Kintsugi tijela

Magdalena Blažević

Senka Marić  je bosanskohercegovačka književnica koju smo dosad upoznali kroz  pjesničke zbirke ”Odavde do nigdje” (1997.), ”To su samo riječi” (2005.) i ”Do smrti naredne” (2016.). Iako je riječ o nagrađivanoj kratkopričašici, njezina je prva ukoričena proza  roman ”Kintsugi tijela” (Buybook, 2018.).

Ova se proza izrazitog poetskog naboja tematski naslanja na posljednju stihozbirku, a riječ je o autoričinu iskustvu bolesti i njezina izlječenja. Fragmentarno se pripovijeda  o borbi žene s rakom dojke, pokušaju  sastavljanja narušenog identiteta, prigrljavanju izmijenjenog tijela i oživljavanje nove ljepote u istom. Kroz stvarnosne i nadrealne poetske slike ukrštava se prošlo i sadašnje, nježno i surovo, mitološko i svagdanje.  Srž romana sažeta je u dvije naslovne riječi. Kako se i objašnjava u uvodnoj bilješci, ,,kintsugi” je ”japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije, što je blisko načelu wabi-sabi, odnosno nalaženju ljepote u oštećenim ili starim stvarima.” Ali kako se rastati od dijela svojega tijela, gubi li se fizičkom promjenom i identitet, kako zavoljeti ožiljke i prihvatiti novu sebe? Tematizacija, odnosno poetizacija tih tjelesnih i identitetskih cjepkanja i lijepljenja  uvjetovala je i način pripovijedanja koje se odvija u drugom licu  (”self-address”). Identitet pripovjedačice razgraničen je na dva pola: ona koja je bila i ona koja je sada. Jedna izlazi izvan druge, mjestimično se mimoilaze i preklapaju. Ona koja je izvan ili ponad svega dobro vidi i sve zna. Iz njezinih se usta prosipa činjenično. Time se grubo razotkriva intima one koju promatra, čije je tijelo golo, privezano za stol i koje besramno  promatraju, dodiruju, sjeckaju i rastavljaju. Sve se odvija izbliza, pod svjetlom.

Rečenice Senke Marić su  zbijene i strelovite, brutalne, ali i nježne. Ovo je priča o traumi i neobično lijepa balada o ženstvu, sazrijevanju i preobrazbi djevojačkog tijela u tijelo  žene. Ono je središte svijeta, točka iz koje sve proizlazi i u kojoj se sve završava. To se vješto naznačava smjenom poglavlja o djetinjstvu te onih u kojima se govori o borbi s bolešću pri čemu je stalno prisutna svijest o vrlo mogućoj smrti. Fragmenti koji se odnose na odrastanje u obitelji koju čine otac alkoholičar, zaposlena majka, brat i ”nena” koja pomaže u kuhinji i s čuvanjem djece te sazrijevanje, otkrivanje seksualnost i neminovni osjećaj krivnje pršte metaforama i simbolima –  razbijena koljena, prva menstruacija, motivi boli i krvi. Krv napušta tijelo, rastače ga, ali i održava na životu. Bol je sveprisutna, neodvojivi dio ženstva. U tim poglavljima izrazita je ženska ujedinjenost, one su prešutne saveznice naspram pomalo demonizirane očinske figure.

Čitatelj u potpunosti biva apsorbiran u priču koja započinje ”in medias res” –  nespreman  se nađe usisan  u vrtlog teških dijagnoza, intenzivnih emocija, hrabrosti i strahova. Sve su ove tuge i otpor koncentrirane u dvije rečenice : ”Ovo je priča o tijelu. Njegovoj borbi da se osjeti cjelovitim dok ga stvarnost rastavlja na fragmente.”

Roman ”Kintsugi tijela” amalgam je poezije i proze u kojem se kratkim, odrezanim rečenicama pogađaju žarišne točke tijela i duše.  Posveta je to ženskom tijelu, njegovoj ljepoti i praiskonskoj snazi. Njegovi se odlomci stapaju u prekrasnu cjelinu čija su mjesta rascjepa neskrivena, izložena i – naglašena.  

Leave a Reply