Džepovi puni kamenja

Piše: Senka Kreso

Senka KresoDžepovi puni kamenja (Stones in His Pockets) je dramski tekst Irkinje Marie Jones, koji je, možda, interesantniji za insceniranje nego čitanje. To je tekst u kojem autorica nalaže da dva glumca igraju po 7 likova. Koliko će sve biti uzbudljivo, jasno, zabavno i tačno, isključivo zavisi od glumaca, u ovom slučaju od Igora Skvarice i Adija Hrustemovića, koji su ovaj tekst postavili na scenu Sarajevskog ratnog teatra (SARTR-a).
Ovo nije prva inscenacija nekog irskog autora u našim pozorištima. Prije nekoliko godina, režiser Dino Mustafić je postavio „Sakatog Bilija“, tekst Martina McDonagha, a nedugo nakon toga režiserka Selma Spahić „Usamljeni zapad“ istoimenog autora. Interesovanje za irske dramske tekstove i njihovo, prilično, uspješno insceniranje i igranje govori o nekoj postojećoj vezi između dvije države, kulture, društva – Irske i Bosne i Hercegovine. Problemi kojima se bave ovi irski autori jesu oni koji se u našim socijalnim, kulturnim i političkim dešavanjima svakodnevno pojavljuju i prepoznaju kao naši problemi. Pojedinci u siromašnom društvu, ubogom okruženju, ljudi koji su na rubu egzistencije i svakodnevno se bore sa prošlošću koja ih određuje, jesu jasne situacije koje možemo prepoznati kao svoje. Iako se ovog put ne igra Martin McDonaugh, tekst Marie Jones je ponovo ukazao na tu postojeću vezu. Glumački dvojac je asocijacijama, bez ikakvog lokaliziranja, jasno ukazao na neke od problema koji nas okružuju.
Nakon prve dvije, tri promjene likova, shvatljivo je da se radi o dramskom postupku gdje će tokom predstave glumci igrati 14 likova raznih generacija, profesija, polova. Dinamičnost igre i same radnje isključivo ovisi od tih promjena. Skvarica i Hrustemović pri tome sebi nisu nimalo olakšali posao (što ne znači da su morali) – od scenografski elemenata imaju samo dvije stolice, a od rekvizite jedino dršku kišobrana, sa kojom se vrlo maštovito poigravaju – s vremena na vrijeme to je kišobran, toki voki, oruđe, itd. Čak ni kostime ne mijenjaju, već do maksimuma iscrpljuju funkcionalnost onih u kojima i počinju predstavu. Osnovni, te pored dramskog teksta, jedini element, u ovoj predstavi, jeste gluma. Predstava se može promatrati i kao niz skečeva koji svojim sadržajem tvore jednu cjelovitu priču; priču koja je naizgled naivna, ali suštinski tematizira pojave, situacije i razmišljanja, koja će se, možda, najviše ticati mlađe publike. Kako izgraditi uspješan život i njime biti zadovoljan, te da li napuniti džepove kamenjem i odustati od života su neka od osnovnih pitanja koja se postavljaju. Dva glumca, teatarski jednostavnim sredstvima, daju odgovor. Prikazuje se borba koju mještani malog, irskog sela svakodnevno vode ukoliko žele da prežive, izgrade bolju budućnost, postanu sretniji. Snimanje filma, ogromne holivudske produkcije, mještanima omogućava statiranje (što znači koju banku više), ali i mogućnost sanjarenja, nadanja i motiviranja za bolje sutra, kao što to sve češće čine raznorazne holivudske i svjetske filmske produkcije u Sarajevu. Samo se postavlja pitanje da li sve to ima ikakvog smisla. Šta je vrijednije – ispričati svoju priču svojim jezikom i odigrati je sa svojim glumcima, ili biti jedan od kopača busenja?

Još jedna zanimljiva razina koju omogućava tekst, a predstava prikazuje jeste komentarisanje, ali i kritiziranje dvije umjetnosti – filmske i teatarske. Filmska umjetnost i njena milionska produkcija se ispriča i prikaže teatarskim jezikom – samo dva glumca, bez scenografije i rekvizita, koristeći se jednostavnim sredstvima, prikazuju bogatu i veliku holivudsku produkciju.

Promjene likova glumci ističu izmjenama glasa, facijalnom ekspresijom, držanjem tijela. Do dublje i podrobnije psihologizacije se nisu upuštali, što u određenim momentima rezultira pomalo aljkavim promjenama. Ritam i dinamičnost igre, nakon pola sata, se gubi. Gl

umci kao da postanu umorni i rutinski prelaze iz lika u lik, čime narušavaju tempo, pa se nekad osjeti kako je vrijeme za kraj. Da bi se održala pažnja, svaka promjena bi morala biti mnogo izražajnija ili se tekst skratiti. Hrustemović, za razliku od Skvarice, mnogo više gradi likove na fizičkim obilježjima ili nedostacima, pri čemu, čini mi se, ne nalazi opravdanje. Kao npr. lik Fina, koji, u Adijevoj izvedbi, muca i sve vrijeme, dok govori, ima prst u ustima. Ili Šinov otac koji potpuno proizvoljno, iz nekog razloga ima poteškoće sa nogom i hodom. Mislim da to nije jedini način koji nam može omogućiti prepoznavanje likova. Hrustemovićev problem je, također, nedosljednost. Lik Fina muca i ima jasne poteškoće u govoru, ali nakon odigranih tridesetak minuta, glumac kao da zaboravlja na čemu je gradio lik ili je izgubio snagu i koncentraciju za transformacije. Upravo zbog toga, takva gradnja likova (svođenjem na fizičke akcije i bez unutrašnjeg emotivnog opravdanja) je problematična. U nekim momentima igra je svedena na imitacije čime se narušava integritet priče, a lik se ne izgrađuje. Skvarica se, za razliku od kolege, bolje snalazi u prelazima i njegova igra je mnogo tačnija i dosljednija. Ne upada u zamku, koju je Hrustemović sam sebi postavio.
Glumci bi se, možda, trebali odlučiti da li Džepove puni kamenja igrati kao niz skečeva sa interesantnim imitacijama ili skicama za lik, pri čemu će većina biti građena na fizičkim akcijama i na jednoj, dvije karakteristike, ili će sav napor uložiti u izgradnju svakog lika pojedinačno.
U konačnici to i nije toliko važno, osim da budu dosljedni i usklađeni u tome za šta se odluče. Jasno je da su glumci u stanju da naprave ne dobru, kao što već jeste, već odličnu predstavu na kojoj će se publika zabaviti, ali i zapitati o sebi samima i društvu u kojem žive.

Leave a Reply