Jesus is going to make up your dying bad

Edin Salčinović

edin salcinovicPrvi festival Dani Jurislava Korenića otvoren je izvedbom predstave Zvezdara teatra iz Beograda “Voz”, rađene po tekstu Cormaca McCarthya u režiji Voje Brajovića. Predstava bi se najjednostavnije mogla odrediti kao teološka drama, ili ateološka drama, iako mi se sasvim odgovarajućom čini i odrednica Sergeja Trifunovića, koji je na okruglom stolu teatarske kritike, održanom nakon predstave, rekao da je riječ o teozofskom trileru. Kada već pokušavam olakšati sebi posao jednostavnim odrednicama, onda će mi svakako od koristi biti i to što je na pres-konferenciji održanoj uoči beogradske premijere Voja Brajović kazao da je tema komada borba vjerovanja i nevjerovanja. To bi u najkraćem bila i najpreciznije definirana tema komada.

Crni i Bijeli

Na sceni su dva lika, Crni (Sergej Trifunović), siromašni crnac, bivši robijaš, ubica, čovjek koji je ostao bez porodice i vjeru u Isusa Hristosa pronašao u zatvorskoj bolnici, i Bijeli (Voja Brajović) profesor filozofije, intelektualac čiji je svjetonazor blizak zapadnoj tradiciji nihlističke misli.

Osnovna dramska situacija je vrlo jednostavna. Bijeli je jednog jutra odlučio izvršiti samoubistvo na način koji ne može omanuti – bacit će se pod voz. Nismo saznali kako, ali omanulo je. Razlog zbog kojeg je omanulo je Crni. Umjesto da ode na posao, Crni je samoubicu u pokušaju dovukao kući, zabravio vrata, sačeko da se probudi i sada ga ubjeđuje da Bog postoji. Taj pokušaj samoubistva početak je drame koji publika nije vidjela. Treba napomenuti i da gledalac može saznati da se likovi zovu Crni i Bijeli na najmanje dva načina: prvi je da se informiše u afiši, a drugi da pročita McCarthyev tekst. Dok gleda predstavu, likovi su za njega Profesor mili (kako Crni često zove Bijeloga) i Anđeo čuvar (kako Bijeli, u ironiji, ponekad oslovi Crnoga).

Predstava za publiku počinje gospelom “In My Time of Dying”, Crni ga pjeva i na taj način ocrtava patetički univerzum djela. Bijeli se budi i počinje razmjena replika, a gledalac istodobno počinje postavljati pitanje zašto se, za ime boga, ovo događa. Nakon što sazna razlog, pitanje počinje postavljati s dvostrukim žarom. Jer, dovraga, kako da se ne pitate šta je natjeralo manijaka da poštenog čovjeka spriječi da se ubije, potom da ga zatvori u svojoj kući i počne mu držati propovijedi.

voz2U Crnom je inkarnirana sva djelatna energija, on je taj koji pokreće radnju, dominira nad njom i nad Bijelim, i manipulira simpatijama publike. Na sve načine on pokušava uvjeriti Bijelog da su ateistička i nihilistička shvaćanja ontološki promašaj, ali sve što izgovori kao da se odbije o zid i pogodi njega. Tako postepeno dobivamo informacije o njegom psihološkom stanju. Crni je postao vjernik nakon čuda, izboden je u zatvoru, više od 200 uboda, tri četvrtine vitalnih organa ozlijeđeno, onda se pojavio Isus Hristos, darovao mu život, svjetlo i sl, i Crni je preživio ono što nijedan čovjek ne bi. Samo, teško je povjerovati u čudo ako vam je nakon njega život jednako bijedan kao što je bio i prije. Pokušavajući ubijediti Bijelog da se treba uhvatiti za svjetlo i živjeti, Crni zapravo sebi dokazuje da njegov život ima smisla. Preokret na kraju, kada Bijeli preuzima dominaciju i odlazi da se ubije, jasno pokazuje da je ontološki princip koji je otjelovljen njegovim likom trijumfalna ideja u ovoj drami.

Nakon holokausta

Prostor i vrijeme u predstavi nisu jasno definirani. Pretpostavljam da je režiser donio takvu odluku s namjerom da radnju postavi na univerzalnoj ravni i učini aktuelnim pitanje: “Da li se zapadna civilizacija pretvorila u dim iz Auschwitza?”. Kada ne bi bilo sitnih detalja koji gledaocu sugerišu da se radnja predstave ne odvija u nekoj konkretnoj historijskoj epohi, on bi je mogao smjestiti u 50-e godine prošlog stoljeća. Time se ne bi izgubilo na aktuelnosti, ali bi se jače naglasile razlike između likova. Osim ideoloških, jasno bi bile markirane i socijalne i klasne razlike, budući da Bijeli pripada klasi bijelih intelektualaca, koja vjeruje da nakon Auschwitza život nema smisla, a Crni siromašnoj crnačkoj zajednici sa američkog juga (njegov svjetonazor blizak je učenju metodističke crkve), nad kojom američke vlasti, nakon holokausta u Evropi, još provode rasističke zakone.
Sve u svemu, može se reći da je “Voz” jedna jako kvalitetna repertoarska predstava, a iskreno se nadam da će do kraja Festivala kvalitet predstava ostati ujednačen.

Voz
tekst: Cormac McCarty,
režija: Voja Brajović,
igraju: Sergej Trifunović i Voja Brajović, Zvezdara Teatar Beograd

 

/oslobodjenje.ba/

Leave a Reply