Između osobnog, lokalnog i globalnog

Mirko S. Božić: Mrlje na njenim rukama, Matica hrvatska Karlovac, 2012.

Piše: Ivan Šunjić

IvanSunjicMirko S. Božić već je dugi niz godina poznato ime mostarske književne scene, a u posljednje vrijeme i šire, iza kojeg stoji uistinu eruditska ličnost – pjesnik, prevoditelj, likovni kritičar, kolumnist, esejist i, što nije nepoznanica onima koji ga poznaju, vrsni poznavatelj arhitekture.

Zahvaljujući dobrom umijeću interpretacije svojih sarkastično oštrih i sadržajno atraktivnih pjesama ovaj pjesnik svaki put vješto uspjeva zaintrigirati publiku na pjeničkim večerima u Mostaru, pritom marcijalski secirajući aktualni trenutak ne štedeći niti ono/one o čemu/kojima se inače ne govori. Tako će čitatelj/ica koji dobro poznaje Božićev lik i djelo prelistavajući njegovu novu zbirku pjesama Mrlje na njenim rukama (za koju je pjesnik dobio Hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca) instinktivno u kazalu ponajprije potražiti intrigantne naslove poput „Balade za četkicu za zube“, „Domoljub“ ili pak „Recept za uspjeh na hrvatskoj književnoj sceni“ i dr. Riječ je o angažiranim pjesmama koje na različite načine – alegorijski kao u spomentuoj „Baladi za četkicu za zube“ ili posve denotativno u drugim – ogoljevaju aktualni društveni, socijalni i politički trenutak. S te strane se Božićevim pjesmama ove vrste, odnosno njihovoj sadržajnoj strani, uistinu nema što zamjeriti. Međutim, ako ove cjeline promotrimo kao složenije estetske tvorevine, na prvu se zamjećuje problem forme ili, konkretnije, poimanje slobodnog stiha, što je zapravo Ahilova peta mladih pjesnika (usp. kritiku kolege Jasmina Hasanovića „Samo da objavim knjigu koju“). Čak se i pri prvom čitanju da zaključiti da se forma pjesme ovdje ostvarila jedino prelamanjem rečenica u stihove, a kao specifičan pjesnički znak ovi bi ostvaraji jednako funkcionirali i da su ostali u, za ovaj sadržaj, prirodnijem proznom izrazu. Pritom je također aktualnost tematike ovih pjesama dvosjekli mač – intencija za društvenim angažmanom pjesnika i potreba za reakcijom/otporom prema zbilji sama je po sebi hvalevrijedna, ali zbog izrazite denotativnosti ove pjesme, nažalost, ne bi preživjele podvrgavanje različitim (re)interpretativnim operacijama.

Od ovih su u svakom slučaju uspjelije one pjesme u kojima se Božić prvenstveno očituje kao urbani pjesnik grada zaokupljen (post)modernim oslikavanjem zbilje koja utječe na sveopće otuđenje, upravo kao što se prikaz problema besmislenosti i (ne)mogućnosti komunikacije u modernoj drami ostvaruje sredstvima teatra apsurda – na razini makrokozmosa („La danse macabre“, „Zašto alergija pogoduje rastu kriminala“, „Kad bi jedne kišne noći jedan vatrogasni kapetan“, „Pobješnjeli vlak“ i dr.) ili pak mikrokozmosa („Ana“, „Dječak kojem nitko nije htio dodati loptu“ i dr.). Zanimljiva pjesnička strategija kojom Mirko Božić u navedenim pjesmama ostvaruje atmosferu otuđenosti je u poziciji lirskog subjekta koji svoje lirske objekte promatra s distance, odnosno o njima „kazuje“ u trećem licu, smještajući ih u prostore poput vlaka (metaforika bijega i protjecanja vremena) ili u dekadentno ozračje kabarea. To su zapravo toposi koji predstavljaju tipizirana stalna mjesta pa se u nekim pjesmama čine usiljenima, osobito motiv kabarea.

(Makro)prostor Božićevih pjesama je prostor grada u prepletima lokalnog i univerzalnog. U okviru lokalnog konteksta pjesnik će se opravdano cinički nasmijati malograđanštini u pjesmi o Hemingwayu, ali ne o slavnom piscu nego o istoimenom kafiću (zasigurno kafiću u pjesnikovom rodnom gradu). Univerzalizirani prostori grada zapravo su prostori bijega: s jedne strane sentimentalno opjevan apstraktni grad („Grad s velikim G“) mentalni je pejzaž koji, kako pjesma kaže, ne postoji u fizičkom svijetu osjeta, a s druge strane prostor Barcelone („Barceloneta) zapravo je utopijski ideal koji, barem kroz pjesme, može pružiti bijeg iz trenutnog malograđanskog okružja.

Nasuprot ovim, najslabija karika zbirke su pjesme u kojima se razbija ona prepreka, da se poslužimo metaforom Ivane Simić Bodrožić, „protuprovalnih vrata“ između pjesnika i čitatelja, a to su zapravo intimističke pjesme, posebice one ljubavne provenijencije („Mrlje na njenim rukama“, „Što kad…“, Ti ne razumiješ“, „Tvoja pjesma“) u kojima je prisutan čitav niz metafora, usporedbi i drugih stilskih figura koje su zapravo izrazito providne – pjesnik ih je propustio oneobičiti svojim glavnim sredstvom – ironijom – koja nije u potpunosti ostvarena niti u pjesmama u kojima je to trebalo biti glavno literarno oruđe, primjerice u pjesmama u kojima se, apostrofirajući svakodnevne uporabne (hrastova vitrina) i dekorativne (božićna jelka) predmete, reflektira o praznini današnjeg konzumerističkog društva („Postblagdanski blues“, „O ilovači, tesarima i drugim bitnim stvarima“). Međutim, u nekim pjesmama ironija je upravo ono što samu pjesmu čini zanimljivom, npr. jednostavan, ali stilski efektan postupak korištenja niječnih rečenica i retoričkog pitanja u pjesmi „Ana“. Također je važno reći da se u zbirci nalaze i dvije pjesme s posvetom – jedna je posvećena pjesnikinji Jozefini Dautbegović, dok je druga svojevrsni hommage Dubravki Ugrešić. U pjesmi „Hommage Dubravki Ugrešić ili intergalaktički kroj na second-hand singerici“ pjesnik se koristi postupkom, koji je u svom romanu koristila D. Ugrešić, poigravanja s „krojem“ teksta, u ovoj pjesmi zapravo vizualne metafore etikete EU čime se ismijava licemjerje europskih birokratskih umova. Stvara se dojam da prvi dio naslova funkcionira samo kao opravdanje navedenog postmodernog literarnog postupka, no nije teško zamijetiti ni to da bi pjesma jednako funkcionirala i bez njega, a Dubravka Ugrešić zasigurno zaslužuje i bolji hommage.

Šteta da su ovim pjesmama, u kojima se redom progovara na razmeđu osobnih, lokalnih i globalnih perspektiva, zaklonjene male lirske forme, koje zapravo predstavljaju i jedne od najboljih stihova u zbirci, poput pjesme „Oblaci“, gotovo impresionističke skice utemeljene na jakoj vizualnoj metaforici što otkriva pjesnikov afinitet prema likovnim umjetnostima. Bilo bi dobro da je uvršteno više ovakvih pjesama umjesto pretencioznijih autorefleksija poput „Dileme“ ili „O razmišljanju“.

Sve u svemu, nova pjesnička zbirka Mirka Božića sadrži više od trideset pjesama koje zajedno funkcioniraju u prividno koherentnoj cjelini, a koje vrijedi pročitati zbog izrazito subverzivnog i angažiranog tematsko-sadržajnog konteksta. O njihovim estetskim vrijednostima će pak prosuditi čitatelji sami i, ponajviše, vrijeme.

Leave a Reply