Između dva svijeta

Kemal Bašić

Sabirni centar predstava je Narodnog pozorišta Republike Srpske, koju je prema dobro poznatom dramskom predlošku Dušana Kovačevića, režirao Marko Misirača, koji s dramaturgom predstave Ivanom Velisavljevićem potpisuje i adaptaciju komada.

Sabirni centar Kovačevićev je tekst koji je na filmu doživio veliki uspjeh, kao što je to slučaj sa još nekoliko njegovih drama, čije pozorišne postavke onda često budu tek materijal za poređenje sa filmom, uz komentare koji se uglavnom svode na to da predstava „nije kao film“. Naravno da predstava nije i ne treba da bude film (iz razloga koje ovdje nemamo prostora navoditi), a to je srećom i ovdje slučaj. Adaptacija originalne drame pokušaj je da se transponiranjem vremena i prostora napravi predstava koja će biti bliža današnjoj publici, pri čemu naročito vodilo računa o publici banjalučkog kraja. U tom procesu uspjelo se zadržati skoro sve one akcente koje Kovačevićev komad ima, a pritom i dodatno naglasiti neka mjesta, koja ovu predstavu čine, po pitanjima koja ona postavlja, po onome što dovodi u sumnju, sasvim odgovarajućom za naše vrijeme. Treba reći da je ova adaptacija uspješno izvedena, da se nije stvorio nikakav logički diskontinuitet u odnosu na originalni tekst. To bi zapravo trebala biti svaka adaptacija, ali budući da, nažalost, na našim scenama češće imamo priliku vidjeti polovično ili nedosljedno sprovedene adaptacije, valja istaći ovaj uspješno obavljen dramaturški zadatak.

U rediteljskom smislu predstava je dobro zamišljena, bez pretjeranih eksperimentiranja pokušalo se pronaći najbolji način da se komad, pozorišna scena i ansambl koji na njoj igra, stope u jedno, funkcinonalno i živo biće predstave. Prema tome, svako rediteljsko rješenje djeluje prilično jasno i tačno, odmjereno i precizno, što je sasvim sigurno od izuzetne važnosti za koherentnost predstave.

Mjesto na kojem ima prostora za napredak ove predstave, u smislu njene dinamičnosti, tiče se ansambla koji na sceni u nekim trenucima zna djelovati isuviše statično. Opet, ne čini se kao da je problem u samom mizanscenu, koji je potpuno logičan, već o tome da glumci moraju pronaći načine, kako da u zadanom prostoru i svom mjestu u njemu, pronađu mogućnosti održavanja atmosfere predstave u onom nivou na kojem su njeni najbolji momenti. To je nešto što će kroz igranja i život ove mlade predstave (u Brčkom je njeno tek četvrto izvođenje) sasvim sigurno doći, okvir je dobar i šteta bi bilo da ostane neiskorišten.

Banjalučki ansambl bosanskohercegovačku publiku navikao je na dobru glumu, a u Sabirnom centru ističe se igra Slađane Zrnić, koja je svakim svojim ulaskom na scenu unosila osvježenje u situacije i koja je svoj lik izgradila uvjerljivo, igrala ga energično, ali s mjerom koja je lik Leposave, koji jeste dominantno komičan, sačuvala toga da se ipak ne pretvori u puku karikaturu. Također, Boris Šavija vrlo je precizno i čisto odigrao lik Miroslava Horvata, pri čemu su promjene koje se u liku događaju kroz tok predstave, odlično pokazane vještom i govornom i fizičkom radnjom. Također, ulogu centralnog lika predstave, u ovoj adaptaciji profesora a ne arheologa, Mihajla Vukovića odigrao je Dorđe Marković čijom se igrom, i u svijetu živih i u svijetu mrtvih, vrlo solidno vežu i posreduju dvije stvarnosti koje se međusobno komentiraju u predstavi.

Scenografija je relativno jednostavna i svedena, pri čemu dominira replika partizanskog spomenika iz banjalučkog kraja, čime se naglašava promjena prostora koja je napravljena ovom adaptacijom, ali također uvode i simboli koji naglašavaju ono na šta se tematski bazirala ova adaptacija. Također, organizacija scenografskih elemenata, uz pomoć svjetla, dobro funkcionira i u smislu naglašavanja promjene između zagrobnog i živog svijeta, a ako kažemo da u cilju razgraničavanja ova dva „svijeta“ stoji i kostim, onda je jasno da se ova dva pozorišna elementa odlično nadopunjuju i zajedno su sasvim kompatibilni, pa prema tome, daju i jasan rezultat.

Sabirni centar u cjelini djeluje kao solidna, čvrsta predstava, koja uz to ima prostora za napredak na mjestima na kojima pada u dinamici radnje na sceni i intenzitetu pozorišnog doživljaja, a koja će, ukoliko bude imala dovoljno dugo trajanje pozorišnog života, bez sumnje prevazići te probleme.

Leave a Reply