Dvostruko slavlje u Narodnom pozorištu Tuzla

Piše: Kemal Bašić

KemalBašić

Nova scena za pozorište sa tradicijom

U bosanskohercegovačkim okvirima Tuzla ima ozbiljnu pozorišnu tradiciju. Dvadeset godina nakon Berlinskog kongresa i aneksije, dakle 1898 godine, tadašnja austrougarska vlast osnovala je tu prvo „narodno“ pozorište u BiH. Narodno pozorište je u tom smislu ono u kojem se predstave igraju na narodnom jeziku, time teatar preskače barijeru koja je do tada između njega i publike postojala u obliku predstava koje su igrane isključivo na njemačkom jeziku. Tako se u pozorišni život uključuju svi građani, odnosno, tako građanski život i pozorišni život postaju neodvojivi jedan od drugog.

Sve ovo svjedoči o Tuzli kao gradu koji u svoj savremeni identitet nužno uključuje pojam pozorišta. Cijelo jedno stoljeće Tuzla je na različite načine rasla kao grad, razvijala se u različitim pravcima, mijenjala se u svim svojim slojevima, onako kako je to gradovima prirođeno, što im je sudbina već samom njihovom suštinom. Sve to vrijeme, uprkos smjenama državnih sistema, uprkos promjeni strutkure stanovništva, uprkos svemu, pozorište u Tuzli postoji kao konstanta – neodvojiva od same ideje grada.

Zgrada današnjeg Narodnog pozorišta Tuzla koristi se od 1953. godine, a s jeseni 2015., dvadeset godina nakon završetka rata za bosanskohercegovačku nezavisnost, počelo je njeno renoviranje. Obnova pozorišne zgrade, u vremenima kao što su ova, pokazuje borbu kojoj se treba pridružiti i koju treba bez zadrške podržati. To je borba za obnovu građanskog društva zasnovana na kulturi i svijesti o svom kulturnom kontinuitetu kao ključnom elementu identiteta, kako pojedinačnog identiteta svakog onog ko se smatra dijelom društvene zajednice, tako i onog identiteta kojeg bi smo mogli nazvati kolektivnim, odnosno, društvenim. Zbog toga je svečano otvaranje renovirane pozorišne zgrade, 12. februara, u Tuzli važna pobjeda cjelokupne bosanskohercegovačke kulture.

NP Tuzla (photo: faktor.ba)

NP Tuzla (photo: faktor.ba)

***

Premijera predstave “Ko se boji Virdžinije Vulf”

Premijera je uvijek pozorišni praznik, no, premijera predstave „Ko se boji Virdžinije Vulf“ Narodnog pozorišta Tuzla, u režiji Jovice Pavića, dvostruko je slavlje zbog toga jer je to prva predstava u renoviranoj sali, na novoj sceni, a četveročlana glumačka ekipa (Meliha Fakić, Nermin Omić, Elvira Aljukić, Nedim Malkočević) odigrala je predstavu koja će, vjerujemo, na ovim daskama biti uspješno odigrana još mnogo puta.

Drama Edvarda Olbija komad je čija se radnja događa unutar porodice u raspadu. Porodični odnosi se pokazuju preko dva bračna para od koji je jedan mlađi (Nik i Hani) a drugi u srednjim godinama (Džordž i Marta). Dva para se međusobno komentarišu i simetrija koja postoji među njima se postepeno, tokom predstave, sve više stavlja u prvi plan. Mladi bračni par slika je srednjovječnog kada je bio u njihovim godinama, a srednjovječni par je ono što će ovaj prvi vremenom postati. Njihovi su životi jednako građeni od laži i iluzija. Kao što je Nik oženio Hani zbog njene lažne trudnoće (što je zapravo izmišljeno dijete), tako Marta i Džordž žive sa svojim izmišljenim djetetom, imaginarnim sinom koji nije ništa više od iluzije vlastite bračne povezanosti. Scenografija koja je statična predstavlja porodičnu kuću, punu blještavila, svu namještenu tako da izazove oduševljenje od onog ko u nju sa strane ulazi, baš kao što to biva kada u nju dođu Nik i Hani, a pri tome ta kuća onima koji u njoj žive izgleda kao da je u nesnosnom neredu. Na taj nered asociraju i raznobojne svrljotine na zadnjem zidu scene.

Budući da se radi o prilično složenom tekstu, glumci nisu imali lagan zadatak i valjalo je uložiti mnogo truda i znanja da bi se uvjerljivo pokazali svi lažni i stvarni odnosi među likovima. Svaki lik tokom predstave dobio je priliku da se otvori i pokaže iznutra. To su uvijek ključni momenti za predstave koje se baziraju na tekstu koji u velikoj mjeri računa na višedimenzionalnost likova, ili tačnije rečeno, na njihovu višestrukost u onome što jesu. Za vanjski svijet postoji jedno lice, za privatni opet neko drugo ili treće, a kada se te maske sudare i slome onda se dobije ogoljeni lik koji se otvara i pokazuje sebe u cjelini. Ta otvaranja, kao što je rečeno, imao je svaki od likova ove predstave i valja napomenuti da su to njeni najbolji momenti, a sve zahvaljujući vrlo ozbiljnoj, preciznoj i tačnoj glumi ostvarenoj od svih četvero glumaca. Svako od njih je uspio je staviti svoj lik u prvi plan onda kada je to predstavi bilo potrebno, a to učiniti tako da se ipak ne naruši unutrašnji balans među likovima koji uspostavlja drama, ozbiljan je posao za koji se u ovom slučaju može reći da je uspješno obavljen. Zbog toga u drugom planu ostaju i oni problemi predstave koji bi se mogli naslutiti u ritmičkim varijacijama koje su mogle biti bolje riješene kako bi predstava dobila na oštrini koja bi sasvim dobar dojam još popravila.

Leave a Reply