Ibi, ponovo među nama

Kemal Bašić

Veče prije zvaničnog početka takmičarskog programa ovogodišnjih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom, publika je imala priliku pogledati predstavu Kralj Ibi, Studentskog pozorišta „Vlado Zeljković“ iz Banja Luke, u režiji Gorana Damjanca.

Kralj Ibi veliki je i važan tekst, on je, također, i naročito ozbiljan za jednu komediju, ako se računa s tim da u svojoj obimnosti nudi veliki broj mogućih scenskih tumačenja i interpretacija, koje će, budući da se radi o teatru, uvijek biti komentar onog što je savremenost. Za svaku postavku Kralja Ibija, jako je važno to koji se njegovi elementi stavljaju u prvi plan. Nije, naravno, rijedak slučaj da se Kralj Ibi postavi kao prosta komedija u kojoj se ne ode dalje od igranja vanjskim komičkim sredstvima, pri čemu se uvijek može žaliti što se zadržalo na tome, ili što je to postavljeno za bazu predstave. S druge strane, priča o vlasti, banalizirana i svedena na krajnju jednostavnost, zapravo i jeste najtačnija priča o moći i njenoj prirodi i njenoj prolaznosti. Univerzalnost te priče, u pozorišnoj interpretaciji koja se ne opterećuje izvanpozorišnim modama, neće biti ništa drugo do komedija koja će dobro nasmijati, ali onim smijehom iza kojeg ostaje blagi osjećaj gorčine, koji će po završetku predstave ostati kao blago upozorenje i podsjetnik na to da se igre vlasti, moći i pohlepe odigravaju u redovnim ciklusima.

Studentsko pozorište „Vlado Zeljković“ pokazalo je upravo ovakvog Kralja Ibija. Režiser Goran Damjanac potpisuje i adaptaciju teksta, koja se bazirala na naglašavanje ključnih sižejnih stanica Žarijevog komada, čime se dobilo u stabilnosti ritma predstave, čiji tempo je dobar, a unutar takvih okvira može se očekivati i solidna glumačka igra, jer se cijeli ansambl usmjerava ovim jasnim i čvrstim smjernicama reditelja. Vrlo važno za ovu predstavu je to što se tačno pročitala univerzalnost priče o Kralju Ibiju, pa se nije skliznulo u zamku popularnog „aktueliziranja“ i svođenja predstave na dnevnopolitičko, koje u sebi ipak podrazumijeva toliko nebitnosti i suvišnosti, da bi bilo šteta pozorište opteretiti time. Pozorište je umjetnost jasnog jezika, ono ima moć da pozorišnim sredstvima prepoznaje i komentira društvene anomalije, da ih u svom ključu analizira, ismijava i odbacuje ili sa njih uradi bilo šta drugo, zato se ono ne mora i ne treba takmičiti sa dnevnim novinama ili kolumnama političkih analitičara. A, nažalost čini se da je to česta čežnja tzv. angažiranih pozorištanaca.  Zbog toga, između ostalog, ovakva postavka Kralja Ibija na scenu jeste potvrda da je pozorište uvijek pozorište, a da najbolje od pozorišta dobijete onda kada mu vjerujete i kada imate povjerenja u njegova sredstva.

Cijeli glumački ansambl imao je podjednaku odgovornost za predstavu, i najbolje od glumačke igre vidjeli smo upravo u načinu na koji je pozorišni kolektiv shvatio svoje zadatke i kako je odigrao atmosferu jednog vlastodržačkog ludila na sceni. Kralj Ibi, kojeg vrlo zanimljivo i autentično interpretira Aleksandar Runjić, nipošto ne postaje isključivi centar komada već se neprestano nalazi u bujici koju stvaraju ostali karakteri u komadu, a koja nosi cijelu predstavu. Ovo se može smatrati zaista velikom prednošću predstave, jer vidjeti dobru kolektivnu igru, skoro pa nužno znači i vidjeti dobru predstavu. Povjerenje u pozorište i glumca kao njegov osnov , pokazuje se i u scenografskim rješenjima, koja su s materijalne strane vrlo oskudna, ali sa praktične pozorišne strane, one koja podrazumijeva i maštu publike, ona su sasvim funkcionalna i dobra. Skoro da na sceni nema ništa osim jedne groteskne trokolice, kojom se ansambl vozi od jedne do druge sižejne stanice, ali ta vožnja je energična i pozorišno vrlo živa, šarena i uvlači gledatelja u sebe, odnosno vodi sa sobom.

U cjelini gledano, ova predstava s kojom je Studentsko pozorište „Vlado Zeljković“ počelo sa radom, pokazatelj je da se treba radovati novim scenama, novim licima i glasovima na njima. Ovaj Kralj Ibi i zbog toga je hrabra predstava, ali itekako uspješna ponajviše u tome što je pokazala da se mora i treba imati povjerenja u pozorište kao umjetnost koja je itekako živa, direktna i potrebna, naročito ukoliko se ovako bavi pojavama koje pripadaju svima nama.

Leave a Reply