Emet ili Nemogućnost odlaska

Zvjezdana Saje

zvjezdana-sajeEmet ili Met, život ili smrt? Izabiremo. Igra slova, za Golema, za zemljane ljude. Od zemlje smo stvoreni i zemlji se vraćamo. Tanka je linija. Život u smrti i nemogućnost napuštanja života, a kroz život rastakanje jastva na najsitnije dijelove. Temeljita sekcija i slaganje života u slagalicu za pronalazak dijelova koji nedostaju temeljne su odrednice pripovijetke Emet, osječke književnice Ivane Šojat.

Priča je to o djetetu, ženi, ženama, ljudima, anđelima i demonima, priča o odrastanju i sazrijevanju kroz suočavanje sa samom sobom. U ovoj prstenastoj formi međusobno isprepletenih epizoda života, junakinja ove pripovijetke vječno ostaje dijete, nesvjesna svoje dobne granice, zato što to i jest i popunjava slagalicu koja joj treba donijeti vječni smiraj. Napisana je kao sjećanje na minule dane djetinjstva. Mnoštvo sličica razbijene mladosti spaja se u jedan zajednički osjećaj nemoći i gorčine izgubljenog djetinjstva. Nije to nevino i lagano djetinjstvo.

Uvodni dijelovi poglavlja ove pripovijetke počinju pomalo naivno i grubo, opisujući sjećanja poput Prousta, potaknutih nekim osjetom. Kod Prousta su to rafinirani i suptilni opisi osjećanja potaknutih mirisom i okusom kolačića. Kod Šojat su to grube i bolne misli o zlostavljanju koje se nadovezuju jedna na drugu. Odatle i potreba iznjedriti proizveden osjećaj. Tako je to ujedno i pripovijetka struje svijesti s izostankom prave fabule i njenim elementima. Nakon nespretnih uvoda u poglavljima književnica razvija priču, ali ju ostavlja nedorečenu i ne nastavlja tamo gdje je završila. Svaki puta priča počinje ponovo s druge točke gledišta. Tako se čini da su sjećanja neuredno nabacana, da bi se na kraju, ipak, posložila u smislenu cjelinu.

Ivana Šojat je svoj svijet smjestila u pomalo nadnaravan prostor pa se ne zna da li junakinja sanja, da li je sve plod mašte ili se štura radnja uistinu zbiva. Likovi koji se pojavljuju duhovi su prošlosti s kojima se junakinja mora suočiti i razriješiti nepoznanicu svoje smrti. Gotovo u svakoj od epizoda pojavljuje se bunar pun tamne guste vode i vjedra u kojem se zrcali duša, u početku bez pravog značenja i tek kao naznaka, na kraju spoznaje o vlastitoj grobnici.

emetDjed, seksualni i emotivni zlostavljač, koji zapravo i nije djed, već očuh njenog oca kako saznajemo na kraju pripovijetke, uzrok je sveg zla koje ju okružuje i kvalifikacija koje si sama dodjeljuje. Priča ne ide dalje od obitelji. Obitelj čuva svoje tajne. U obitelji se rađamo, postojimo i umiremo. U obitelj je sve smješteno; život, zločin nad djetetom i zločin nad starcem, bolest i taj stalni osjećaj krivnje. Kazna koju je zlostavljač zaslužio je relativna. Zlo je uzvraćeno zlom, memljivošću zemlje i ljepljivošću ocvalih perunika. Pokrenuo se perpetuum-mobile.

Junakinja postupno dedukcijom dolazi do rješenja. Na tom mučnom putu otkrivenja događa se neizbježna analiza osjećaja i odnosa prema životu, nesposobnost da ga napusti i smiri se sve dok se ne razriješi i otkrije svaka potankost zla. Ona se mora suočiti sa svakim članom obitelji ponaosob da bi razjasnila što se dogodilo. Ne dobiva odgovore na sva pitanja i svjesna je činjenice da nikada neće sve saznati, a vrijeme prolazi. Svjesna je vremena. Uskraćene sposobnosti da više ikoga voli, zaposjeda osobu s kojom nije emotivno vezana. Ne čini joj zlo, ali ni dobro. Mora tako. Jedino će kroz produženo jastvo ostati dovoljno dugo da sazna i objasni, da opravda, nesvjesna da je sve ono što jest netko drugi, poput karcinoma koji zaposjeda i izjeda. I opet taj osjećaj krivnje i nedorečenosti. Nema smiraja.

Leave a Reply