Hotel Plaza: pozorišni snobizam ili komedija kakve nam ne treba?

Kemal Bašić

KemalBašićOvogodišnje Pozorišne/kazališne igre u Jajcu otvorene su predstavom „Hotel Plaza“ NP Mostar. Tekst Neila Simona režirao je Admir Glamočak. Radi se o komediji situacije, koja je formom najbliža vodvilju, a ono što smo vidjeli na sceni je sasvim u skladu sa onim što tekst nudi. Tu se naravno radi o komediji koja se ne odmiče dalje od sebe same, koja se ne referira na bilo šta izvan sebe niti ičim može izazivati bilo kakva pitanja, osim, možda, jednog jedinog: zašto se u Bosni i Hercegovini, 2016. godine, u pozorišnoj kući koja jedva preživljava, postavlja komedija koja čak ni na najprostodušniji pozorišni način ne komentariše kulturni i društveni ambijent u kojem postoji? Naprosto, radi se o predstavi koja nema nikakav odnos prema kontekstu u kojem nastaje i živi. Zato je pitanje takvo kakvo jeste, a odgovori koji se prvi javljaju kao mogući, upućuju na dvije stvari: jedna je cinizam neizlječivo bolesnog pozorišnog bića, kao jedino što mu je preostalo, a druga, mnogo optimističnija opcija jeste prosti pozorišni snobizam.

hotelplaza1U tri čina pratimo tri para, jedino što ih povezuje jeste prostor, odnosno hotelska soba. Ne povezuje ih taj prostor čak ni tako da ih natjera da budu zajedno, jer su činovi odvojeni protokom vremena i oni su zapravo slike tri različite situacije u jednoj sobi. Uprkos intervenciji redatelja kojom se svi, uslovno rečeno likovi, pred sami kraj izvedu na scenu, to jest, dovedu u sobu, ne ostvari se tu bilo kakvo jedinstvo ičega. Likovi su zapravo komičke funkcije, potpuno iskontrolirane situacijom, puka sredstva za realizaciju onog manje vrijednog tipa komedije, komedije koja donosi smijeh proizveden mehaničkim sredstvima, potpuno vanjski određen, koji ne ostavlja nikakve tragove i ne postoji izvan trenutka u kojem se događa. Dakle, radi se o smijehu koji se kod publike javlja onda kada, u prostom mehaničkom nesporazumu između lika/funkcije i zakona fizike, dođe do šepanja, loma ruke, hodanja po ivici zida i tako dalje. Ako bismo se trudili dati ovoj komediji ikakvo značenje, nužno bismo morali upisati i unijeti u nju ono što ona u sebi nema ni u naznakama, morali bismo, dakle, lagati, a i tada bi teško mogli otići dalje od toga da komička sredstva, funkcije koje glumci zanatski solidno odrađuju i igraju, žele da nam ispričaju tužnu sudbinu jednog hotelskog apartmana, imena (u obliku broja) 719, koji je osuđen na to da svakodnevno svjedoči praznini ljudske egzistencije. Dakle, morali bismo reći da je ono što se konstituira kao lik u ovom komadu zapravo hotelska soba. I to je zaista najbliže liku, od svega što se može ovdje pronaći.

Ne treba ponavljati koliko je važno mjesto komedije u pozorišnoj umjetnosti od kada je pamtimo, ali također, i njeno mjesto u cjelokupnoj kulturnoj zaostavštini i duhovnom postojanju evropskog čovjeka. Naravno da je potreban i ovakav tip komedije, ali on ima svoje vrijeme i mjesto, i on sigurno nije razlog zbog čega je komedija važna i potrebna. U njemu sasvim sigurno ne možemo, ma koliko se trudili, pronaći bilo šta od ogromnog potencijala koji komedija kao dramski oblik ima. Radi se, naravno, o mogućnostima komedije da pokaže čovjeka u odnosu na svijet u kojem živi, da izvana dovede do mogućnosti unutarnjeg osjećanja i prepoznavanja čovjeka kao patetičkog bića koje je osuđeno na postojanje u mehaničkom, materijalnom svijetu. Da se, dakle, kao vrlina komedije uzme njena sposobnost igranja sa fenomenom duha kojem valja živjeti u saznanju da je neodvojiv od svog tijela. Tako komedija može da postavi velika i važna pitanja o ljudima, ona može da pokaže ko smo i kakvi smo. Često ono čemu se smijemo, o nama će reći više nego riječi koje izgovaramo. Zato, će nas dobra i potrebna komedija uvijek natjerati da se smijemo i sami sebi, a ne samo drugima (naročito jer im je, naprimjer, kraća noga i slično). To je komedija koja želi dovesti do nekog saznanja, do promjene i spoznaje i koja će nesumnjivo gledatelja ostaviti sa barem nekoliko pitanja. Baš zato je to komedija kakva nam treba, jer u našem vremenu, u pozorištu, ne postavljati pitanja ovako kako je slučaj u „Hotelu Plaza“, ne pokušati barem ironizirati svakodnevnicu koja je prepuna motiva koji nam govore toliko toga o nama, u najmanju ruku je, kao što je već rečeno, pozorišni snobizam.

Leave a Reply