XV Festival bosanskohercegovačke drame: Filmska zamka za pozorišnu istinu

Kemal Bašić

KemalBašićU ponedjeljak, četvrte festivalske večeri 15. po redu zeničkog festivala BH drame odigrana je predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske „Istina (ne) boli“. Radi se o predstavi koja je nastala u režiji Igora Tešića, a po tekstu Jelene Kojović Tepić.

„Istina (ne) boli“ porodična je priča, koja na scenu vraća kod nas pomalo zapostavljeni žanr melodrame. Porodica Đurić ima tri člana, oca Momčila (Đorđe Marković), kćerke Nadu (Slađana Zrnić) i Radu (Smiljana Marinković). Momčilo i Nada žive od kafane (i u kafani) u nekom malenom zabačenom mjestu, a kada Rada dođe kući sa studija, sa njom u kuću dođe i naznaka promjene stanja u kojem je porodica. Osim njih, tu u njihovoj kafani čest gost je Bogdan (Bojan Kolopić), više zbog Nade, nego zbog kafane. Lik koji je ključni za dramski zaplet jeste Mijanović (Goran Jokić), a to je lik kojeg bi se moglo najlakše objasniti u našem jeziku već uobičajenom sintagmom „kontroverzni biznismen“. On ulazi u kafanu porodice Đurić, odnosno u samu njihovu porodicu, a sa njim dolazi i otkriće velike porodične tajne, koja se otkriva onda kada se sazna da Mijanović nije prvi put umiješao sebe u Đuriće, odnosno da je Rada zapravo njegova kćerka. Kroz melodramatski okvir želi se ispričati sudbina jedne porodice koja u sebi nosi ljudsku nesreću, greške u prošlosti, i naravno, patnju koja iz njih proizilazi. Ispisani likovi su ponudili glumcima neki materijal iz kojih su mogli crpiti uloge koje su ostvarili, i slabosti ovog komada, one koje su najveći problem teksta, leže na drugom mjestu: u sižejnoj konstrukciji i strukturi samog teksta. Naime, isuviše nategnuto, ali i naivno, djeluju uvođenja pojedinih likova, zatim informacija koje dovode do otkrića tajni, koje uprkos svojoj šokantnosti ne ponude zapravo nikakvu stvarnu promjenu u likovima ili njihove situacije. Tako naprimjer, jednako je stanje na početku i na kraju drame kada se govori o liku Rade. Na početku komada ona nije u svojoj porodici, u svojoj kući, već negdje daleko od nje, tako isto je i na kraju. A to je lik preko kojeg se trebalo prelomiti sve. Promjene koje su izvana i samo formalno uvedene, kao da ne dospiju do svijesti likova. Neminovno je onda da iz ovoga slijedi patos koji melodramu ozbiljno približi komediji upravo u onim trenucima kada ona to najmanje želi biti. A to je onda ozbiljan problem.

INBJoš nešto što je, bez ikakve sumnje, u velikoj mjeri odredilo ovu predstavu jeste činjenica da se radi o saradnji dvoje ljudi kojima je rad u pozorištu, odnosno, pisanje za pozorište, novi teren. Autorica je za ovaj tekst, radnog naziva „Kod vječite slavine“, dobila nagradu Beogradskog dramskog pozorišta za dramski prvijenac, a redatelj Tešić je čovjek kojem je ovo prva režija u pozorištu. Tako smo dobili predstavu koju se tehničkim rješenjima pomjerilo prema estetici filma, a čini se da to nije samo do reditelja Tešića, već i do samog teksta u kojem se itekako osjeti autoricino iskustvo pisanja za televiziju. Filmska logika se, naprimjer, javlja u konstruiranju scenskog prostora. Sve se odvija u kafani, koja zapravo funkcionira kao kuća, intimni prostor porodice Đurić, kafana je samo zbog toga da bi se opravdalo i omogućilo ulaženje likova u tu intimu Đurića. I onda kada na red dođu scene u kojima likovi trebaju nešto reći samo jedno drugome, pa da ih ovi ostali ne bi čuli, oni se doslovno odvoje u posebnu prostoriju, iza zida koji onda pomoću svjetla postane proziran, pa ih mi gledamo kako govore to što drugi ne smiju čuti.  Ovo rješenje možda nekome izgledati na oko lijepo i zanimljivo, ali je u suštini potpuno nepotrebno. Dovoljno je bilo poslužiti se finim, opšte poznatim i uvijek korisnim pozorišnim konvencijama. Filmska rješenja su pozorištu često teret, odnosno, ona dokazuju da film i pozorište samo iz vana mogu izgledati slično, ali da je njihova priroda suštinski suprotna. Pozorišna umjetnost je živa umjetnost, koja računa na konkretan prostor i na žive ljude, kako one koji igraju, tako i one koji predstavu gledaju. Teatar, ukoliko je dobar, ne trpi crtanja i doslovnosti jer mu nisu potrebni. Oni su mu samo opterećenje. To je zato jer teatar podrazumijeva ljudsku sposobnost imaginacije. Svaka filmska doslovnost i detaljnost u teatru ograničava gledateljevu maštu, odnosno čini teatar siromašnijim. Da se malo više o ovome povelo računa „Istina (ne) boli“ bila bi mnogo uspješnija predstava.

NARODNO POZORIŠTE REPUBLIKE SRPSKE BANJA LUKA

Jelena Kojović Tepić: ISTINA (NE) BOLI

Režija: Igor Tešić

Autori predstave

Režija: IGOR TEŠIĆ
Dramaturgija: MILAN GAJIĆ
Scenografija: DRAGANA PURKOVIĆ MACAN
Kostimografija: IVANA JOVANOVIĆ
Kompozitor: DAVID MASTIKOSA
Lektorica: NATAŠA KECMAN
Inspicijentica i suflerka: VESNA MAKSIMOVIĆ

Podjela uloga

Nada: SLAĐANA ZRNIĆ
Rada: SMILJANA MARINKOVIĆ
Momčilo Đurić, gazda: ĐORĐE MARKOVIĆ
Mijanović: GORAN JOKIĆ
Vozač: BOJAN KOLOPIĆ

Leave a Reply