu osvojio nagradu za mir (Peace Film Prize) je priča o tri generacije palestinskih izbjeglica u Ain El- Helwehu, jednom od najvećih i najdugotrajnijih izbjegličkih kampova koji se nalaze na jugu Libanona. U ovom kampu ljudi već desetljećima žive u užasnim uvjetima i krajnjoj bijedi. Palestinske izbjeglice u Libanonu nemaju nikakva politička ni građanska prava, nemaju zdravstveno osiguranje niti pravo na obrazovanje. Fleifel u formi video dnevnika, prisjeća se života u izbjegličkom kampu, a to čini s puno emocije i humora. .Xenos je svojevrstan nastavak filma „Tuđi svijet“, u kojem dobivamo uvid u nastavak izbjegličkog života glavnog lika Abu Eyada. No ovdje je riječ o tome šta se dogodilo autorovom prijatelju Abu Eyadu i drugim mladim palestincima kad su napustili Ain El– Helweh u Libanonu i doputovali preko Sirije i Turske u Grčku. Poput snova mnogih drugih imigranata, njihov san o Evropi se raspada i oni se nađu u zemlji koja proživljava ekonomski, politički i društveni kolaps. Ovim dokumentarnim filmom prikazuje Mahdi Fleifel odsustvo osnovnih ljudskih prava palestinskih izbjeglica u evropskim državama. Abu Eyad kroz telefonski razgovor sa autorom progovara koliko je teško življeti kao izbjeglica u Grčkoj.

„Xenos“ je film zamišljen tako da stvarni život palestinskih izbjeglica ovjekovječi putem filma. Međutim, film nije jednostavno dohvatljiva „filmska slika stvarnosti“. Istina koju Mahdi Fleifel nastoji prenijeti na film je njegovo viđenje stvari – istina po autoru. To je istina po autoru o kakvoj Ranko Munitić piše: „Pojam istine s kojom se autor suočava nije jednostavno razrješiv, kod svakog filmskog djela radi se o nekoliko stupnjeva te višeznačne i izazovne kategorije. Prva je svakako istina koju autor kao svoju viziju nastoji prenijeti na ekran – istina po autoru. Tu je onda istinitost (uvjerljivost) ili laž (neuvjerljivost) filmskog otjelotvorenja, pozitivan ili negativan rezultat procesa kojim filmski medij posvaja stvarnosne motive tzv. istinu po mediju.“ U vezi Fleifelovog sklopa, valjalo bi razmotriti smisao filmske vjerodostojnosti i umjetničke vrijednosti.

Kad se odlučio na snimanje konkretnih ljudi koji žive u egzilu u jednom od gradova Grčke, i kada je u pristupu krenuo linijom umjetničkog dokumenta, od njega se i očekivalo filmsko otkrivanje životnih vrijednosti koje karakteriziraju odabrani motiv. Fleifel je tu istinitost golim pokušajem registracije stvarnih događaja nedovoljno medijski otjelotvorio. Nailazimo na autorovo nerazumijevanje mnogih neophodnih stvari da bi se jedna istina po stvarnosti, pretvorila u filmsku – istinu po mediju. Teoretičar filma Rudolf Arnheim je upozorio da „dokumentarni film nije samo preslikavanje stvarnosti, već ono predstavlja preobražavanje opaženih karakteristika stvarnosti u formu filmskog medija.“

Mahdi Fleifel je postavio pred kameru glavnog lika Abu Eyada, koji ima da kaže nešto vrlo važno i zanimljivo. Film „Xenos“ je prikazan kao jednostavni, neposredni dokument Abu Eyadove teške i izuzetne životne drame. Međutim, kod Fleifela izostala je filmski izrečena istina, što znači da se njegovi zahvati nisu udaljili od „uobičajenog“ prikazivanja stvarnosti.  Također, u nizanju kadrova već na samom uvodu izostali su dokumentarni podatci o Abu Eyadu i njegovoj     prošlosti. U „Tuđem svijetu“ Abu Eyad je borac i član grupe Fatah El- Islam i bez obzira na život prostorno ograničen, na krajnju bijedu u kampu, razočarenje i stalno raketiranje, on je snažna ličnost koja ne posustaje od svojih ciljeva i želja. Naravno, s jedne izostalo je to autorovo uvođenje u Abu Eyadovu dimenziju prošlosti, jer bez tog segmenta gledaocima  koji nisu gledali film „Tuđi svijet“ nisu mogli prepoznati Abu Eyadovu promjenu stava, koju je autor želio prikazati u „Xenosu“. Međutim, s druge strane autor vrlo vješto upravo zbog ne predstavljanja informacija o prošlosti lika Abu Eyada ostavlja gledaocu prostora za vlastitu imaginaciju.

Pozabavimo se i zvučnom dimenzijom filma: to da je Abu Eyadov glas iz već predhodno vremenski obavljenog telefonskog razgovora nepodoban za mehaničku registraciju i nije zvučalo kako treba, ometalo je potpuni doživljaj onog o čemu je njegov prijatelj govorio. Glas Abu Eyada se u filmu „Xenos“ trebao staviti u službu govorne riječi, da se olakša razumijevanje njegovih iskazanih riječi. Međutim, i bez ovakve vrste umjetničkog prikazivanja Fleifel je uspio prenijeti istinu stvarnog motiva: odsustvo ljudskih prava palestinskih izbjeglica i njihova stalna za potraga identitetom. Fleifel, uspijeva ovim filmom u gledaočevom duhu da izazove utiske i spoznaju kakva je to stvarna sudbina palestinskih izbjeglica o kojima govori Abu Eyad.

„Xenos“ je film što se sastoji iz više isprepletenih ispovijesti mladih palestinaca koje povezuju likove u filmu. Oni imaju zajedničku prošlost, iste motive dolaska u Grčku i slična razočarenja. U prvom dijelu filma autor nas uvodi u dio grad u kojem su smještene palestinske izbjeglice, samo okruženje ukazuje na siromaštvo i kriminal. Abu Eyad kao glavi lik uvodi nas u zgradu gdje su on i njegovi drugovi kolektivno smješteni, i naravno ukazuje na uslove koji su neljudski: sobe su prepune, spavaju jedni do drugih bez osnovnih sredstava za higijenu. Osim toga glavnu ulogu u njihovoj svakodnevnici ima droga, ona njihovo razočarenje čini podnošljivim. Ovisnost o drogi većinu mladih Palestinaca prisiljava na kriminal: prostituciju i krađu. Abu Eyad progovara o svom vlastitom iskustvu gdje zbog nedostatka novca često se odlučuje između krađe ili prodati se za 50 eura da bi imao cigarete i jelo. Osuđeni su na takav život, jer je vlast zakazala i bahato se ponaša prema palestinskim izbjeglicama. Širok je ovdje Fleifelov zahvat: bavi se on i muškim prijateljstvima i seksualnošću, pa čak i metafizičkim pitanjima. Mnoge scene snimljene su neobično lijepo: Abu Eyad i njegov prijatelj daleko od dijela grada u kojem su smješteni, sjede na stepenicama u predivnom parku i razgovaraju o stvarima za kojima čeznu. Nostalgija za majkom i toplinom doma, za djevojkama koje su ih voljele i ogromna želja da se obrate Bogu. Abu Eyadov način da preživi sva ova osjećanja (sadašnjost) jeste njegov emotivni i misaoni boravak u prošlosti, odnosno povlačenje u unutarnji egzil. Iako je neraskidivo vezan za zemlju iz koje je potekao, Abu Eyad osjeća da ništa više ne pripada njemu, odnosno osjeća nostalgiju prema nečemu što ne može biti njegovo ili prisutno samo u imaginaciji.

To je relativno tipična priča o identitetu, priča slična onima za koje svi znamo iz vlastitih gradova i zavičaja, samo je okvir za mnogo šire i dublje životne uvide. Postoji jedan stereotip koji su razvijali gotovo svi angažovani intelektualci s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, prema kojem su svaka epika i sve „velike priče“ ne samo anahrone i umjetnički inferiorne lirici i „malim pričama o malim ljudima“ nego su i u izvjesnom smislu krive i za nacionalizam, zločine i sve ono krvavo i nesretno što nas je zadesilo tokom ratova u kojima su se raspadale zemlje. Tako da, Mahdi Fleifel u svom dokumentarnom filmu se ne boji „velikih priča“. Vidi se to već iz naslova Xenos (grčki: xenos – stranac), nimalo ironično intoniranog, kontekstualizirajući svoju priču, faktički svakodnevnu priču iz savremenog izbjegličkog života mladih Palestinaca u Grčkoj, u arhetipski umjetnički i kulturni referentni okvir. Mahdi Fleifel u svom filmu „Xenos“ prikazuje da je u egzilu jako bitan taj element zamišljene imaginarne zajednice, jer to održava ideju palestinstva i na okupu čuva članove te razuđene zajednice. U mnogim scenama i kroz Abu Eyadov telefonski razgovor vidimo njihove snove: oni sanjaju o domu, o zemlji koju su nekad imali ali znaju da nije realno očekivati da će se tamo vratiti. Ono što je realno i što treba biti realno je da bar imaju osnovna ljudska prava u državama gdje sad žive, neku kompenzaciju za gubitke. To nisu nerealni snovi. Upravo, Fleifel u svom filmu govori o statusu izbjeglice o kakvom Noam Chomsky piše: „Kada i gdje izbjeglica bude protjerana iz države, ili nasilno obespravljena na neki drugi način, često nema kuda otići, čak i ako stigne negdje, ona je samo u tranzitu.“

U portretu Abu Eyada najvidljivija je promjena u stavu. Od borca i člana Fataha u Fleifelovom dokumentarnom filmu „Tuđi svijet“, gdje na kraju bježi, u filmu „Xenos“ autor ga predstavlja kao personifikaciju današnjeg azilanta, što podrazumijeva kontinuirani ciklusi nasilja, sistematsko rušenje njihovih ljudskih prava, zloupotreba postupaka za priznavanje azila i poteškoče u postupanju sa potražiteljima azila čiji zahtjevi nisu prihvaćeni, nedostatak novčanih sredstava za zbrinjavanje izbjeglica i tražitelja azila. Sve ovo personificira lik Abu Eyad i sam gubitak slobode općenito, a posebno slobode kretanja oduzima definirajuću karakteristiku ljudskosti. Tako da, Abu Eyad u filmu „Xenos“ predstavlja čitavu jednu generaciju. On govori o svemu što njegova generacija shvata i to na univerzalnom nivou, ne samo na nivou palestinskih izbjeglica. On je glas čitave jedne generacije.

„Xenos“ je dokumentarni film čovjeka koji se već sa svojim filmom „Tuđi svijet“ nameće kao neko ko progovara bez bojazni o nepravdi činjenoj njegovim sunarodnicima Palestincima. Film vješto izmiče uobičajenim obrascima kvalifikacije konflikata između Izraelaca i Palestinaca. Fleifel je svojim filmom „Xenos“ obuhvatio jedan dio stvarnog i teškog života palestinskih izbjeglica u evropskim državama i time ukazao na nerješavanje određenih izbjegličkih problema i tražitelja azila.

Leave a Reply