Homage slikama u pepelu: Životni i stvaralački put Dobrivoja Beljkašića

Piše: Aida Hadžimusić

Kada umjetnik na kraju života priredi retrospektivnu izložbu, sa životnim krugom zatvara se i onaj stvaralački, a umjetnost i život se još jednom simbolično susreću. U ljudskoj prirodi postoji određena naklonost prema ovim čudesnim susretanjima, pa smo skloni da nekada sasvim usputnim životnim pojavama pripisujemo kosmičku težinu. Ipak, neće biti pretjerano reći da su biografija i umjetnost Dobrivoja Beljkašića prepleteni na tako nevjerovatan način, da se čini da se Univerzum upravo u njegovom primjeru najviše poigrao sa zakonima kontingencije. Retrospektivna izložba je bila najveća želja ovog umjetnika na početku devedesetih godina proteklog stoljeća. Uprkos devet decenija života i mukotrpnom radu, izložba nikada nije realizovana. Međutim, malo je neobično pisati o umjetnikovom opusu, a pri tom umjesto Aleksandrijske biblioteke životnog djela imati pred sobom palimpsest od tek nekoliko radova. Kod argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa, biblioteka ima značenje Univerzuma. Ako je ona njegova metafora, onda neće biti pogrešno reći da je atelje jednog umjetnika simbolički topos njegovog života, kako ćemo naći i u jednom njegovom iskazu:

Umjetnost i slikanje i crtanje je moja trajna duhovna i duševna potreba, zabava i razonoda, moj najdraži način komuniciranja s ljudima, moja radost, moja istinska i prava ljubav i stvarni smisao mog života. Time je svrha moga života i rada ispunjena, a moj život osmišljen na najhumaniji način. Umjetnost je moj život i sadržaj i smisao mog života.

Dobrivoje Beljkašić i Vlado Vojnović su niz godina prije rata slikali u ateljeima u potkrovlju sarajevske Vijećnice. Beljkašić je svoj naslijedio od Hakije Kulenovića i koristio ga je preko deset godina, sve dok u augustu 1992. Nacionalna biblioteka nije doživjela sudbinu Aleksandrijske biblioteke. Kada su gotovo cjelokupno stvaralaštvo, knjige i dokumentacija obojice umjetnika nestali u plamenu, Vojnović je izjavio kako će im „uz inat slikati još više“, obećavši sebi kako ga „neće ovim uništiti“, a Beljkašić je u očaju i s bolom govorio kako su sa njegovim slikarskim djelom ubili i njega samog. Da zakon slučaja bude još nevjerovatniji, umjetnik je namjeravao te iste godine prirediti retrospektivu. U potkrovlju Vijećnice umjetnik je tako sakupio skoro sve što je ikada naslikao, uključujući i radove koje je posudio od prijatelja. Sa životnim djelom su izgorjele uredno arhivirane likovne monografije i biografije, knjige, katalozi i sve ostalo što se nalazilo u umjetnikovoj vlastitoj biblioteci. U novembru 1992, kada je bila predviđena izložba, Beljkašić je učinio nešto što do tada nije ni slutio – sa suprugom Gordanom napustio je Sarajevo posljednjim konvojem Crvenog krsta i otišao živjeti u Bristol, kod kćerke Dragane. Tu je ostao sve do smrti, u martu 2015. godine. Dragana Smart se prisjetila užasa s kojim je 1992. gledala Vijećnicu u plamenu, bez mogućnosti da stupi u kontakt sa roditeljima, znajući da njen otac u tom trenutku može biti bilo gdje, pa čak još uvijek i u svom ateljeu, sa slikama koje su gorjele.

Dobrivoje Beljkašić je rođen 1923. godine u Vlasenici. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje je stekao u Sarajevu. Studirao je slikarstvo u Parizu 1946-47. na Ecole Nationale Supérieure des Arts Décoratifs na Akademie de Beaux Arts, u Parizu i u Beogradu, gdje je 1952. diplomirao u klasi profesora Zore Petrovića. Beljkašić nije bio samo akademski slikar, nego i istaknuti likovni pedagog i profesor slikanja na sarajevskoj Višoj pedagoškoj školi, što mu je priskrbilo zvanje „zaslužni likovni pedagog Jugoslavije“. Bio je predsjednik Udruženja likovnih pedagoga Bosne i Hercegovine, član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBiH) i kustos Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Učestvovao je na brojnim kolektivnim izložbama, a desetak puta je izlagao samostalno. Pored slikarstva bavio se opremom knjige i scenografijom, a za svoje omiljene teme predjela i pejzaža, mrtve prirode, portreta i aktova koristio je ulje, temperu, crtež, akvarel i kombinovane tehnike.

Ono nešto Beljkašićeve umjetnosti

Neobično je da jedan umjetnik koji je doživio sve –izme, od zakašnjele avangarde do postmodernizma, ostane otporan na smjene umjetničkih trendova. Sudeći po raspoloživom preostalom dijelu opusa i arhivskoj građi, kroz Beljkašićev kist nisu prošle nikakve ekstremne stilske varijacije, a na njegovim platnima se nije zadržao čak ni svojevremeno popularni socrealizam. Umjetnikova ruka je vrlo rano uspostavila ravnotežu između realizma, impresionizma, postimpresionizma i vlastitog lirskog izraza, i ta stilska nota ostaje glavnim obilježjem Beljkašićeve umjetnosti od prvih studentskih radova do posljednjih slika načinjenih u Engleskoj.

Pogled s mog prozora iz 1955. je slika iz sarajevske faze, urađena u tehnici ulja na platnu. Pred posmatračem je tipičan pogled na prepoznatljive stambene kuće sarajevske kotline, munaru džamije, brdo i nebo u zadnjim planovima. Slika računa sa prepoznatljivošću, ali je ona puno više od pukog realizma. Nanosi zemljanih boja su gusti, faktura zbijena, a široki potezi kista očigledni. Boja, a ne geometrija, glavno je umjetnikovo izražajno sredstvo, i sve to pokazuje da je za Beljkašića predmet samo polazna osnova, a ne i krajnji cilj. Prizor je fotografski isječen i slika je prije fragmenat jedne vizije, nego iluzionistički produžetak vlastitog realnog prostora. Nije neobično što je trenutak konačnog rastanka od tradicije u umjetnosti sinhron sa slavnom krilaticom ruskih formalista: „Učini stvari neobičnim da bih ih vidio!“, kojom se naglašava oneobičavanje forme u svrhu uočavanja pjesničkog jezika kao takvog. I Beljkašićev likovni jezik je pjesnički, jer glavno pitanje njegovog slikarstva nije šta, nego kako. Zato je izbor motiva ograničen, a stilske varijacije neograničene. U njegovom opusu ima toliko istih predjela ili istih mostova, svaki put viđenih drugim okom, u različitim igrama boja, svjetlosti i sjene, dojmova i raspoloženja, o čemu je umjetnik posvjedočio i vlastitim riječima:

Ne mislim da je važan motiv u jednoj slici, nego ono što slikar intimno doživi i tim motivom predstavi publici.

Ja nastojim da predmet obasjam svojim duhom, ali uvijek tako da povodom njega ispletem bojom i linijom svoju misao i svoj san i da preko njega ozarim druge duhove.

Za Beljkašića je i u životu i u umjetnosti bilo najvažnije ono ljudsko. Čak i kada je slikao teme iz Drugog svjetskog rata i NOB-a (Kozara, Prelaz preko Neretve, Drvar, Sutjeska, Romanija itd.), prevodio ih je u intimni poetski iskaz. U središtu njegove pažnje nije bila historijska situacija, već njeno ljudsko iskustvo. Iz istog zanimanja za sudbinu pojedinca, nacrtao je nekoliko porteta komšija sa kojima je dijelio podrum u ljetnim mjesecima granatiranja Sarajeva 1992. godine. Njemački slikar Jörg Immendorf napisao je da muze utihnu sa prvim granatama, ali je u opkoljenom Sarajevu važilo suprotno pravilo. Što je opstanak bio neizvjesniji, kreativna snaga je bila jača. Rat je stanje haosa per se – u njemu nestaje sistem binarnih opozicija i ne zna se ko će biti demijurg koji će uspostaviti novi kosmički poredak. Zato uništenje uvijek sa sobom paradoksalno nosi i kreativni potencijal, mogućnost novog početka. Kada sa svake strane prijeti opasnost od uništenja, umjetnik se bori da djelo bude svjedok postojanja. U podrumskim portretima, Beljkašić je olovkom na papiru gotovo panično ispisivao osnovne karakterne crte svojih sugrađana. Možda već sutra ili za nekoliko dana njihovo mjesto u podrumu bude prazno? Precizno i detaljno, na crtežima su navođeni datumi i tačno vrijeme nastanka svakog portreta.

Beljkašić se umjetnošću obraćao čovjekovom patetičkom biću daleko više nego racionalnom, pa zato vrijedi spomenuti jednu od najdirljivijih slika iz spaljenog opusa. Sjećanje na Bukija je homage jevrejskom dječaku, umjetnikovom komšiji, koji je 1941. iz Sarajeva odveden u jedan od koncentracionih logora. Dječak Buki nikada nije propuštao priliku da pokaže Beljkašiću svoje crteže od krede i uglja na trotoaru. Njegov portret otkriva suštinu humane sadržine Beljkašićeve umjetnosti. Ovo je umjetniku bila jedna od najdražih slika, izložena već na prvoj samostalnoj izložbi 1955. godine. Koliku su čovjek i ljudska sudbina bili važni kao unutarnji pokretači Beljkašićeve umjetnosti, pokazuju i njegove riječi o Bukiju i slici: Buki je zauvijek ostao u mojoj duši, i kao ljudsko biće i kao lik i djelo. Kao mladi umjetnik na početku svoga puta, osjećao sam jaku potrebu i želju, a kao svoju ljudsku i moralnu obavezu da tu potresnu humanu sadržinu izrazim na moderan, savremen i sugestivan umjetnički način. (…) Moj Buki je bio simbol nevinosti djetinjstva i humane suštine umjetnosti i stvaralaštva, jedna vrsta himne duhu stvaralaštva i dostojanstvu ljudskog bića.

Kada smo već u šetnji imaginarnom izložbom spaljenih slika, vrijedi se zadržati pored još jednog rada koji na začudan način otjelovljuje kosmički zakon ponavljanja i kontingencije. Ta slika bila je naslovljena kao Posljednje proljeće i postoji još samo kao snažna impresija u sjećanju umjetnikove kćerke. Spram ostalih radova, to je bio kolosalan prizor starice u jednoj bašti. Sunčan dan, jake boje i maca sklupčana pored nogu starice, samo su neki od Draganinih dojmova izazvanih ovom slikom. Mjesec dana prije smrti, jednog isto tako sunčanog i lijepog dana, umjetnik izašao u jednu isto tako veselu baštu, u šetnju sa kćerkom, da ponovi Posljednje proljeće. Borges bi rekao da svaka pojedinačna sudbina ponavlja jedan kosmički arhetip i da je zato povijest svijeta zapravo povijest jednog čovjeka. Zato su radovi Dobrivoja Beljkašića puno više od predmeta. „Ono nešto“ njegove umjetnosti su humane, ljudske i psihološke nijanse bića.

Nova kreativna snaga u Bristolu

Iako se sudbini dopadaju ponavljanja i simetrije, dva identična događaja se mogu ponoviti samo simbolički. Beljkašić je naslikao mnoštvo Latinskih ćuprija, ali se svaka razlikuje od prethodne, jer je svaki od tih radova bio učinak druge impresije. Zato ne čudi što je umjetnik izjavio da su sa slikama ubili i njega samog, jer je sa svakim platnom nestalo mnoštvo nepovratnih trenutaka u protoku vremena. Po dolasku u Englesku Beljkašić se pomirio sa činjenicom da je slikarski i pedagoški poziv ostavio u Sarajevu. Bila je potrebna posve nova pokretačka snaga za povratak slikarstvu i taj novi vjetar su bili predjeli Wiltshirea. Inače veoma intenzivnog prirodnog kolorita i idilični, ovi predjeli su slikaru postepeno ulijevali novu energiju, sve dok ih kasnije nije počeo sam reproducirati na svojim platnima. Davno je zapisao da voli pejzaže, ali da ih slika tako što ne pamti detalje nekog predjela, već cijelu impresiju viđenog. Jedna od najznačajnijih slika iz „engleskog“ razdoblja je nastala već 1993. i nosi naziv Variations on the Theme of Wiltshire à la Mozart. Kolorit i motiv na prvi pogled podsjećaju na slikare ekspresionističke grupe Plavi jahač, ali je Beljkašićev konj ipak bliži impresionističkom senzibilitetu. Boje su rezultat cijelokupnog dojma sa polja Wiltshirea, punih plavih cvjetova lana i žute uljane repice. Slika je pravi sinestetički doživljaj. Umjetnik je jako volio Mozarta i način njegovog ponavljanja jedne teme je prenio na sliku, pa tako konja možemo vidjeti u njegovoj fizičkoj prisutnosti, udvojenog, na nebu i sugeriranog u pokretima talasastih linija sa slike. U engleskoj fazi ponovo su uobličavane i ranije teme – Latinska ćuprija i drugi mostovi, bosanski predjeli, mahale i čaršije. Ponovo su se javili u umjetnikovom opusu, jer su postojali u duhu i kao takvi su bili neuništivi. Iako je Beljkašić namjeravao zauvijek napustiti slikarstvo, čudni životni putevi su ga doveli do jednog umjetničkog kluba u Bristolu. Kao akademski slikar, ubrzo je postao njegov počasni član, a među kolegama je bio cijenjen kao umjetnik i kao čovjek. Pa kada se već velika retrospektivna izložba nikada nije desila, kćerka Dragana se potrudila da za očev devedeseti rođendan priredi malu zabavu te izloži četrdesetak radova, uključujući i jedan crtež koji je uradio olovkom kao sedamnaestgodišnjak. Tako se u gradu u kojem nikada nije mislio da će živjeti i u okolnostima u kojim nikada nije mislio da će se naći, sa sedamdesetak prijatelja i znanaca, koje prije rata nije ni sanjao da će ih upoznati, Beljkašić skromno oprostio od svoje novostečene likovne publike i prijatelja.

 

 

(Tekst, uz dozvolu autorice, prenosimo iz Oslobođenja)

 

Leave a Reply