Dunkirk: Savršeno režirano, ali pomalo dosadno

Sead Vegara

Najnovije filmsko ostvarenje britanskog reditelja Christophera Nolana, Dunkirk odaje svu njegovu posvećenost tehničkim aspektima filma. Od režije, montaže, muzike, mesmerizujuće fotografije (Dunkirk je sniman na 65mm filmskoj traci i sa IMAX-ovim kamerama) i rada sa glumcima. Ali, odsustvo određenog “običnog“ narativa je ono što manjka Nolanovom filmu. Nemojte me pogrešno shvatiti, Nolan je jedan od posljednjih dinosurusa autorskog filma: piše, režira i producira svoje filmove, ali u slučaju Dunkirka čiji scenarij potpisuje on sam (na gotovo svim ostalim projektima to je radio sa bratom Jonathanom) jasno je osjetan nedostatak dramaturga (kakav je upravo Jonathan) koji bi priči dao ono standardno, što opet ne mora ni biti, ali za holivudski narativni film je neophodno, a to su početak, zaplet, rasplet, kraj. Ima to sve zaista Nolanov film, ali se nekako čini da je previše pažnje posvećeno stvaranju napetosti i atmosfere bezizlaznosti u kojoj se nađu njegovi protagonisti, a malo samoj priči u pravom smislu te riječi.

Dunkirk; režija: Christopher Nolan; uloge: Fionn Whitehead, Tom Hardy, Mark Rylance, Cillian Murphy, Kenneth Branagh, Harry Styles; 2017.

IMDb rejting: 9.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 92%

Nolan u svom filmu, koji je radnjom smješten u okrilje Drugog svjetskog rata i prati evakuaciju 400.000 britanskih trupa sa obala francuskog Dunkirka, pripovijeda priču u tri dijela prateći u svakom određene likove: vojnika (Fionn Whitehead) koji pokušava da se bježeći sa bojišnice spasi iz pakla rata, pilota aviona RAF-a (Tom Hardy) koji patrolira nebom i na rezervi goriva ruši njemačke Luftwaffe avione, te trojac civila u brodici predvođen iskusnim moreplovcem (Mark Rylance) koji se otisnu sa obala Engleske u namjeri da pomognu u evakuaciji vojnih trupa. Dunkirk ima savršeno otvaranje: grupica britanskih vojnika luta ulicama gradića iz naslova u iznemoglosti i bespomoćnosti. Dok sa neba padaju letci njemačkog poziva na predaju, jedan od vojnika kroz otvoren prozor kuće iz pepeljare vadi opuške i pokušava da ispuši taj ostatak; drugi (Whitehead) te iste letke skuplja i namjerava da upotrijebi kao toalet-papir, kada ih prekine neprijateljska paljba. Odmah, na samom početku Nolan stavlja naglasak na ono čime će se u narednih 109 minuta baviti njegov film. Preživljavanje.

Istina, reditelj žrtvuje narativ u odnosu na atmosferu filma čime upada u klopku repeticije određenih segmenata upravo da bi dobio na vojničkom doživljaju besmislenosti ratovanja kada su potpuno izgubili tlo pod nogama. Traže spas na brodu, potope brod, pa sve ponovo. Dok je dio sa plaže Dunkirka i mola sa kojeg ukrcavaju vojnike na brodove vremenski određen u jednoj sedmici, borba u vazduhu i dolazak brodice je insceniran u jednom danu. Dobija se utisak, ili je samo do potpisnika ovih redova, da svojevrsni pretapajući (ne)linearni tok filma, možda bi se moglo reći i rašomonovski pristup, ne može spasiti Nolana od nedostatka značajnijeg narativa. Stoga, nemojte se začuditi ako vam pri gledanju Dunkirka bude malo dosadno.

Ipak, sve to na stranu, ovo je Nolanov najosobniji film do sada. A snimio ih je zaključno sa ovim okruglo 10 (debitantski crno-bijeli The Following, pa onda Memento gdje je dao sasvim drugačiji smisao retrospektivnom pričanja filmske priče, Insomnia sa neprepoznatljivim Robinom Williamsom kao psihopatskim ubicom, The Dark Knight trilogija u kojoj je učinio Batmana toliko realističnim da je to bilo neviđeno, scenarističko-rediteljski trik The Prestige za kojeg je autor istoimene knjige rekao da je bolji od literarnog predloška, maštoviti Inception, SF i posveta Stanleyju Kubricku Interstellar, te sada ratna priča Dunkirk).

Zbog čega to kažem? Tematika je značajna, ukorijenjena u stvarnim događajima na koje Britanci i Francuzi imaju različite tačke gledišta: dok su Francuzi 10 dana čuvali odstupnicu Englezima i velikim dijelom izginuli, 335 hiljada britanskih vojnika je spašeno sa obala Dunkirka u evakuaciji u kojoj je pomogao običan svijet, engleski ribari i ostali, u svojim brodicama. Također, Nolanov deda je poginuo učestvujući kao vojnik u Drugom svjetskom ratu.

Reditelj je u radu sa glumcima, od kojih su neki i naturščici (Harry Styles pjevač grupe One Direction), pokazao i dokazao da iz njih zna izvući ono najbolje i svakako je majstor svog zanata koji zna odabrati pravog glumca za pravu ulogu. Fionn Whitehead u filmu ne progovori mnogo replika i sav je u “tjelesnoj glumi“, mimici i gestama, te uvjerljivo dočarava vojnika čiji jedini cilj jeste da preživi. Lik Marka Rylancea, stari glumački vuk za kojeg je reditelj Steven Spielberg u filmu Bridge of Spies učinio isto kao i Tarantino za Christopha Waltza u Inglorious Baterds (obojica su za svoje prve holivudske uloge osvojili Oscara), istrajan je u namjeri da pomogne u spašavanju vojnika, a glumac ga portretira sa čvrstom harizmom. Britanski pilot u “klaustrofobičnoj“ interpretaciji Toma Hardyja, u nevjerovatnom uprizorenju vazdušnih avionskih bitki (pravi engleski Spitfirei i njemački Heinkel avioni su letjeli zrakom i snimani “u kameri“, bez korištenja CGI-a – kompjuterski generirane slike), svojim herojstvom nudi spas i nadu bespomoćnim vojnicima na obali i moru.

Direktor fotografije Hoyte Von Hoytema (Interstellar) savršenim pokretima kamere uspio je dočarati svu surovost ratovanja na moru, dok muzika koju je komponovao Hans Zimmer (Gladiator), sa svojevrsnim otkucajima sekundarice i napetih klavirskih i violinskih dionica, potcrtava neizvijesnost situacije. Sve to montirano je sa odmjerenošću i preciznošću pravog pravcatog profesionalnog “montažerskog hirurga“ Leeja Smitha (The Dark Knight trilogija). Kao Nolanova dobitna hamajlija pokazao se angažman proslavljenog glumačkog barda Michaela Cainea u svojstvu glasa sa radija u avionu kojim pilotira Hardy, jer u prethodnih šest filmova na kojima su sarađivali stvorili su sebi same superlative, i kod kritke i kod publike. Stoga i ne čudi kritičarsko oduševljavanje širom svijeta Nolanovim Dunkirkom. Pitanje koje se postavlja na kraju jeste: „Da li će Christopher Nolan konačno osvojiti Oscara za režiju?“

 

Tekst prenosimo sa prijateljskog portala filmofil.ba.

Leave a Reply