Mein Kampf, Svetislav Basara (Laguna, 2011)

Piše: Adnan Džebo
Adnan Džebo“Mein Kampf”, Svetislava Basare, jedan je od romana koji je ove godine ušao u uži izbor nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen na prostoru bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u 2011. godini. Naziv romana nimalo slučajno budi asocijacije na djelo Adolfa Hitlera, harizmatičnog diktatora koji je izazvao vjerovatno najveće posrnuće ljudskog roda i indirektno počinio najmonstruoznije zločine u zabilježenoj historiji čovječanstva. Za razliku od Hitlerovog djela koje je spoj autobiografskih zapisa sa političkim i ideološkim gledištima, Svetislav Basara piše svoj antifašistički “Mein Kampf” (sigurno upečatljiviji naslov nego “Moja borba”) s namjerom da ovu mračnu političku ideologiju izvrgne kritici i podsmjehu. Osnažen naivnim vjerovanjem, prožet nastojanjem da nacizam koji je izronio iz Hitlerovog originala vrati u “dubine kolektivnog nesvjesnog”, njegov novi roman je izuzetno intrigantan i angažovan, a budući da je temeljno prožet biografskim elementima, istovremeno je i krajnje ličan. Proširujući roman ogledalima ironije, satire i cinizma, finalni rezultat ovakvog sklopa jeste i više nego solidna antifašistička burleska.

Siže romana je veoma jednostavan. Kramberger (pripovjedačev alter ego i glavni lik), zbog nedostatka prostora na drugim odjeljenjima, biva smješten na odjeljenje neurologije, gdje ispisuje priču o svojim bolničkim danima. Na prvi pogled se čini da se u romanu ništa ne dešava. Ipak, ispovijesti često zaspalom Aprcoviću, bolesniku iz susjednog kreveta, i dijalozi sa njim postaju izvor motivacije za pripovedanje koje predstavlja, u stvari, biografski spis o dotadašnjem životu naratora, kao i pokušaj da se sakrije u prošlost bježeći od narastajućeg smrada koji ga okružuje. Ova pripovijest teći će bez predaha, čak i vizuelno, budući da je roman organizovan kao jedan pasus. Bolest zbog koje se Kramberger uopšte i našao na ovom odjeljenju jeste discus hernia – bolest koja kroz ukočenost, otežanost kretanja i bolove, metaforički ukazuje na narastajuću uskogrudnost, duhovnu skučenost i mnoštvo drugih fašističkih osobina kojima smo svi podložni. Izbačen iz stroja, ukliještenih nerava, osuđen na ćopanje, šepanje i posrtanje, discus hernia ga u svijetu u kojem se nalazi čini temeljno obogaljenim i bez sigurnog oslonca. Povezujući glavne uzroke svoje bolesti sa etičkim i teološkim pitanjima, narator, iako svjestan da ne može promijeniti ništa u društvenom smislu, piše svoj “Mein Kampf” u svrhu lične denacifikacije, a samim tim i liječenja diskus herniae. Obračunavajući se dalje i sa modernom medicinom, koja potpuno zanemaruje duhovnu stranu bolesti, farmaceutskom industrijom, sa nedjelotvornim i štetnim lijekovima, kao i ljekarima koji više nisu u stanju da izliječe ni najobičniju prehladu, Basara iskazuje i uobražava svoju temeljnu sumnju u mogućnost duhovnog ozdravljenja društva u kojem se nalazimo.

Budući da je duboko prožet uvjerenjem da stvarni uzroci fašizma ne leže u pojavnom, Basara u svom narativu na sve načine pokušava da izvrši proboj u nesvjesno. Razlažući stvarnost u potrazi za uzrocima, prilazi pragu duhovnog svijeta i pristupa fenomenološkom razobličenju modernog društva. Mistični i teološki diskurs Krambergerova susjeda Aprcovića dodatno izoštruje ovu dimenziju romana koja teži duhovnosti, i koja u samoj toj težnji biva oduhovljena. Aprcović, ubijeđen da je svijet došao do dna, da je sve istrošeno i da uveliko puca po šavovima, gaji neobičnu nadu da će živ dočekati kraj svijeta. Kroz njegovu prizmu odražava se i autorovo gađenje nad historijom koja nije ništa drugo do povijest zabluda i predrasuda koje svako pokoljenje ropski ponavlja. Jedna od takvih predrasuda jeste i mit o historiji kao progresu, evoluciji, dok je stvarna istina da je historija oduvijek i samo involucija, duhovni pad koji vrijeme neprestano produbljuje. U tome se ogleda i sudbina desakralizovanog svijeta u kojem se nalazimo: naš polet, naši tobožnji zanosi i naivna nadanja samo su uobrazilje ispod kojih je sakriveno saznanje da je svaka promjena – promjena nagore, i da ljudi samo ubrzavaju procese koji svijet vode do Dana konačnog pročišćenja kroz oganj. Apokalipsa je time logičan ishod, očekivani kraj igre, nešto što neminovno dolazi na kraju historije.

Jezik je vjerovatno najbolji i najjasniji primjer na kojem se uočavaju ovi procesi trošenja i degeneracije. U prilog tome govori i činjenica da se fond riječi neprestano uvećava, a njihova semantička i upotrebna vrijednost biva sve manjom. Istovremeno, jezik je oblast u kojoj se najmanje traga za uzrocima čovjekovog posrnuća. To je i razlog zašto se Basara, između ostalog, u ovom djelu okomio i na Vuka Karadžića i njegovu reformu jezika i pisma. Zahvaljujući silesiji čobanizama i kanonizovanom prostaštvu, ova je, po Basarinom uvjerenju, otrgnula jezik od dubina slavenskog bića i otvorila vrata stvaranju jezika za mediokritete. Drugim riječima, nemilosrdnim uklanjanjem svih riječi i glagolskih oblika za uobličavanje osnovnih duhovnih pojmova, Vukova reforma jezika dala je svakoj propalici pravo da govori u ime naroda, čime je otvorena Pandorina kutija. Ovako sputana izražajnost (srpskog) jezika uzrok je i naratorove svjesne i reflektivne slabosti da se napiše roman koji bi temeljno pronikao u sve bitnije motive kojih se ovdje dotiče. Ipak, autor vjeruje da postoji jedna apsurdna, mada možda i spasonosna mogućnost koju pruža područje literature: ako smo već u paukovoj mreži logike i jezika, potrebno je nastojanje za buđenjem iz zaborava babilonske pometnje jezika, i obrušavanje na elementarnu logiku – jer upravo zato što je logična, što unutar nje sve štima, ona je u jezivoj koliziji sa ljudskim svijetom koji je alogičan, i kojim vlada haos. Na tom tragu nalazi se i veći dio ovog Basarinog romana.

Iz navedenog je vidljivo da priča u “Mein Kampf-u” i nije toliko važna, koliko ono o čemu se priča. Dijalog dvojice bolesnika dominira nad svim ostalim dijelovima teksta. Kao nemoćni svjedok propadanja ionako propale države i potonuća u barbarstvo, narator vuče zanimljive i duhovite paralele između savremenih društvenih pojava (stanarskog prava, likovnih umjetnosti, i sl.) i reprezentativnih manifestacija fašizma. Na njegovom se udaru našao i cjelokupni politički sistem Srbije, čije različite strane nose nacionalizam kao zajednički prefiks nakon propasti bivšeg režima. Veliki Sotona (Dobrica Ćosić) i doktor Mengele pravnih znanosti (Vojislav Koštunica) samo su neki od portretiranih vjesnika kraja svijeta, gurua koji ne pokazuju put kojim treba, nego put kojim ne treba ići. Oni upućeniji u politička kretanja u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji, sigurno će imati i bogatiji pojmovni aparat koji će im dati nove ključeve za čitanje ovog teksta. Bez obzira na navedeno, ovaj roman ostaje društvena i politička satira, sugestivna parabola o tokovima i perspektivama naše civilizacije, o opterećujućoj prošlosti i još nesigurnijoj budućnosti.

Osnovni zaključak Basarinog “Mein Kampf-a” proizilazi iz činjenice da savremenog čovjeka odlikuje nevjerovatno odsustvo introspekcije, koje ga dalje navodi na nemogućnost da sagleda duhovni osnov kretanja i narastajućih problema u svijetu koji ga okružuje. Stvar savremenog proznog angažmana, potrebnija nego ikada, jeste da ukaže na tu drugu dimenziju čovjeka: onu okrenutu Apsolutnom bitku, Nesvjesnom, Bogu – iako se, po autorovim riječima, o njemu ionako ne može govoriti, ali tim prije o njemu se ne smije ćutati. Takav angažman je potrebniji nego ikada upravo zato što je u našem dobu čovjek sveden na gotovo robotizovanu jednostranost svojih potencijala. Zato se i osjeća kao ništa, jer i jeste gotovo ništa u svojoj bezumnoj želji da bude sve. Živjeti u društvu, u ovom vremenu, znači pristati na užas u kome je jedini guru patnja, a jedini put izbavljenja koji se nameće jeste smisao za humor. Čitati u ovom vremenu tako nije više stvar razbibrige, niti žeđi za obrazovanjem – ono je mnogo više od toga: potreba za spasenjem. U tom smislu ovdje ćemo podcrtati podnaslov Basarinog “Mein Kampf-a”, jer zaista: “Čitav svet je bolnica, ko to shvati na vreme ima šanse da ostane zdrav.”

Leave a Reply