Hadersfild

matija1-Copy-300x235Piše: Matija BOŠNJAK

Potreba da se teatar s vremena na vrijeme osvježi temama i problemima relevantnim za duhovnost i percepciju novijih generacija sigurno je jedan od pokazatelja da pozorišni život naprosto ne opstaje, ne raste i ne razvija se ukoliko se pomalo aristokratski ograđuje od iskušenja i izazova današnjice. Ipak, ono što treba imati pred sobom kao zadatak jeste ravnoteža. Pretjerana pomama za novitetima i vulgarnim „inovatorstvom“ banalizuje umjetnost teatra time što od jednog medija zahtijeva da se razobliči u korist senzacionalizma, samog po sebi nimalo novog i previše puta viđenog.

Tako da je lijepo od mladog reditelja Emira Zumbula Kapetanovića što nam je uprizorio dramski tekst „Hadersfild“, autora Uglješe Šajtinca, inače dobitnika Evropske nagrade za književnost. Drugačije rečeno, vrijedno je i pohvalno to što konačno imamo priliku svjedočiti nastanku možda jedne drugačije pozorišne kulture ili barem pozicije iz koje posmatramo pozorište, a samim tim i pozicije iz koje pozorište problematizira aktuelno bunilo savremenog svijeta.

Dramski tekst gospodina Šajtinca jedan je primjerak te poetike koja se bavi problemima generacija X, Y, Z, Milenials, etc. Zahvaćeni poslijeratnom depresijom, društvenom, ekonomskom, duhovnom, u doba nakon raspada bivše nam države, mladi ljudi, nezaposleni i besposleni, inficirani dosadom kao neizlječivom bolešću modernog doba, zavaraju sami sebe nekom površnom ljubavlju prema knjigama, zabavljaju se smišljanjem distopijskih para-teorija, oživljavanjem veoma sumnjivih mitologema, u suštini, nemaju mnogo opcija pored toga da parazitiraju u vlastitim domovima i ambiciozno se drogiraju.

U nekom provincijalnom gradiću susjedne nam zemlje glavni lik po imenu Rašo (Muhamed Hadžović) na početku drame leži zavaljen u nekakav ofucani trosjed u trenutku kada njegov otac (Admir Glamočak) upada u dnevni boravak i psuje mu majku. Kao alkoholičaru i pesimisti jasno mu je da života u njihovom stanu nema, a cijela ta krupna egzistencijalna problematika svoj vrhunac ostvaruje u činu skidanja vrata koja odvajaju prostor wc-a od dnevne sobe. Već tu smo uvedeni u jedan svijet u kojem dramski agon između dvojice bližnjih gotovo da i nije moguć u klasičnom smislu. A kako da i bude kada bilo kojem od njih dvojice fali elementarna volja potrebna za promjenu u dramskom smislu. Otac se razobličio u alkoholizmu, sin je potpuno reduciran na svoje isprazne seksualne odnose sa maloljetnom djevojkom Milicom (Matea Marušić). Nekada je on volio književnost; čak je i pisao ranije u životu! No, čini se da je to sve odavno obesmišljeno, jer poeziju čita na glas svojoj djevojci dok obavlja veliku nuždu. Maloljetna djevojka tu dolazi navodno da bi naučila ponešto o Šekspiru, a zapravo je zaljubljena u starijeg muškarca.

hadersfildJednom kada su skinuta vrata koja odvajaju wc od dnevne sobe, granice između prostora u smislu upotrebe i svrhe rasplinule su se i jedan prostor je po svojoj funkcionalnosti počeo ličiti na drugi. Dnevna soba je, čini se, poprište dešavanja koja priliče hali i vice versa, a sam povod da se skinu vrata sam je po sebi besmislen. Otac-alkoholičar ne zna kako bi drukčije napakostio sinu-parazitu pa je odlučio skinuti vrata i odnijeti ih na prodaju.

Osebujna skatološka topika i neskroman fond psovki u jezičkom registru ovog dramskog teksta grade jedan svijet koji se na sve strane raspada. S tim bi se sigurno složio i glavni lik ove predstave, taj Rašo, taj obeznađeni mladić u raji poznat po svojoj teoriji da se sve raspada, pa stoga raspadom želi biti okružen, kako kaže njegov prijatelj.

Kada ljudi psuju obično je to u vezi sa jakim emocijama, pritisak se diže, mišići se napinju, određene fiziološke reakcije se odvijaju u pozadini govora… Ipak, u Hadersfildu, ljudi psuju jer nemaju šta drugo da kažu, a pošto su ti ljudi likovi u drami sama dramska radnja ostaje jedva izvediv zadatak. Osim ukoliko se poprište istinske drame preseli u unutrašnjost likova. A kakva će periodični biti ta unutrašnjost, ponajviše ovisi od upotrebe narkotika.

Mladić koji živi sprat niže, Rašin komšija po imenu Ivan (Sanin Milavić), navodno njegov najbolji prijatelj, pati od kojekakvih psihičkih poremećaja i za kakvu-takvu duševnu ravnotežu potrebna mu je šarolika lepeza lijekova i terapija. Ivan je ljubitelj literature koja obiluje ezoterijskim i religijskim patosom, također je pjesnik, a upravo njegovu pjesmu je čitao Rašo dok je obavljao veliku nuždu.

Njih dvojica su, dakle, najbolji prijatelji iako ne konzumiraju iste droge.

hadersfildPrvi važan događaj u drami vezan je za dolazak Rašinog starog prijatelja Igora (Sabit Sejdinović). Momak se odselio davno, snašao se u engleskoj, u Hadersfildu živi i vjeren je sa nekom poljakinjom. Prekrasno! No, otpišemo li neku naivnu sjetu prema davno izgubljenom vremenu, neki polu-ozbiljan a la recherche du temps perdu motiv, teško da ćemo sebi objasniti zašto je Igor opet tu u rodnom kraju, u Rašinoj dnevnoj sobi gdje zajedno sa njim i trećim prijateljem, Duletom (Senad Alihodžić), obnavlja prošlost.

Jedna naizgled idilična scena susreta starih prijatelja pretvara se u potpuni kuršlus nekoliko sati kasnije, kada alkohol i droge pomješane sa dugotrajnim frustracijama počnu da obuzimaju likove. Ono po čemu ova drama pripada modernom pozorištu jeste i to da registruje raspad dramskog lika kao vrijednosnog centra. Lako je primijetiti da likovi u ovoj drami djeluju ni po liniji socijalne ni psihološke ni bilo kakve druge jasno očitovane motivacije, već je sve to pomješano u nekakav čudan koktel nekontroliranog, što će reći ne-slobodnog ponašanja u čijem jezgru vlada jedino sila zvana droga.

Neobjašnjiva provala nespokoja u jednoj od najužasnijih scena ove drame, kada Rašo primorava Ivana (svog najboljeg i uistinu jedinog prijatelja) da progovori o svojim strahovima, psihičkim oboljenjima, lijekovima koje pije, pred dvojicom starih drugova i maloljetnom djevojkom koji se na sve to sablasno smiju, dovoljno govori o tome da likovi u ovoj drami nisu sposobni ni za kakvu istinsku, autentičnu karakteristiku. Oni se smiju, jer ne mogu da se ne smiju, oni se mrze jer ne mogu da se ne mrze, oni su frustrirani jer ne mogu biti ne-frustrirani, etc. Zbog toga oni jesu slika ili radije skica današnjeg čovjeka kao lika u pozorištu, ali skica koju pozorište tek treba razviti u sliku.

Hadersfild, Kamerni teatar 55Dakle, jedna vrsta sputanosti i ograničenosti zamagljene prividom razjarenosti u ekscesivnim i prekomjernim upotrebama narkotika. Oni ne mogu bez takvih stimulativa, jer jedino tako iz njih može provaliti emocija, barem bijes, ako nijedna druga. Sve važno u ovoj predstavi uspostavljeno je upravo diktatom tih stimulativa, alkoholom, drogama, tabletama, jer drugačije se ne može doprijeti do ionako osujećene unutrašnjosti tih likova koji ne znaju šta bi od sebe na tim frustrirajuće ispraznim sijelima i dernecima.

Takve teme ipak nisu novost u historiji pozorišta. O dosadnim i osrednjim danima naših života opsesivno je pisao Čehov, prije njega je to zanimalo Bihnera, a početkom 20. vijeka ekspresionisti su jako dobro znali posvetiti pažnju problemu raspadu ljudske unutrašnjosti u teatru. Jedan poljski književnik i dramatičar, Stanislav Igantij Vitkjevič, sjajno je koristio drogu i ludilo kao motivacijska sredstva.

Nezgodno je, međutim, to što pri raspolaganju takvim motivacijskim sistemima opada mogućnost stvaranja permanentne dramske napetosti koja proizlazi iz onih aristotelovskih „ljudi koji nešto rade“, pa je teško ne primijetiti neke od tehničkih poteškoća sa kojima se bori ovaj dramski tekst. Valja naglasiti i da je glumačku izvedbu jako teško dovesti do vrhunca. Treba izdvojiti Admira Glamočaka u ulozi Rašinog oca, koji je još jednom sarajevsku publiku podsjetio na svoj talenata za stvaranje komike: „Kad god uđe na pozornicu, smiješno je.“, reče jedan od gledatelja poslije predstave. Vrijedi spomenuti i glumca Sanina Milavića koji je dosta dobro utjelovio psihički rastrojenu duhovnost Rašinog prijatelja Ivana.

Teško je i reći zašto je baš taj neki Hadersfild odabran kao odsutni prostor u ovoj drami, jer simbolički nikako ne učestvuje u gradnji odnosa između dva grada, dva mjesta. Jedino zbog čega je bitan taj Hadersfild jeste činjenica da Rašin stari prijatelj tu živi sada i da se odatle vratio, ali sam po sebi Hadersfild nikome ne predstavlja ništa. Uslovno rečeno, to je neki dijasporski topos gdje se neki moj stari prijatelj snašao, a moglo je to biti, iskreno govoreći, i bilo koje drugo mjesto na zemlji.

Zapravo, možda je u tome i trik? Možda uopšte i nije važno gdje se ko nalazi, u nekom Hadersfildu ili u nekom Londonu ili u nekom provincijskom gradiću usred neke Srbije ili neke Bosne i Hercegovine. Potpuno je svejedno gdje je ko, jer gradovi u kojima živimo više ništa ne mogu reći o nama. Hadersfild ili bilo koje drugo mjesto na svijetu, potpuno je nevažno. Svaki prostor je ionako ambijent čistog apsurda, grozan ambijent u kojem je ugodnije sanjati da si ubijen, nego osjetiti dobrotu vlastitog prijatelja dok si budan.

Kako se na početku drame razobličila granica između wc-a i dnevnog boravka, tako se na koncu drame rasplinula razlika između sna i jave. Mi gledamo tog unišetnog momka kako leži na pozornici i jasno nam je da bi on više volio da je istina ono što je zapravo bio san nego ono što ga čeka u sljedećem danu.

Što se toga tiče, ova predstava je uspješna i vrijedna gledanja. Očekujemo da će se naći na repertoaru još koji put i da će se kroz buduće izvedbe dalje usavršavati i napredovati. Sa stanovišta problematike prema kojoj se otvara već je osvojila prostor društvene relevantnosti, a svijest o odgovornosti zbog preuzete uloge ustrojiti će i ambiciju za još kvalitetnijom izvedbom.

 

HADERSFILD

Uglješa Šajtinac

Režija: Emir Zumbul Kapetanović

Igraju: Muhamed Hadžović, Sanin Milavić, Matea Marušić, Sabit Sejdinović, Senad Alihodžić, Admir Glamočak

Dramaturgija: Adnan Lugonić

Scenografija i Kostimografija: Narda Nikšić

Zvuk: Admir Šatara

Garderoba: Nevzeta Musabegović

Svjetlo: Alen Kaikčija

Producent: Benjamin Čengić

Asistentica produkcije: Adisa Smajić

Leave a Reply