Gospodin Jastuk

Piše: Kemal Bašić

KemalBašićKomad Gospodin Jastuk (The Pillowman), britansko-irskog pisca Martina McDonagha, na nekoliko načina govori o  ljudskoj sposobnosti za zločin i nasilje koje se javlja svuda i u svim oblicima (ima ga u porodici jednako kao i u državnom aparatu itd.), uokvirujući to pričom o mladom piscu koji biva uhapšen od režimske policije u nekoj totalitarnoj zemlji. Ono što bi se moglo smatrati glavnom temom drame jeste opasnost nerazumijevanja i pogrešnog tumačenja književnosti, ali i umjetnosti uopšte. Svakodnevno smo svjedoci nevjerovatnih manipulisanja našom književnošću, suludog korištenja književne fikcije kao dokaza historijskih nepravdi te kao opravdanja za najrazličitije gadosti koje su se događale na ovim prostorima u zadnjih dvadesetak godina, ali i često problematične uloge samih pisaca u spomenutim gadostima. Zbog toga treba reći da je odabir ovog komada pun pogodak sarajevskog Pozorišta mladih.

Katurijan K. Katurijan (Sanin Milavić) je nepoznat i ne previše uspješan, ali vrlo predan i uporan mladi pisac kratkih priča, koji istinski vjeruje u književnost. Nakon njegovog hapšenja počinje da se raspliće klupko zla i nesreće o kojem on ni u najgorim snovima nije mogao sanjati. Kako predstava odmiče saznajemo više o prošlosti njegove porodice i bolesnom ‘umjetničkom eksperimentu’ njegovih roditelja, o teškom životu Katurijana i njegovog mentalno zaostalog brata Miše (Mario Drmać). Sve je povezano sa pričama koje je napisao Katurijan, koji uporno ponavlja da je ‘jedini zadatak pripovjedača da ispriča priču’. No, njegov je brat te priče poistovjetio sa stvarnošću, dok policija u njima ne vidi ništa osim dokaza za zločine.  Inspektori  Tupolski (Edhem Husić) i Ariel (Mirza Dervišić) su od početka sigurni da imaju krivca za ubistva, ali otkrivanje detalja komplikuje situaciju, jer se pitanje krivice rasteže, okolnosti i motivi koji su doveli do zločina stvaraju potpuno drugu sliku onoga što se desilo i postaje nemoguće stvari  gledati crno-bijelo.

Pri postavljanju Gospodina Jastuka na scenu, nije bilo prevelikog odstupanja od teksta, što je pokazalo spremnost autora predstave da iznađu načine scenskog uobličavanja i sceni manje sklonih dijelova McDonaghove drame. To se, prije svega, odnosi na Katurijanove priče koje su izuzetno važne za strukturu komada, ali puko pripovijedanje na sceni teško da je osobina dobre predstave. Zbog toga je bilo važno naći prave načine da se te priče učine pozorištem. To je urađeno sjajno, a naročito  je efektno igranje ‘predstava unutar predstave’, kao što je npr. mala  lutkarska predstava kojom se pokazuje jedna od Katurijanovih priča (Pisac i piščev brat), koja, također, na simboličkom nivou može funkcionisati kao pitanje o stvarnoj mogućnosti upravljanja svojim životom.

Glumačka postava ponudila je zaista dobru igru i time pokazala koliko je za predstavu važno imati glumce koji mogu dobro odigrati svoje uloge. Sanin Milavić vrlo uspješno igra Katurijana i jako precizno pokazuje sve njegove emocije i stanja, koja variraju od sreće do očaja. Mario Drmać je imao izuzetno težak zadatak igranja Miše, s obzirom da se radi o liku koji ima mentalne smetnje i koji ne razumije najbolje šta se dešava oko njega. Igrati ovakvu ulogu zahtijeva sposobnost da se lik sačuva od nečega što bi publici moglo izgledati kao neukusno ismijavanje nedostatka i bolesti. Drmać je to itekako uspio i uradio važan posao za čitavu predstavu, koja uveliko zavisi upravo od lika Miše i načina na koji će on biti prikazan. Edhem Husić ,kao Tupolski, na sceni je pokazao pravog režimskog inspektora iz čijeg se svakog postupka vidi dugogodišnje iskustvo isljeđivanja, a za njim nimalo ne zaostaje Mirza Dervišić kao Ariel, mlađi inspektor čije metode rada i nisu baš tako elegantne kao u njegovog starijeg kolege.

Gospodin Jastuk  je predstava koja se bavi užasima koje ljudi čine i od kojih je sačinjen život, ali nigdje se gledatelju ne nameće pozicija iz koje bi se trebalo presuditi. Niti se presuđuje. Ovo je predstava koja postavlja pitanja i koja traži da se misli o uzrocima. Zbog toga je vrijedi pogledati.

 

Pisano prema izvedbi od 26.04.2013.
Režija: Luca Cortina
Dramaturgija: Segor Hadžagić
Kostimografija i scenografija: Mirjana Čistopoljski
Muzika: Hamdija Salihbegović i Nedžad Merdžanović
Video art: Bojan Mustur
Inspicijent: Sabiha Kuršumlić
Igraju:
Katurijan – Sanin Milavić
Miša – Mario Drmać
Tupolski – Edhem Husić
Ariel – Mirza Dervišić
Djevojčica – Ema Salihbegović

Leave a Reply