DOPLER: pomak ka prirodi!

Erlend Lu: Dopler  (Geopoetika, 2010)

Piše: Adnan Džebo

Adnan DžeboModerni narativi kritike društva (ili društvenog okruženja) u suštini leže u rasponu između antiutopijskih strahova i utopijskih ideala. Šarolikost sudova artikulisana je kroz mnoštvo pogleda koji u različitim stepenima izražavaju suprotnost neodrživoj i hegemoničnoj ideologiji, ili nešto suptilnijoj, ali na duže staze jednako zagušujućoj kulturnoj klimi koja čini da ljudi bježe u planine, kao što to Erlend Lu opisuje u svom romanu “Dopler” (2004.). Glavni lik ovog romana, Andreas Dopler, nakon (ne)sretnog udarca u glavu uzrokovanog padom s bicikla, odlučuje da napusti karijeru, ženu i dvoje djece, te da se preseli u šumu. Njegov boravak u prirodi poslužit će kao okvir za šestomjesečni dnevnik, koji ovaj roman predstavlja. Dopler, kao ime junaka, nosi i simboličnu konotaciju koja ukazuje na odlučujući pomak u svijesti (npr. u fizici, dobro poznati “Doplerov efekat” podrazumijeva promjenu frekvencije svjetlosti ili zvuka pri udaljavanju izvora od promatrača /ili obrnuto/, nečelo koje je odigralo odlučujuću ulogu u potvrđivanja teorije o širenju svemira). Upravo ovaj pomak, kataliziran bliskim susretom sa smrću, ponudit će glavnom junaku uvid u svu dubinu lične krize i spasonosni izlaz u životu pod otvorenim nebom.

Niko od historijski velikih autora Norveške nije bio imun na duhovno osjećanje u kojem se na prirodu gledalo kao na dragulj kulturnog pamćenja (Henrik Ibzen i Knut Hamsun samo su neki od njih). Naivna ideologija divljine, ako ne u potpunosti, onda nerijetko pretpostavlja da se stvarna struktura čovjekovog bića može ostvariti jedino u samoći zagrljaja prirode. U suštini, glavni protagonista ovog romana nije ništa drugo do utjelovljenje jednog ovakvog ubjeđenja, urođenika koji traži spasenje u prirodi od terora gradske vreve. Nedruštveni model prisutan u “Dopler-u”, predstavlja time smjeli pokušaj rekanonizacije Norveškog ideala, potrage za sopstvom u samoći prirode kao savršenim mjestom za umirenje egzistencijalno izmučene jedinke. Ako su snovi konkretan oblik otkrovljenja, ono što nam autor u romanu kazuje jeste da se čovjek nije trebao distancirati od okruženja iz kojeg je prvobitno potekao. Nasuprot stanju društvene usamljenosti, čovjek treba da nađe prijatelje u svijetu bilja, kao i u carstvu životinja. Možda i najvažnije, autor iznosi uvjerenje da je direktna komunikacija, na kraju i zajednica sa životinjama, moguća (Doplerov najbolji prijatelj jeste “usvojeni” mladi los), i da se ništa ne može porediti sa saradnjom životinje i čovjeka u borbi protiv sila tame.

Osnovna odlika ovog romana jeste jednostavan i upadljivo naivan stil, koji se, kroz humor prožet tamnim nijansama kreće više ka satiričnom kriticizmu savremenog (skandinavskog) društva. Česta upotreba ironije i pretjerivanja upravo je ono što ga udaljava od romantičarskog opisivanja prirode (karakterističnog npr. za Hamsuna); s tim da mu to uopće ne umanjuje književnu vrijednost. Dopler je personifikacija usamljenog Norvežanina, mizantropa koji ne vjeruje drugim ljudima, ne razumije ih i smatra ih majstorima za zbunjujuće signale. Ukoliko postoji nešto što Dopler traži, to je jednostavnost i predvidljivost, nešto što mu šuma povoljno nudi. Šuma se tako predlaže kao Norveška verzija autentične utopije. Šuma je bezgranična – šuma je dobroćudno, blago, bezopasno, bajkovito mjesto gdje su losovi i stabla naši prijatelji. Priroda postaje mjesto hodočašća, hvaljena kao vrhovno terapeutsko rješenje za probleme tijela i uma, protuotrov za mentalna i fizička zagađenja koja pruža gradski život. Ipak, zagađenje na koje nas Loe upozorava nije ono na koje nam ukazuju čuvari okoliša, i slične eko-grupacije – zagađenje o kojem se ovdje govori oličeno je i predstavljeno u samim ljudima. Glavni razlog zašto Dopler treba terapiju šumom jesu upravo drugi ljudi. Društvenost je postala suvišna, istrošena i iritirajuća, i život bi trebao da je slobodan od njenih natruha. Piščev stav tako nije ništa drugačiji od egzistencijalističkog uvida Jean-Paul Sartre-a, oslikanog u njegovoj drami “Bez izlaza” (1944): “Pakao, to su drugi ljudi.”

Osnovni pravac u kojem se kreće “Dopler” jasno je vidljiv. On uživa u šumi sve dok ne povlači sa sobom neki vid društvene interakcije. Harmonija glavnog lika je fiktivna i može se ostvariti jedino izbjegavanjem društvenih konflikata, što podrazumijeva izbjegavanje društva uopće. Problematični aspekt ovih nastojanja jeste, da nužno pretpostavljaju odsutnost ljudskih bića, ili barem njihovo minimalno prisustvo, što je u krajnjem slučaju zabrinjavajuće. Priroda je prirodna, sve dok je čovjek isključen iz nje. Djevičanske šume su prisvojene kao suštinski dobre i zdrave, dok su kultura i grad, kao simboli, označeni kao pokvareni. Prirodno stanje je neopozivo sagledano kao dobro, dok je sve što ima veze sa kulturom i kultivacijom (uključujući i čovjeka) bolesno. Doplerov projekat nas na kraju, ipak, iznevjerava, jer na uspijeva u svojoj objavi drugačijeg pogleda na čovjeka i njegovu prirodu. Dihotomija dobro i zlo je zadržana, i granična linija se još uvijek povlači između prirodnog i kultiviranog. Njegova indiferentna mržnja prema svemu što “bazdi” na kulturu rezultat je nastojanja da postavi prirodu na mjesto kulture. Tradicionalni zapadnjački simboli samo su obrnuti: priroda postaje racionalna, a kultura iracionalna. Umjesto da razbije kalup ove podvojenosti, samo ga obrće naglavačke. Problematičnost ovakve operacije jeste da u konačnici ne izbavlja: demonski aspekti demonskog nisu iskupljeni, već samo rearanžirani.

Ljudi su natjerani da vjeruju da je izvorna dosada, kao dio njihove svakodnevnice, odlikovana besmislenim ponavljanjem u kojem se sve nalazi potpuno upisano, opisano, prepisano. To je dosada koja se može okarakterisati kao osjećanje zasićenosti, u smislu da smo u prevelikoj mjeri izloženi posjedu i pristupu stvarima, te nam one naposljetku izazivaju osjećaj banalnosti. Dosada koju Dopler nalazi u šumi i traži u planinama, dosada je romantičarskog tipa, ona nije iste prirode kao dosada otuđujućeg kucanja mehaničkog sata. Dosada na koju Dopler ukazuje nagovještava nam stanje u kojem potraga za njom postaje glavni zadatak i izazov pojedincu, pri čemu se i sama sagledava kao jedno od presudnih sredstava za ispitivanje procesa potrage za Sopstvom. Loeovog heroja uz to odlikuje i jaka potreba za autonomijom. U ovom okolišnom kontekstu shvaćeno kao vid održivosti koji poštuje i pobožnjački njeguje spartanske vrline spram svega suvišnog. Čitav ekonomski okvir izbrisan je kroz totalno odbacivanje načina života savremenog društva i ljudi koji su robovi platnog sistema. Ovo odbacivanje učinjeno je u duhu istinskog anarho-primitivizma. Junak sklapa ugovor sa šumom, odlučuje da u životu više neće platiti nijedan račun, i da će živjeti od robne razmjene, bestidne krađe i darova šume. A kad ga više ne bude bilo, šuma će živjeti od njega. Na ovaj način propagira povratak lovačko-sakupljačkoj kulturi, s podsticajem ka uslužnoj i robnoj razmjene, a ne povlađivanju proizvodima masovne proizvodnje i konzumerističkom društvu. Briljantnost se i u ovom pogledu sagledava kao najveća prepreka za spontani život u prirodi, jer ona rađa zavisnost, a ako čovjek jednom postane briljantan, po Doplerovom uvjerenju, uradit će sve da bi i dalje izmamljivao pozitivne reakcije okoline. To je magični vrtlog koji se sam od sebe pojačava i nikada ne prestaje. Zbog toga je mogućnost njegovog sina da nauči čitati prijeteća, I na nju se gleda kao nepoželjnu (“Ljudi samo pišu da bi pokazali kako su briljantni, a to je ovom svijetu najmanje potrebno. To su riječi, riječi, riječi.”). Kritika TV-kulture, dječijih programa, pjesmica iz filmova, zauzimanje stavova prema dešavanjima prikazanim na dnevniku, zaluđenost pričama o ljudskim glupostima, samo su neke od tema koje će, umijećem vrsnog satiričara, dotaći ovaj roman.

Završetak Doplera iznosi poređenje glavnog lika sa klasičnim osobinama velikih ratnika čovječanstva. Rat, neophodan jednom borcu, otkriva misionarski i oslobađajući plan i može se porediti sa osnovama pokreta dubinske ekologije, u kojoj se svaki pojednac otkriva u ruhu vanjske povezanosti s čitavim prirodnim svijetom. Ovako sagledana ona bi pretpostavila praksu pomoću koje bi svaki pojedinac izgradio osjećaj identifikacije sa svijetom (do granica poništenja bitne razlike među njima), a iz te bi mu identifikacije onda sam po sebi proizišao stav o ispravnom ponašanju prema prirodi. Koliko ozbiljno trebamo shvatiti ovakav duhovni pohod, ostaje kao nagađanje, ali glavni pokretač, jer prvi korak svakog heroja jeste odlučnost i polazak u boj. On završava svoju priču apokaliptičnim riječima i misionarskim tonom: “A ovo je ratni pohod. Mi smo vojnici koji će se boriti do posljednjeg čovjeka. Protiv briljantnosti. Protiv gluposti. Jer napolju je rat. Rat je.” Ipak, Doplerov projekt započet sa ovim romanom treba sagledati kao nezavršen, što obećavaju i riječi “nastaviće se…” na bjelini posljednje stranice. Do tada Dopler ostaje duh koji se bori protiv duhova. Pokušaj da se nađe spas pod otvorenim nebom ostaje zanimljiv jedino kao mogućnost i jedan od izlaza iz krize. Neki će u ovome naći spas, iskušavajući svoje strategije preživljavanja, i dobro za njih. Ostali vjerovatno nađu neku drugu zanimaciju: meditaciju, sport, čitanje, možda čak i pisanje knjiga – sigurno da autor to najbolje zna.

  2 comments for “DOPLER: pomak ka prirodi!

  1. Muhamed Dželilović
    22/12/2012 at 19:27

    Adnane, izvrstan kritički osvrt i “otvaranje” nevjerovatno krupne teme. Lijep poziv na “čitanje i mišljenje”
    M.DŽ.

  2. Adnan Džebo
    24/12/2012 at 14:46

    .. hvala dragi profesore.. drago mi je da ste našli vremena da pročitate tekst.. cijenim neizmjerno..

Leave a Reply