Ima li nade za nas, ima li od ‘licimura’ spas?

Piše: Kemal Bašić

KemalBašićReditelj Nermin Hamzagić je za svoju prvu režiju u Narodnom pozorištu u Sarajevu odabrao Molijerov komad Tartif. S jedne strane gledano, postavljanje ovog komada pokazuje Hamzagićevo prepoznavanje činjenice da velika dramska književnost može da funkcionira u bilo kojem vremenu i prostoru i da njenu snagu nimalo ne umanjuje različit društveni kontekst od onoga u kojem je nastala. S druge strane, ne smije se zaboraviti da postoji velika i ozbiljna odgovornost u načinu na koji će se na sceni interpretirati djelo takve dramske strukture, kojoj je teško (ne i nemoguće) bilo šta oduzeti ili dodati, a da se ona ne pokvari. No, čini se da je upravo to bila zamka koja je dovela do toga da se ne iskoristi sav potencijal Molijerove komedije.

Tartifa se htjelo ‘osavremeniti’ i približiti publici, učiniti ga čovjekom kojeg publika može prepoznati u svojoj svakodnevnici, dakle, staviti ga u neki nama blizak društveni kontekst. On nije prikazan kao lažni bogomoljac, što je slučaj kod Molijera, već kao neka vrsta gurua koji obećava bolji život ukoliko ga se prihvati i prati, te naročito ako se, na primjer, kupi njegova ljekovita Tartif voda. Ovo sve ne bi bilo sporno, dapače, moglo je možda biti zanimljivo, ali kada cijena ovog postupka ne bi bila žrtvovanje nekih od osnovnih dramaturških zakona.

To je prije svega zbog činjenice da se pribjeglo pojednostavljivanju originalnog teksta. Odustalo se od govora u stihu, ali se to nije uspjelo zamijeniti pravim dramskim dijalogom već, uglavnom, iznošenjem pukih informacija. Tako, na primjer, negdje na početku predstave lica na sceni informišu jedni druge da kod njih, u njihovoj kući, već neko vrijeme živi gospodin Tartif (Ermin Sijamija), a kada se o tome međusobno obavijeste, onda se obavijeste i o tome i da im on nije baš mio.

Dvije djelatne sile, koje treba da stvaraju napetost, nazovimo ih ‘za i protiv Tartifa’, ovdje jako slabo funkcioniraju jer likovima koji treba da ih nose nije pružena prilika da se uspostave u odnosu jedni prema drugima, a istovremeno i u odnosu na situaciju u kojoj se nalaze. Kao primjer za to može poslužiti lik Damisa (Aldin Omerović), Orgonovog sina koji zbog svoga svjedočanstva o Tartifovoj pokvarenosti biva istjeran iz kuće i lišen nasljedstva. Situacija u kojoj se otac odriče svog jedinca, nasljednika porodičnog imena i bogatstva, treba da pokaže koliko je teška Orgonova zaluđenost i u kakvu ga propast Tartif vodi. Međutim, Damis je prikazan kao dijete koje po sceni skakuće tamo-amo, ispuštajući neartikulisane glasove, dok rukama, na kojima su bokserske rukavice, sam sebe udara u glavu. Takav Damis ni slučajno ne može pokazati ono što se spomenutom situacijom pokazati želi. Sličan problem ima i većina ostalih likova.

Songove umetnute između činova glumci su izveli korektno i bilo bi ih zaista ugodno gledati same za sebe, međutim, u ovakvom Tartifu koji pati od popriličnog nedostatka napetosti, teško ih je opravdati. Oni narušavaju dinamiku predstave, ne dopuštaju da se igra razvije, a nije jednostavno odrediti ni njihov odnos sa dešavanjima koja gledamo prije ili poslije nekog songa. Također, treba spomenuti da je igra glumaca, i pored svih dramaturših nedostataka koji su im otežavali posao, na trenutke bila jako dobra. To se u prvom redu odnosi na Amru Kapidžić (Dorina) i Vedranu Seksan (Elmira) koje su svoje uloge odigrale dosta sigurno i uvjerljivo, čime su se izdvajale od ostatka ansambla.

O tužnoj činjenici da se u našim pozorištima komično poistovjećuje sa vulgarnim i da nema smijeha dok nečija zadnjica ne nastrada, ovdje se neće previše govoriti, osim da se ni u ovoj predstavi nije uspjelo previše odmaći od toga. Također, mogli smo vidjeti uobičajeno potcjenjivanje teatarske publike, jer da bi joj se pokazalo i objasnilo da se Tartif kod Orgona dobro časti, Tartif je morao na sceni glodati goveđu glavušu. Zbog nezgodne osobine goveđe glavuše da ni u pozorištu ne prestaje sa ispuštanjem jakog vonja, nije bilo ugodno sjediti čak ni u jedanaestom redu.

Najveće iznenađenje i razočarenje uslijedilo je, ipak, na kraju predstave. U svijetu u kojem živimo licemjeri i prevaranti poput Tartifa često pobjede, a to nije ništa čudno, neobično ni novo. Međutim, ako u komediji karaktera ne uspijevamo negativnu osobinu učiniti neškodljivom, ako dopustimo da i u teatru oni pobjeđuju, kao što se to u ovoj predstavi desi (policija hapsi Orgona, a Tartif nasmijan ostaje slobodan i bogat), onda se možemo zapitati: treba li nam teatar uopšte? Sa dasaka Narodnog pozorišta publici je tako poslana poruka da se isplati biti Tartif, i da nam od prevaranata spasa nema. Ni u pozorištu.

 

Napomena: Kritika je pisana prema izvedbi na drugoj reprizi, 26.03.2013.

Molijer
TARTIF

Režija: Nermin Hamzagić
Dramaturgija i adaptacija: Asja Krsmanović
Kostimografkinja: Osh Yosh – Vanja Ciraj, Irma Saje

Uloge:
Tartif – Ermin Sijamija
Orgon – Aleksandar Seksan
Elmira – Vedrana Seksan
Dorina – Amra Kapidžić
Kleant – Mirvad Kurić
Gospođa Pernel – Mediha Musliović
Marijana – Merima Lepić
Valerije – Emir Z. Kapetanović
Damis – Aldin Omerović
Policajac – Selver Ajrulahi

Leave a Reply