Kalemar vremena

Piše: Jasmin Hasanović

Jasmin HasanovićZbirka pjesama Kalemar, novo je ostvarenje bosanskohercegovačkog  pjesnika Marka Vešovića. Zbirka je podijeljena na dva dijela. Prvi dio nosi naziv Snovi o Gusinju i čini ciklus pjesama o Gusinju. Drugi dio zbirke, Kalemar, predstavlja poeziju sa zavičajnim crtama, obračunom sa familijom, potragu i potrebu za prisjećanjem na djetinjstvo  provedeno u rodnim Papama.

Šta je to kalemar? Zašto kalemar? Kalemar je osoba koja kalemi, cijepi voće. Kalemljenje je način oplemenjivanja divljih u pitome voćke. Vešović se očigledno poigrava s ovim zanatom, jer pod njim se podrazumijeva i pisanje. Kalemiti znači pisati, a kalemar znači onaj koji piše, onaj koji svojim pisanjem oplemenjuje, divlje pretvara u pitomo. Vešović je cio vijek, na ono što je ponio iz Crne Gore, kalemio i srpsko i hrvatsko i bošnjačko i rusko i francusko i englesko, hoće reći, iz svoga zavičaja nosio i dijelio sve spoznaje, a od tuđine uzimao sve što vrijedi, stvarajući na taj način svijet s kojim može da se nosi. Iz pjesme Kalemar, bit će nam jasnije šta za pjesnika znači biti kalemar:

Kalemar

Onog dana kad smo u nadležnost glini
Izručili Miloševa Minu
Zvanoga Geljo čije su ruke
Okalemile barem polovinu
Pitomih voćki u Zauglinu
I napili se, potom, više huke
No vode s vrela Šogavoga Luke,
Svom društvu rekoh:
„Blago si ga Mini.
Sada je musliman. Ko zna kakvi dari,
Ne nego pešćeši, već su mu dani
Na ahiretu. I ništa u mene
Ne blesite tako. Iz pouzdanih
Izvora znam da kalemari
Idu u dženet“.

U ovoj pjesmi se očigledno radi o nekom Minu, kalemaru iz pjesnikova zavičaja, kojeg društvo ispraća na onaj svijet, Vešović bi rekao u nikadviše,  jer izručiti nekoga u nadležnost glini, sintagma je koja je svojstvena samo majstorima svog zanata. Kalemar je izvedenica  iz riječi kalem (grč. kalamos), i znači  zašiljena trska za pisanje na Istoku i/ili mladica, cijep. Od ovoga proizilazi glagol kalemiti koji znači pisati i/ili cijepiti.

Kalemar Mino je u Zauglinu, okalemio polovinu voćki i na taj način zaradio džennet. Stihovi Blago si ga Mini. / Sada je musliman, ukazuju Vešovićevo aludiranje na hadis u kojem se kaže da je sađenje voća sevap i da se sve ono što drugi ljudi, ptice i životinje pojedu od plodova, piše kao sadaka onom čovjeku, koji ih je posadio. Upotreba turcizma „pešćeši“, dodatno potcrtava pjesnikovo znanje o onome o čemu govori svom društvu. „Musliman“, „ahiret“ i „džennet“, riječi su islamske etimologije kojima pjenik, vođen poznavanjem hadisa i islamske vjere, nastoji opisati put onoga koji se bavi kalemljenjem, i to u bilo kojem smislu. Da li kao pisac, koji ostavlja iza sebe plodove svoga rada, ili kao kalemar bilja od čijih plodova se hrane mnogi. „Pouzdani izvori“ o kojima pjesnik govori, nisu ništa drugo do znanje stečeno kalemljenjem/pisanjem, čitanjem, učenjem. Ovo je samo jedan od primjera Vešovićeve genijalne poezije.

Sagledana u ovom tonu, zbirka pjesama Kalemar dobija sasvim novu dimenziju. Ona je, s jedne strane, prisjećanje na zavičaj (pod zavičajem se misli i na pjesnikovu familiju) i obračun s njim, a s druge, svojevrsna potraga za smirajem u svijetu koji se bliži svome kraju. Zbog toga je poetika Marka Vešovića zasnovana na bezvremenosti. Vrijeme u njegovim pjesmama je apsolutno, metafizičko, pa Vešović svojim pjesničkim slikama na trenutak obmanjuje čitaoca. Pjesme varaju čitačevo vrijeme, jer  u svakom stihu pjesnik doziva vječnost koja je najbolje prikazana u motivima vode. Rijeke u pjesnikovom zavičaju, njihov šumor, predstavljaju svojevrsne mostove kojima se pjesnik kreće kroz vrijeme, predstavljaju potragu za bezvremenim trenutkom. Hronološkom, svjetovnom vremenu, pjesnik suprotstavlja mitsko vrijeme, vrijeme ravno sebi samom, koje se, baš kao i pjesnikovi stihovi o zavičaju, nikada neće promijeniti niti iscrpiti. Na taj način pjesnik ne može reći pouzdano dokle njega samog ima, a odakle ga nije. Evo nekoliko stihova:

..I moja duša svakoj će mori / da se odupre dugom / Dok Ljuboviđa moja šumori- / O vječnom, o čem drugom?

…I znam da su mnogi snovi mi odjeci / Onoga što bješe vječno u minulom.

Pored vode, koja predstavlja osnovni motiv Vešovićeve poezije, postoji još jedan bitan aspekt njegovih pjesama. Mnoge pjesme svjedoče o teškoći razlučivanja između jave i sna. Isprepletenost pjesnikovih svjetova,  bdijenje u svijetu u kojem teško razlučuje šta sni, a šta mni, pokazuju atmosferu u kojoj nastaju pjesme majstora, koji, od postanka pa do danas, vrijeme mjeri šumorom Ljuboviđe i vijenjem vučjim. A zavičajna divljina postaje pitom i bezvremen svijet u kojem se pjesnik odmara.

Ako izuzmemo prvi dio zbirke koji je više hvalospjev Gusinju, nego ozbiljna poezija svojstvena Vešoviću, zaključit ćemo jednu bitnu stvar. Potraga za Bogom bdije skoro nad svakom pjesmom. U vječnosti koja odzvanja od prve do posljednje pjesme drugog dijela, jedno je očigledno – pitanje Boga pred iskustvom što ga nosi život. U vezi s tim, jasno je da Vešović svoje moralno utočište pronalazi u svom zavičaju – u prirodi. Ali i u glasu svoje majke Darinke. Zamagljene livade za Vešovića su život. Kroz njih se teško i dugo korača. Ali majčin glas kojeg se pjesnik sjeća, služi kao putokaz kroz vječnost. Žubori vode su vječni, samim tim i božanski. Cijeli zavičaj za Vešovića je skoro pa mitski prostor u kojem na svakom koraku pjesnik vidi božanstva iz djetinjstva. Bog kao moralno i etičko uporište, spušten je s metafizičke razine na zemaljsko. Na ogoljenu prirodu gdje sve se doima , ko čekanje u međučinu / pozorišnome.

Na kraju vrijedi spomenuti da je ova zbirka pisana pod pseudonimom Marko Udovičić, što je direktna aluzija na pjesnikovu prošlost. Naime, Vešović je, dok je još bio dijete, ostao bez oca.

Moga oca Velimira, lovca
Strastvenog, uz to ibeovca
Čijeg se ne sjećam lika,
Utukli su u Zekića rijeci. 

O tome je pjesnik mnogostruko govorio u svojim pjesmama, a ovu je zbirku uokvirio pseudonimom, želeći na taj način prikazati i  potvrditi što veću prisutnost svoje majke. Mnoge od Vešovićevih pjesama govore o majci. Ona je pjesnikova vodilja u svijetu van svog zavičaja, te se ona, njen glas u pjesmama, nameće kao moralni stub, čineći Vešovićeve pjesme snažnijim i iskrenijim.

Leave a Reply