I dalje tuđi na „zajedničkom tlu“

Matija Bošnjak

matija1 - CopyU drugoj noći 55. MESS-a berlinski teatar Maksim Gorki ponudio je ljubiteljima pozorišta predstavu po imenu „Common Ground“, predstavu koja tematizira konfliktnu prošlost naroda bivše Jugoslavije, zemlje koja više ne postoji, naglašeno je u zvaničnoj festivalskoj afiši. Redateljica predstave je Yael Ronen, a glumački ansambl je specifičan po tome što, osim jednog glumca njemačkog porijekla (Niels Bormann) i jedne glumice iz Izraela (Orit Nahmias), većina glumaca dolazi upravo sa područja „zemlje koja više ne postoji“, pa su stoga i njihovi lični životi, prije, tokom i poslije rata 90-tih godina, kao i vrijeme provedeno u izbjeglištvu, zapravo tema i problematika cijele ove predstave. Kao glumci i glumice, oni će svojim stvarnim imenima i prezimenima, svojim privatnim životima i intimnim životnim dramama učestvovati u izgradnji predstave čiji cilj je, očigledno, pokušati dovesti različite ljude, nerijetko sukobljene zbog razloga koje možemo naslutiti, u neko zajedničko područje razumijevanja i pomirenja.

CG2

Common ground (Photo: Velija Hasanbegović, MESS)

Predstave počinje tako što izraelska glumica Orit Nahmias (ovdje naglašavemo njezin nacionalni identitet jedino zato što je već istaknut u samoj predstavi) istupa da bi publici objasnila kako je započela rad na jednom projektu koji za cilj ima pomiriti Nijemce i Jevreje obzirom na stravičnu prošlost II svjetskog rata. No, kada je pokušala iste metode primijeniti na sukobljene strane Palestinaca i Izraelaca, projekat je, kaže ona, neslavno završio. Tada je Orit smislila poseban metod koji naziva, parafrazirati ćemo, gledanje samog sebe u ogledalu drugoga. Na njenu žalost, i taj metod se pokazao neuspješnim. U tom trenutku, njeno polu-ozbiljno, šaljivo izlaganje prekida Niels i uvodi nas u narednu etapu predstave kada će svi glumci i glumice pojedinačno biti predstavljeni kroz njihova lična imena i prezimena, porijekla i pripadnosti, porodične veze zbog kojih su, uprkos životu u drugoj zemlji, morali trpiti posljedice rata.

Nakon toga slijedi jedna podugačka scena u kojoj se, kao na nekom TV kalendaru, redaju datumi bitni za 90te godine prošlog stoljeća, među kojima su događaji iz rata u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini samo mali dijelovi jedne šire historijske slike, u kojoj Nirvana objavljuje svoj drugi album, neki uragan razara neku obalu na Pacifiku, Bill Clinton pobjeđuje na predsjedničkim izborima, etc. Uvođenje tog globalno-historijskog timeline-a dobra je uvertira u predstavu koja nastoji pokazati da ratovi među „Jugoslovenima“ nisu bili ratovi svih živih ljudi na kugli zemaljskoj i da se život, uprkos našim patnjama i stradanjima, negdje drugdje može odvijati na potpuno drugačiji način, bez obzira na nas. Ali ta široka perspektiva historije tamo i ovdje, a zapravo bilo gdje na svijetu, toliko je izvanjska ljudima da djeluje gotovo nehumano kada datum početka opsade Sarajeva, opkolite s jedne strane hit-singlom američkog benda i, s druge strane, nekim uraganom na suprotnoj hemisferi. To će, da odmah kažem, postati ključni problem ove predstave.

Aleksandru Radenkoviću, glumcu i liku istovremeno, mnogo je zasmetalo kada ga je kolega Niels Bormann publici predstavio kao Aleksandra Miloševića. A kako da mu i ne zasmeta kada mu to nije pravo prezime. Ili mu je čak zasmetala nezgodna aluzija na konkretnu osobu i djelo. Taj Aleksandar Radenković će nekoliko scena kasnije biti jedini lik koji će doživjeti „zajedničko tlo“ ove predstave i historije uopšte potpuno iznutra, ali po cjenu gubitak svega ličnog.

Dosta se insistira na čudnim koincidencijama koje su pogodovale sastavljanju ovog zanimljivog ansambla. Dvije glumice, Jasmina Musić i Mateja Meded, povezane su na način da je otac jedne bio zatvorenik u logoru Tomašica, dok je otac druge bio u istom logoru, ali kao član rukovodstva. Njih dvije se, vjerujemo li u tu „koincidenciju“, upoznaju u glumištu teatra Maksim Gorki. Ono što slijedi jeste scena njihovog upoznavanja, jedna nažalost nedovršena, štaviše ni započeta scena. Jedna glumica kaže, moj otac je taj i taj, druga kaže moj otac je taj i taj, i to je sav njihov dijalog. Ono što slijedi su dva potpuno izdvojena monologa, kada jedna glumica publici objašnjava šta osjeća, šta misli, šta želi reći ili prešutjeti svojoj kolegici, a po završetku tog solilokvija, počinje isto činiti druga glumica, dakle, nama objašnjavati šta misli, šta bi htjela kazati, kako se osjeća po pitanju njihove „zajedničke“ prošlosti. Bilo bi sjajno vidjeti tu scenu suočavanja, u kojoj bi njih dvije, kao vršnjakinje, na „zajedničkom tlu“ prošlosti koja ih proganja iako u cijeloj priči stoje potpuno nedužne, morale progovoriti jedna sa drugom nekako, a kako bi to izgledalo odlučio bi dramaturg, odnosno dramaturginja, koja se, u ovom slučaju, odlučila da takvu scenu uopšte ne raspiše. Tako da sve djeluje pomalo kao opera u kojoj se ne pjeva, budući da tu pred nama stoje dvije glumice koje imaju jedna drugoj mnogo toga za reći, ali sve to govore nama, a ne jedna drugoj, pa je, shodno tome, zajedničko tlo u ovoj sceni konkretno bila jedino pozornica na kojoj su glumci doslovno stajali, što i ne mora biti problem, ali nam je u tom smislu i cijela planeta Zemlja jedno zajedničko tlo.

U jednoj od narednih scena, ansambl je na proputovanju u Bosni, sa zadatkom da istraže prošlost prije nego što započnu rad na predstavi. Dolaskom u Sarajevo emocije su proradile, ni manje ni više, nego u lokalnoj kafani, gdje su se svi posvađali oko pitanja kojima se bavi Haški tribunal, tako da je legitimitet istog tribunala nakon te scene poprilično doveden u pitanje. U jednoj dosta loše napisanoj sceni sukoba svakoga sa svima, kroz nešto što više liči na kafansku dernjavu, nego na dramatične dijaloge, likovima su date replike koje sa njihovim životima nemaju gotovo nikakve bitne veze, pa ih kao glumci nisu ni mogli adekvatno doživjeti iznutra. Koga treba uhapsiti, ko nije uhapšen, ko je kriv, ko je nevin, to su pitanja koja su se probila kroz opštu kafansku gungulu balkanski stereotipnog pijanstva. Po drugi put je u ovoj predstavi, zajedničko tlo bila jedino pozornica, a to nikako nije bila koincidencija.

Možda i najpatetičnija scena ove predstave jeste momenat kada skupina odlazi u kuću jedne žene, žrtve silovanja u ratu. Ta scena je, kako je pomenuto ranije, najemotivnija bila za Aleksandra Radenkovića, onog momka kojeg se nazvalo Aleksandrom Miloševićem. Opet, razumije se, nije bilo izravnog kontakta sa tom ženom u ovdje-i-sada teatarske izvedbe. Redateljica i dramaturginja su smatrale da je bolje rješenje uzeti video-snimke žrtve silovanja i pustiti ih na platno u pozadini, dok glumci izgovaraju ono što su doživjeli u susretu sa pomenutom osobom. Principijelni dokumentarizam kao koncept je u ovoj predstavi onemogućio mnogim zanimljivim stvarima da se dogode.

Common ground (Photo: Velija Hasanbegović, MESS)

Common ground (Photo: Velija Hasanbegović, MESS)

Zato i nije čudno da se Aleksandar Radenković u susretu sa ženom-žrtvom silovanja ponajviše osjećao kao Srbin, što on i sam kaže. Sama situacija je od njega napravila srbina, iako se on u svom ličnom životu nikada nije tako osjećao, niti je tome pridavao naročit značaj. I jasno je da u životu postoje mnoge situacije koje će čovjeka kao individuu mimo njegove ili njene volje svrstati u određenu kategoriju, ali ključno pitanje je kako to da predstava po imenu „Zajedničko tlo“ uspijeva u svom patetičkom vrhuncu od mladića koji je, prvenstveno glumac na zadatku, napraviti službenog Srbina? Ili, što je još strašnije, njegove lične emocije do te mjere kontaminirati „koincidencijom“ njegovog imena i prezimena.

Stoga nije ni čudno da se predstava završava upravo monologom Izraelke koja o sukobu „Jugoslovena“ ima pojma koliko i mi o sukobu oko pokrajine Kašmir. Čisto informativni uvid u problematiku i potpuno vanjska, distancirana pozicija po kojoj se Aleksandar Radenković suočio sa jednom žrtvom silovanja u istoj godini kada je Papa Franjo posjetio Sarajevo.

(Kritika.ba/Oslobođenje)

  1 comment for “I dalje tuđi na „zajedničkom tlu“

Leave a Reply