Komedija koja to nije na festivalu komedije

Tina Laco

Čevrta večer teatarskoga festivala “Mostarska liska” pred publiku je, nakon vrlo klasične zeničke „Gospođe ministarke“, šarmantnog banjalučkoga „Malog blaga“ te zagrebačkoga hita „Jedan sluga, dva gospodara“, donijela vrlo zanimljivu, kompleksnu scensku poslasticu koja je netipična, a, moglo bi se reći, donekle i neprikladna za jedan (ovakav) festival komedije. Nastala kao rezultat suradnje kazališta Playdrama i Gradskog kazališta mladih Split, predstava „Zbunjoza“ uprizorenje je dramskoga teksta Mariusa von Mayenburga koje traži svoj žanr u jednakoj mjeri koliko ga i izbjegava.

Nakon premijere održane u listopadu 2016. godine u splitskome Gradskom kazalištu mladih u različitim je osvrtima ova predstava odjeknula kao „suvremena antidrama“ (čime se potencira njezina srodnost s teatrom apsurda) ili pak „šašavi dramski vrtuljak“ (što podcrtava premoć višeslojnog potencijala igre, na kojem se stalno inzistira). Sam je redatelj Ivan Plazibat tekst označio kao „kameleonski, vodvilj 21. stoljeća“, što neizravno upućuje na najvažniju dimenziju ovoga neobičnog teksta: uspostavljati veze da bi ih se rušilo, podsjetiti na tradiciju da bi je se ironiziralo, fiksirati da bi se mijenjalo. Takvo razumijevanje teksta proizvelo je redateljski postupak kojem je krajnji cilj bilo propitivanje bez odgovara, beskrajna glumačka igra.

Ako je „Zbunjoza“ vodvilj, ona je, naravno, i ironijska reinterpretacija istoga jer od vodvilja preuzima samo, uvjetno rečeno, tematski zaplet, dinamiku odnosa, podvrgavajući sve (ostale) elemente originalnog žanra stalnom izokretanju, stavljajući ga na test postmodernog vremena. Ako je „Zbunjoza“ komedija samo u onome smislu „negativne definicije“ u kojemu se razumijevao i, primjerice, Danteov spjev – to je komedija jer nije tragedija, odnosno komedija jer računa na sretan kraj – onda ni u tome nije dosljedna jer „Zbunjozu“ ne samo da ne obilježava happy end, već enda nema uopće: pravog kraja ni početka nema jer nema ni klasično mišljene priče, pa ni klasično mišljenog odnosa. Možda je ovaj tekst po tom nominalnom određenju komedije bliži Balzacovoj ideji „Ljudske komedije“, u čijem se predgovoru raspravlja o bliskosti ljudske i životinjske vrste, te o poimanju uloga koje svaki čovjek dobiva ili stječe u svome životnome vijeku. Likovi „Zbunjoze“ konstantno mijenjaju svoje uloge i zadatke, nagonski se izravnavaju s razinom životinje, ali sve su te pozicije umnožene, pomiješane, uspostavljaju se istodobno se rušeći.

Otvorena struktura bez priče svakako će otvoriti interpretaciju u duhu „modernih klasika“, Pirandella, Becketta, avangardne drame, što bi moglo navesti na pomisao kako u ovakvome tipu teatarskoga predloška nema ni inovativnosti ni inventivnosti, ničega novog što u europskom modernitetu nije (davno) učinjeno. Međutim, on ipak u sebi nosi jednu vrstu „autohtonog eksperimenta“, sugeriranog već samim originalnim naslovom: Perplex. Prijevodom „Zbunjoza“, odabranim zbog svoje kolokvijalne zaigranosti, ipak se ne uspijeva obuhvatiti sva semantička slojevitost izvorne riječi, koja može usmjeravati na kompliciranost, kompleksnost, zbunjenost, očuđenost, nerješivost, ali suštinski podrazumijeva „dubinsku uključenost.“ U redateljskoj viziji Ivana Plazibata deficit prijevoda termina „Zbunjoza“ višestruko je scenski nadoknađen svim navedenim elementima (jer radi se o predstavi koja zbunjuje, očuđuje, potresa), a ponajviše stalnim sugestijama na obvezu dubinskog (neizravnog) uključivanja publike. Glumci će tako nekoliko puta samo u kratkim naznakama osvijestiti svoj ovisni položaj naspram „one druge strane“ na kojoj postoji netko tko ih gleda („Čuješ li ih? Tamo su.“) Suprotno tomu, jednako će vješto prihvaćati ulogu glumca kao apsolutnog vladara scenske igre gradeći tzv. četvrti zid.

Koncept i dinamika te stalne konstrukcije i destrukcije na više razina uistinu onemogućuju definiciju pravoga žanra, pa se redateljska sugestija „kameleonskog“ čini kao najopravdanijom i najtočnijom „žanrovskom“ oznakom ovoga teksta. Plazibatova je postavka krenula upravo u tom smjeru, od samoga početka: likovi se kreću vrlo dinamično, neprirodno, hiperartikulirano, nervozno, koreografski, u prostoru koji je, zahvaljujući vrlo pohvalnom scenografskom rješenju Ozrena Bakotića, reduciran samo na ono nužno, korisno, izuzetno simbolično, višeiskoristivo. Već kroz prve dijaloške razmjene postaje jasno da glumci čine upravo i samo to: razmjenjuju glasovni sadržaj. Ne radi se, dakle, o razmjeni informacija, jer bi to zahtijevalo snažnu osviještenost na liniji pošiljatelja poruke/informacije, same prirode i smisla izrečenog/poslanog i krajnjega primatelja. Glumci verbalno sjajno barataju tekstom koji je jasan i razumljiv, ali istodobno poslan s namjerom da se izgubi, da se poput rikošeta odbije od stranu kojoj je poslan, jer uzaludno je graditi i involvirati se u informaciju koja odmah potom mora biti srušena. A. Marković  u svojoj kritici Zbunjoza (kazališne) stvarnosti lucidno i vrlo opravdano kao kôd čitanja ove predstave bira početak Beckettova postmodernog romana Molloy: „Ponoć je. Kiša bičuje okna. Nije bila ponoć. Nije padala kiša.“ (kritika dostupna na: http://infozona.hr/news/zbunjoza-kazalisne-stvarnosti/9373). Reperkusije ovakve kompozicije uspostavljanja te automatskog poništavanja informacije, što, dakako, baca sumnju na mogućnost uspostavljanja bilo kakve činjenice, uočavaju se kroz cijelu predstavu, pa i na razini samoga identiteta („Ja sam Eva.“- „Ne, ti nisi Eva. Ti si Ana.“)

Imena i uloge koje likovi dobivaju na početku brzo se odbacuju, svaka sugestija radnje ili mogućeg, pa čak i apsurdnog zapleta poništava se i postaje jasno da se kroz fluidnost njihovih identiteta, uloga, pokreta, radnji i međusobnih odnosa upozorava na mogućnost zamjenjivosti bez ozbiljnih posljedica na smisao. Na univerzalnoj razini, to ukazuje na darvinistički koncept „najjači preživljavaju“, odnosno, slobodno intepretirano jezikom predstave, – „Ako nema mene, bit će netko drugi.“ Ovo je stoga predstava u kojoj je zapravo besmisleno nominalno označavati likove ili razmišljati na razini lika: uloge i odnosi koje te „scenske pojavnosti“ zauzimaju bljeskovito su kratke i beskrajno zaigrane. Tim se stalnim i brzim izmjenama mehaničkih uloga, odnosa i situacija onemogućava svijest o uronjenosti u određeno vrijeme, vremenski protok ili prostor, ali se napetost na tom planu gradi stalnim referencama na „trulež“, jer se jedino ponavljanjem iste te rečenice unutar hektičnog i nesvjesnog protoka vremena i pogledavanjem na isto konkretno mjesto (ispod kauča) podsjeća na činjenicu da ti likovi negdje i nekako djeluju. Poigravanje s tom hamletovskom truleži značajna je dimenzija predstave, no dok se u Shakespeareovom tekstu trulež polako detektira i razotkriva, u Zbunjozi ostaje nedefinirana, ali prisutna. Takva je suprotnost možda i ponajbolji nazivnik ovoga scenskoga kaosa: prisutnost je dovoljno kompleksna sama po sebi. Likovi nisu ničim određeni ni definirani, oni su jednostavno prisutni sveukupnostima beskrajnih mogućnosti koje im se nude. Kako, međutim, definirati i shvatiti tu njihovu perpleksnu prisutnost? To predstava izričito i vrlo jasno prepušta gledateljima. Bez želje za deklamacijama ili (de)mistifikacijom, sa scene se jasno čuje „Redatelj je mrtav“ i u pretpostavljenom odjeku ostavlja „Oni su redatelji.“

Važno je istaknuti da ideja gledatelja kao kreatora značenja nije deklamativno nametnuta od samoga početka kao obvezni modus operandi, kao „lekcija koju treba naučiti“: ona je uistinu proizišla suptilno i nenasilno iz slojeva i slojeva simbolizacije koju ova predstava nudi. U tom smislu zasluge pripadaju mladim glumačkim snagama (Nikša Arčanin, Bojan Brajčić, Sara Ivelić, Ana Marija Veselčić) koji su sve idejne slojeve sugerirali i zadali isključivo glumačkom igrom i koji su žanr (ili skup žanrova) u koji se ovaj tekst može svrstati proizveli umjesto da im je nametnut. Njihov zadatak utoliko je bio teži što su, sasvim očito, baratali s indikacijama da moraju biti plošni, hladni, otuđeni, plastični, gotovo neživi, a istodobno vodviljski živi, dinamični, energični, ali ne banalni; komičnost mora proizaći iz začudnosti i lakoće s kojom je oni prihvaćaju, a nisu je svjesni, iz nezadanoga, nefiksiranoga impulsa; zadatak im je istodobno dirnuti i potresti bez stvarne namjere da se u tom smjeru djeluju; distancirati se i povući, a biti integralan dio grupe. Nije suvišno istaknuti da je ovo, možda ponajviše, predstava o glumačkoj umjetnosti, svojevrstan hommage bezbrojnim mogućnostima i značenjima koje glumac na sceni može proizvesti, ali i upozorenje na osjetljivost procesa kojim se do te faze dolazi.

Iz tako pretpostavljenih indikacija suprotnosti i paradoksa kreirana je predstava čiji se simbolički podteksti stalno množe u sferama ljudskog identiteta, seksualnosti, međusobnih uloga, religije, znanosti, politike, društva…Cijeli je jedan univerzum između ideje darvinizma koja se vrlo duhovito iznosi na samome početku (lik iznosi teoriju evolucije kao svoju autohtonu ideju, „ne znajući“ i poričući da ona zapravo izvorno pripada Darwinu) i pjesme Jesus’ blood never failed me yet; kompleksna je mreža trenutaka i situacija između bračnoga para koji se vraća s odmora i ulazi u stan u kojem nema električne energije zbog neplaćenog računa i četiri potpuno neidentificirana lika, točno bi bilo reći i četiri srednjovjekovna Everymana, koja, sjajeći poput zvijezda u mraku scene pjevaju spomenutu pjesmu. A sve se te pojavnosti nameću pak bez ikakve uzročno-logične veze, kontinuiteta, slijeda, sugerirajući kompleksnost istodobnog supostojanja. Tako se, primjerice, zaigranost jedne vrlo banalne situacije pretvara u izrazito potresan i, začuđujuće, vrlo emotivan trenutak u kojem jedan lik moli za hranu upozoravajući „Umrijet ću od gladi“, jedini trenutak u kojem se, u potpunosti neočekivano i nenasilno, kroz verbalne naznake borbe za egzistenciju, otvara prostor za ranjivost, za šok (zbog) ogoljenosti, svjesnost o ograničenosti tjelesnošću i tjelesnim potrebama.

U kontekstu ove predstave, stoga, najpriličnije je govoriti o (redateljskoj i glumačkoj) strategiji, o vrlo neobičnom procesu koji svrhovito proizvodi perpleks. Pobrajati, pojašnjavati i pretpostavljati, čak i površinski, simboliku i značenje unutar tih perpleksičnih slojeva značilo bi nužno izostavljati onu golemu potentnost neizrečenoga i, samo u kratkim obrisima, naznačenoga. Drugim riječima, s obzirom da je Redatelj mrtav, a Eva nije Eva, nego Ana, mogućih je značenja, konkretno na mostarskoj izvedbi, bilo točno onoliko koliko je bilo popunjenih mjesta u Pozorišnoj dvorani.

Marius von Mayenburg

ZBUNJOZA

Režija: IVAN PLAZIBAT
Scenograf: OZREN BAKOTIĆ
Kostimografkinja: ANA MARIN
Oblikovatelj svjetla: SINIŠA JAKOVČEVIĆ
Skladatelj: TOMISLAV TOPIĆ
Igraju: NIKŠA ARČANIN
BOJAN BRAJČIĆ
SARA IVELIĆ
ANA MARIJA VESELČIĆ

Leave a Reply