Jazz i književnost

Analiza jazza i književnosti u kontekstu stremljenja epohe: komparacija jazz standarda “All the things you are” – Keith Jarrett Trio i romana “Jesenja violina” – Tvrtko Kulenović.

Lejla Alimanović

“Azijske tradicije čak smatraju da je kretanje osnovna supstanca postojanja, a u tom slučaju ritam je osnovni zakon: njegova zakonomjernost ne očituje se nigdje tako jasno kao u umjetnosti. Još jedna azijska tradicija vidi svijet kao beskonačnu mrežu dijamanata. U svakom okcu beskonačne mreže nalazi se po jedan dijamant i svaki dijamant dobacuje svoje svjetlo svakom drugom dijamantu u tom beskraju. Za ovaj svijet komunikacije u koji smo upali i koji nas je već dopola progutao to je poželjna teorija, ali sa stanovišta umjetnosti možda bi se prvenstveno trebalo zapitati šta u toj beskonačnoj mreži rade njene bezbrojne niti bez kojih očigledno ni dijamanti ne bi mogli postojati. Da li i one vibriraju (trese li se mreža), da li proizvode zvukove, je li moguće da daleki odjek tih zvukova nalazimo u umjetnosti?” ( Kulenović, 2008: 24)

Naracija Tvrtka Kulenovića ispunjena je polifonijom znanja različitih naroda, iskustava, kultura, civilizacija, epoha, filozofija… Polifonija ovog tipa neprisilno je pomirena u koherentnu konstrukciju autora, samoodrživi svijet, u kojem višeznačnost znaka ulazi u svoje jedinstvo. Postmodernizam ‘pogađa’ sve vrste umjetnosti a kao adekvatan primjer može poslužiti jazz. Rečenica trubača Nicholasa Paytona ‘Ja sam postmoderni muzičar iz New Orleansa.’, najbolje slika savremenu muziku u kojoj fungira historija muzike, različite kulture, iskustva i civilizacije. Ponovo je potrebno naglasiti jednu od najpotpunijih definicija jazza: spoj evropske harmonije, afričkog ritma i evro – afričke melodije. Navedena definicija ima tendenciju širenja, pa tako jazz u sebe prima tradiciju i melos Bosne i Hercegovine, Japana, Nigerije, Novog Zelanda ili Brazila, odnosno otvoren je za fuzije, transkulturalne kopče, što je apsolutno svojstveno savremenoj umjetnosti. Postojeće spoznaje, mogućnosti, informacije, pa i praznine, nalaze zglob u kontekstu nove misli. Tvrtko Kulenović predstavlja reprezentativni primjer svega navedenog u književnosti. U intervjuu Ja sam vezilja, tkalja, Boro Kontić poredi pisanje Tvrtka Kulenovića sa jazzom:
“B. K. (…) Vi počnete priču, otvorite jednu asocijaciju i neosjetno uđete u novu priču pa novu asocijaciju. Muzički, to izgleda kao džez?
T. K. Upravo tako, džez. Pređem na drugu ali se ponovo vratim na onu prvu.
B. K. Improvizirate?
T. K. To je upravo jedna džez improvizacija. Već u prvom romanu ‘Kasino’ je tako. U ‘Čovjekovoj porodici’ je manje jer je ona najviše komponovana kao klasični roman ali ‘Kasino’ pa onda ‘Istorija bolesti’ pa ‘Jesenja violina’ to su sve, kako bih rekao ‘osinja gnijezda asocijacija’. Mislim da to nije loše, to osinja, jer asocijacija treba malo i da ujede kad treba.” (Kontić; Kulenović, 2009)

Tvrtko Kulenović ne podsjeća na jazz već kreira jazz u književnosti. Ovdje nije slučaj pisanja osviještenog jazzom (kao što se može čitati u djelu Harukija Muarakamija), niti su filozofski postulati intergirani kroz jazz (kao primjer može poslužiti roman Mučnina – J. P. Sartre), ovdje je riječ o potrebi izmirenja svjetova, glasom reljefne epohe. A svaki reljef nosi ravne i brdovite predjele, vodene presjeke i padove, prirodne otvore i kanale u kojima se formiraju sopstveni svjetovi koji svjetlucaju, kao stalaktiti, značenje.

Sintagma ‘stvaranje jazza u književnosti’, može se čitati na različite načine. Potrebno je predstaviti bar jednu od mogućih perspektiva. U prethodnom citatu, nakon poređenja književnih asocijacija sa improviziranjem u jazzu, Tvrtko Kulenović pominje da su u romanu Čovjekova porodica, asocijacije manje zastupljene, ali roman ostaje komponovan. Istina, ovaj tip kompozicije je u jeziku, ali različiti mediji, metode, forme mogu stići do jednog, zajedničkog, humanističkog cilja: umjetnosti. Ovdje taj cilj nije jazz, po sebi, već hegelovski rečeno ideja, sartrovski izbor, antički katarza, nagli presjek, prasak, ‘špic’ itd. U tom smislu, uz osviještenost, jazz kao termin, s obzirom na niz različitih često kontradiktornih značenja unutar sebe, preuzima obrise mreže, koja prima dodatnu floru i organizme, odnosno dodatne grane, koje ispunjavaju, kako je jednom prilikom Tvrtko Kulenović rekao, odgovor na sasvim drugačije zahtjeve recipijenta.

Tvrtko Kulenović i Lejla Alimanović (photo: privatni arhiv)

Mreža se širi a jazz, impresionistički izrečeno, može predstavljati način razmišljanja, života, odnosno svojom plastičnošću, ne hibridnošću u smisluda uzima bilo šta u sebe , može biti predstavljen kao realizacija dekonstruirajuće nam epohe. Sve navedeno može se iščitati i u Kulenovićevom djelu.

“U vozu si neumorno u sebi ponavljao prvi stih Verlainove pjesme na mađarskom: ‘Eš hurje dzong’, što se čak rimovalo s originalom, ‘Les sanglots longs’, dugi jecaji jesenjih violina, itd. Imao si ploču Belle Bartoka ‘Sonata dzongorara…’, tako da si shvatio da je dzong violina. Kazivala ti je ona cijelu pjesmu, ali ostalo si zaboravio.” (Kulenović, 2008: 38)

Prethodni citat u sebi nosi mirko prikaz piščeve stilske tendencije ili intencije koja se realizira kroz riječi, rečenice, poglavlja ali i cjelokupno djelo. Naime, autor jezičkom igrom kombinira dva različita jezika, u njima prepoznaje mogućnost rimovanja, da bi naposljetku stih preveo na treći jezik. Sadržaj navedenog citata, bez analiziranja djela u cjelini, upućuje na, muzičkom terminologijom rečeno, prisustvo teme, improvizacije i varijacije, odnosno na svojevrsnu jezičku mrežu, teksturu. U Dnevniku uspomena i prognoza navodi da se povremeno u pasosu, rečenici, riječi pojavi električna struja koja udari čitaoca. To, dalje, objašnjava vlastitom definicijom postmodernizma: ‘udarac sabljom pljoštimice’.

“Napustivši mimetička određenja iz prošlosti, umjetnost je već od romantizma sve više počela da se konstituiše kao igra, što je blisko takođe modernom shvatanju da je umjetnost kombinacija, kompozicija, građenje.” (Kulenović, 2008: 10)

Tvrtko Kulenović jazz, u smislu stremljenja epohe, realizira kroz jezik. Tu je potreban predoumišljaj, ali ne koliko je nužna moć artikulacije misli da poteče. Jedinstvo formira trase iz kojih se razvijaju viseći vrtovi, bez obzira da li su u konvencionalnom jeziku ili u jeziku koji sam sebe znači. Jedna uspješno artikulirana misao prirodno teži ka progresu, a svaki jezik sam sebe znači unutar unaprijed zadate konvencije. Vladimir Jankelevič u djelu Muzika i neizrecivo navodi da materija nije poslušno oruđe ali ni čista prepreka. Tezu kružne uzročnosti, u kojoj znak i smisao istovremeno postaju posljedica i uzrok, dokazuje improvizacijom. Kulenovićeve asocijacije, epizodije ili reminiscencije, ponaosob žive i nalaze vlastiti put do istog, zajedničkog cilja. One same sebe potvrđuju, što je ujedno i preduslov da prerastu u cjelinu. Takvoj vrsti građenja narativa ne nedostaje centar, naprotiv, svaka reminiscencija, primjena znanja, slika, predstavlja svoje težište. Navedena težišta ne bježe u decentraliziranost, već se stapaju u stilogenu cjelinu potvrđujući beskonačnu semiozu. Tvrtko Kulenović je endemski stvaraoc na ovim prostorima jer nosi misao, iskustvo, artikulaciju, intenzitet, prazninu i puninu, dinamiku i ritam, kvalitetu improvizacije, drugim riječima prostor i vrijeme koji pomireno teku preljevajući se iz rijeka u mora. Sve navedeno je odlika uspješne književnosti, ali i uspješne muzike, samo u prilagođenoj terminologiji. Ipak, neki od pojmova moraju se razgraničiti.

Photo: Mirza i Haris Babić

Svaki jazz standard unaprijed je određen muzičkom temom, harmonijskom strukturom, ritmičkom oznakom, odnosno muzičkom formom. Nakon izvođenja muzičke teme, dolazi do improvizacije koja se, također, izvodi unutar unaprijed zadate forme – dolazi do improviziranja na harmonijsku strukturu iz teme. U sklopu improvizacije, mogu se događati reminiscencije na druge jazz standarde, što je blisko intertekstualnosti u književnosti. Varijacija na temu predstavlja još jedan vid improvizacije, ali u kojoj muzička melodija prolazi kroz svojevrsnu transformaciju, odnosno kroz djelimično odstupanje od teme. U jazzu je prisutno i parafraziranje melodije, ne djelimično, već potpuno, unutar unaprijed zadate harmonijske strukture. Takvi primjeri parafraziranja, to jest stvaranja nove melodije na harmonijskoj osnovi već postojeće kompozicije, bliski su dekonstrukciji u književnosti: kompozicija Ornithology – Charlie Parkera nastala je na harmonijskoj osnovi kompozicije Morgan Lewisa – How High the Moon. U okrilje varijacije spada i svaka reharmonizacija jazz standarda. Keith Jarrett, sa reharmonizacijama standarda (Keith Jarrett Trio – Standards), pravi varijaciju jer, već postojećem, jazz standardu kroz drugačiji pristup daje novu zaokruženost i oblik. U intervjuu sa Keith Jarrettom, američki pijanist Ted Rosenthal navodi da u izvedbama već postojećih jazz standarda (Imagination – Bill Evans) i pokraj jasne, unaprijed određene palete akorada čuje individualnost i autentičnost Keith Jarretta. On na to odgovara da akorde ne vidi kao vertikalne ili horizontalne strukture, već razmišlja o svemu što se nalazi ispod i okolo pjesme kao o mogućem prioritetu muzičkog sadržaja, te naglašava: “Ja mislim teksturalno. U kaleidoskopu, u staklu, kada se uključi, boja nema promjena jer elementi ostaju isti. Mislim da je ono što vidim beskrajni pokret unutar akorada, bez obzira da li oni miruju ili ne. Ali jedini put da ih se održi živima, može biti način kako se akord balansira ili kako se linije nastavljaju pomjerati unutar, tako reći, stvari.” (Keith Jarrett, 1996)

Varijacije su prisutne u jazzu i u free fazi. Ipak, za primjer djela ozbiljne, komplesne građe najbolje može poslužiti stvaralaštvo savremenika: Keith Jarrett, Bill Evans, Miles Davis, Thelonious Monk, Jacques Loussier itd. Zbog boljeg razumijevanja: prije pojave be – bopa, kritičari su mogli poistovjećivati jazz sa plesnom, popularnom muzikom za šire mase, ali doslakom be – bopa, događa se transformacija u kojoj jazz stvaraoci, koristeći potencijal i plastičnost jazza kao forme, razvijaju i nadograđuju nekada ‘jednostavne’ jazz standarde. Evolucija traje. Keith Jarrett, savremeni pijanist, reharmonizira jazz standarde i svojim varijacijama pokazuje da je jazz vrhunac savremene, umjetničke muzike.

Roman Jesenja violina, nazivom i naslovima poglavlja, čita se u dijaloškom odnosu sa Jesenjom pjesmom, Majstorom i Margaritom, Engleskim pacijentom itd. Svaka reminiscencija ili intertekstualni odnos sa historijom književnosti i umjetnosti, predstavlja čvor tkanja iza kojeg se prostire mreža autorova svijeta. Tvrtko Kulenović, pri pojašnjenju književnih asocijacija, navodi prelazak sa jedne asocijacije na drugu, sa neminovnim povratkom na prvu. To je svojstveno prisustvu teme, improvizacije i varijacije na temu. Naziv Jesenja violina (Jesenja pjesma), jeste svojevrsna varijacija, kao i naslov poglavlja Nepodnošljiva lakoća nestajanja (Nepodnošljiva lakoća postojanja).

Ukoliko bi komparativno analizirali tok sadržaja u prvom poglavlju romana Jesenja violina i u jednom jazz standardu to bi izgledalo ovako: Radnja počinje putovanjem u vozu, rastankom sa ljubavnicom iz Mađarske, što predstavlja svojevrsnu temu u kojoj se kao motiv javlja Jesenja pjesma.
Međutim, tok se grana u improvizaciju u kojoj autor sklapa intertekstualni mozaik reminiscencija i asocijacija u koji se uklapa dijalog sa teorijom, historijom, književnosti, filozofijom, iskustvom. Svaki uvedeni fragment predstavlja cjelinu za sebe, a u njima se, u nagovještajima, provlači primarni motiv – što dokazuje da je autor ostao u formi. Krajnji povratak na temu, odnosno ženu iz Mađarske, završava kao varijacija: ona je na kraju tuđa ljubavnica. Da bi se mogla vršiti komparacija između književnog djela i jazz standarda, neminovno je razgraničiti pojmove koji se tiču sadržaja muzičkog i književnog djela. Muzički sadržaj ne može biti izražen riječima jer se muzika sastoji, kako Eduard Hanslick piše u djelu O muzički lijepom, od tonskih nizova, formi, a oni nemaju drugog sadržaja osim sebe sama. Muzika ne govori nešto preko tonova, ona govori samo tonove, za razliku od konvencionalnog jezika koji je u stanju pripovijedati sadržaj o ženi iz Mađarske i sl. Ali, u kontekstu forme koja se, kako Hanslick piše, međusobno uvjetuje i nadopunjuje sa terminom muzičkog sadržaja može se napraviti paralela. Jazz standard All the things you are (J. Kern), izvedba Keith Jarrett Trio, počinje solističkim uvodom Keith Jarretta na klaviru, što predstavlja, tako reći, varijaciju odnosno siže osnovnih motiva muzičke teme. Pri uvodnim taktovima muzičke teme počinju svirati i druga dva člana sastava: kontrabasist Gary Peacock i bubnjar Jack DeJohnette. Zajedno izvode muzičku temu kompozicije. Forma jazz standarda All the things you are sastavljena je iz tri dijela A dio (16 taktova), B dio (8 taktova), A1 dio(12 taktova): A, B i A1 čine chorus. Taktovi su sastavljeni iz melodijske linije i harmonijske podloge. Na osnovu korusa solista ima vremenom neograničenu mogućnost improviziranja, ovisno o broju i intenzitetu ‘muzičkih asocijacija’. Pri improvizaciji, muzičari u djelo unose vlastiti, novi kontekst, odnosno muzičku građu sačinjenu iz različitih elemenata: dinamčkog nijansiranja, sinkopa, reminiscencija… to jest reharmonizaciju jazz standarda koju bitno određuje dijalog sa različitim epohama muzičkog stvaralaštva, periodima jazza, jazz standardima, muzičkim iskustvima itd. Nakon što pijanist završi sa improvizacijom, počinje solo na kontrabasu, te muzička igra ‘pitanje i odgovor’ između pijaniste i bubnjara: pijanist improvizira prvih osam taktova A dijela, dok bubnjar Improvizira drugih osam taktova (A16). To predstavlja odnos u kome pijanist postavlja pitanje na koje bubnjar daje odgovor. U B dijelu, pijanist improvizira osam taktova, dok u A1 dijelu bubnjar improvizira svih 12 taktova. Nakon improvizacije trio izvodi temu uz blage varijacije na melodiju. Kroz čitavu kompoziciju, što je već jednom pojašnjeno na primjeru uvoda kompozicije (za koji muzičar ima slobodu kreacije), osjetan je eho klasične muzike prilagođen jazz formi.

Jazz, kao umjetnost improvizacije, predstavlja transkulturalno sjecište muzike i svojstven mu je eklekticizam. Jedna od karakteristika postmodernizma je ukidanje formalnih žanrovskih granica iz kojih se stvaraju višestruko kodirana međupodručja pa se tako književni i muzički elementi, unutar sebe i međusobno, susreću u jednoj novoj formaciji. Hibridne intencije epohe dopuštaju komparativni odnos ovog tipa. Sve navedeno može se iščitati i u književnom opusu Tvrtka Kulenovića za koji sam autor smatra da je new age. Enver Kazaz spisateljski razvoj Kulenovića objašnjava koristeći Epsteinovu sintagmu nova osjećajnost, dok bih ga ja smjestila u novu cjelovitost.


BIBLIOGRAFIJA:

 

  • Hanslick, E. (1977). O muzički lijepom. Beograd: BIGZ
  • Jarrett, K. Rosenthal, T. (1996). The ‘insanity’ of doing more than one (musical) thing. 1. Preuzeto sa http://www.tedrosenthal.com/tr-kj.htm
  • Jankelević, V. (1987). Muzika i neizrecivo. Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada
  • Kontić, B. Kulenović, T. Ja sam vezilja, tkalja. Sarajevske Sveske br. 23 -24, 1. Preuzeto sa  http://sveske.ba/en/content/ja-sam-vezilja-tkalja
  • Kulenović, T. Dnevnik uspomena i prognoza. Sarajevske Sveske br. 39 – 40, 1. Preuzeto sa http://sveske.ba/en/content/dnevnik-uspomena-i-prognoza
  • Kulenović, T. (2008). Jesenja violina, Sarajevo: Međunarodni centar za mir

Leave a Reply