KOMIČKO OTEŽANJE – o dobrim i lošim namjerama

Piše: Matija BOŠNJAK

matija1 - CopyNajstariji kazališni festival u Bosni i Hercegovini po trideset i četvrti put se održava u gradu Jajcu, nekadašnjoj prijestolnici srednjovjekovne kulture, a prvu predstavu u sklopu Kazališnih igara priredili su nam redatelj Boban Skerlić u suradnji sa ansamblom Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Ime predstave je „Sinovi umiru prvi“, po istoimenoj drami cijenjenog hrvatskog dramskog pisca, scenariste i muzičara Mate Matišića, a dramaturškom obradom i prilagodbom komada bavio se Hasan Džafić, kućni dramaturg BNP-a Zenica.

„Sinovi umiru prvi“ je drama napisana u atmosferi poslijeratnih suočavanja i razračunavanja sa mračnim iskustvom historije na ovom prostorima, zaokupljena jednom od najmučnijih kolektivnih trauma jedne zajednice, čija priča je u originalnom tekstu autora Matišića smještena u kontekst Dalmatinske zagore, a povodom igranja u izvedbi BNP-a dramaturški je prilagođena bosanskohercegovačkom društveno-političkom konetsktu. Tim činom „adaptiranja“ priče promijenjena su, razumije se, imena likova, dakle, akcentirana je njihova specifična socijalna pozadina, a samim tim je i po logici stvari jezik u drami morao trpiti određene promjene, budući da se jezik u Matišićevom originalu zasniva na upotrebi dijalekta kao sredstva socijalne karakterizacije likova. Zbog nemogućnosti da dospijem u posjed origanlnog teksta mogu samo sebi dati za pravo da pretpostavim da je tema i odnos prema datoj temi ostao identičan u „adaptiranom komadu“, dakle, neublažen i neomekšan, budući da je ono što smo mogli gledati na otvaranju Kazališnih igara u Jajcu zapravo vrlo gruba, reklo bi se, „bez pardona“ napisana komedija o najužasnijem košmaru nedavnih ratovanja na prostoru bivše Jugoslavije, o masovnim grobnicama i ljudima čiji su bližnji zakopani negdje pod zemljom, ne zna se gdje i ne zna se kako otkriti gdje.

U ekspoziciji nas dvoje likova, otac i majka jednog mladića, obavještavaju o dugogodišnjem bolnom nastojanju da otkriju gdje i kako je zakopan jedan od dvojice njihovih sinova. Drugi sin je, kako saznajemo, preživio rat, ali sa ozbiljnim psihičkim posljedicama. Danas je oženjen i očekuje dijete, ali mračno iskustvo iz prošlosti idalje lebdi nad životom te porodice i jasno je da za njih potpunog smiraja ne može biti sve dok ne saznaju istinu o ubijenom mladiću. Jasno je, međutim, pokazana razlika između generacija roditelja i one kojoj pripada brat, razlika u tome kako posmatraju istu situacija, kako se s njom nose i kako razmišljaju o mogućnostima razrješenja cijelog problema. Teško je ne uvidjeti da su otac i majka umorni, blago rečeno nepokretni u duhovnom smislu da se praktično izbore sa svojom egzistencijalnom dramom, nesposobni da vode tu bitku u svijetu gdje o njima niko ne misli niti se neko iskreno bavi njihovim problemom, a uz sve to se u drami pojavljuje i mafija koja od porodica traži 5.000 maraka za informaciju o tome gdje se nalaze zakopani. S druge strane, psihički oštećen i nestabilan mladić, njihov sin, ne namjerava čekati niti istinu plaćati svotama novca kojeg u toj bijedi ionako nema. On, protagonist drame, smislio je pakleni plan čija se izvedba zasniva više na njegovoj ličnoj ludosti i težnji za osvetom nego na osjećanju istinske nepravde koju proživljava on i njegovi i, čini se, svi drugi ljudi u tom malom mjestu negdje u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. On, imenom Mirso, zajedno sa svojom trojicom drugova iskopati će leševe majki i očeva tih mafijaša koji traže novac (jer i mafijaši imaju svoje mrtve!), zakopati ih na drugom mjestu i na taj način trampiti informacije o tome gdje se nalaze tijela.

Sinovi umiru prviDovoljno je ovoliko napisati o fabularnoj okosnici ove drame kako bi se objelodanila autorova nakana da kritički reagira na svojevrsnu komodifikaciju smrti u poslijeratnom društvu, preciznije o trgovanju „mrtvim dušama“, o kapitaliziranju nečega što je porodična svetinja i društvena trauma istovremeno.

Pa ako je jedno društvo toliko nezdravo, a to se može pretpostaviti budući da slične priče možemo čuti posvuda okolo od ljudi kojima se stvarno desilo ono što se događa likovima Matišićeve drame, onda se da i opravdati piščeva potreba da se grubo i surovo, licem u lice, obračuna sa gorućim pitanjima i najstrašnjim posljedicama naše novije historije. Isto vrijedi za redatelja koji bira ovaj komad, budući da možemo vjerovati da ljudi svoj umjetnički rad crpe iz etičkih izbora proizašlih iz stvarnih ličnih pobuda i nevolja s kojima se suočavaju kao etička i društvena bića svog vremena. Problem, međutim, nije u dobrim i lošim namjerama, već u onome što se objektivno realiziralo kao predstava na daskama Doma kulture u Jajcu, prvog dana Kazališnih igara, trideset i četvrtih po redu.

Jedan od likova, epizodist, ne naročito bitan, izgovorio je sugestivnu, možda i ključnu repliku cijele drame, a ja ću je parafrazirati: „Znamo da niste imali loše namjere.“ Starac je mislio na mahnitog Mirsu i skupinu oko njega, koji su, nastojeći da dobiju svoj dio istine, ogrezli u luđačkoj misiji iskopavanja grobova, što je u krajnjoj konsekvenci dovelo do ideje da se iskopa cijelo jedno groblje. Naime, mafijaš čiju su mrtvu majku iskopali iz groblja priznao je da ne zna ništa o njihovim pokojnicima, tako da je on samo pijun u jednoj većoj igri, čovjek isturen u prvi plan naprosto jer neko mora biti, ali bez pravih informacija o tome gdje se nalaze tijela ubijenih. Shodno tome, iskopati jedan grob nije dovoljno. Treba iskopati još stotinu grobova. Ma još stotinu hiljada grobova ako je potrebno, a bude li nužde iskopati će se i grob predsjednika ili predsjednikovog oca, jer jedino tako će se vlasti natjerati da se obazrivije ophode prema porodicama žrtava. Ukoliko sam uspio u ovih nekoliko rečenica predočiti atmosferu predstave, onda je čitatelju jasno da se radi ne samo o komediji, već i o nekoj vrsti drame apsurda, a la Monthy Python, ako ne po formi onda po oštrini crnog humora na granici zdravog ukusa, ma nerijetko i preko svake granice grubog i bešćutnog.

Što da ne? U poplavi predstava zaokupljenih kolektivnim traumama ovih naših društava i mračnim iskustvom historije, izronila je kao neka komedijica, neka drama apsurda koju vode jedan luđak i njegov drug po ludilu, partner iz bolnice Jagomir, koji pakleni plan ovog prvog osvježi novom razinom ludila u trenutku kada prva etapa ne dovede do naročitog uspjeha, a ta, eto, komedijica se bavi istom onom temom od koje takozvani „dokumentarni“ teatar živi već dvadeset godina i traži od nas, ovisno o okolnostima, da se pomirimo, da zaboravimo, da zapamtimo, da oprostimo i šta sve ne, ali u poprilično svečano-ozbiljnom tonu, sa određenim pathosom, itd. To su angažirana pozorišta, ona politički konotiraju, ona se angažiraju, a ovdje je, u slučaju „Sinovi umiru prvi“, na djelu jedna komedija, no također sa pretenzijama ka političkom i društvenom angažamanu, bez kojeg pozorište, smatraju neki, ne vrijedi niti ga treba biti. Pozorište treba da se suoči, da se obračuna sa historijskom istinom i da programski zacrta puteve ka novoj budućnosti u kojoj će stvari, ne zna se kako, biti drugačije. I to su vrlo apstraktne krilatice uposlene kao platforme za promociju određene kulturne robe, a nerijetko su takve i replike koje izgoravaju likovi tih politički i društveno angažiranih drama: krilatice i parole, manifesti i deklaracije. Ima li nešto apstraktnije od riječi „promjena?“. Nije ni čudo da se najnovoji predsjednik najveće imperije našeg vremena u svojoj predizbornoj kampanji poslužio upravo tom rječju kao parolom, jer to je riječ koja može značiti bilo šta, pa samim tim ne znači ništa.

A sada se skromno pozabavimo strukturom te crne komedije na temu masovnih grobnica i nesretnom sudbinom jednog pomahnitalog junaka koji se upustio u projekt traganja za istinom a na koncu izgubio suprugu i nerođeno dijete u njenoj utrobi, jer tako završava ova drama.

Priroda estetske emocije u pozorištu specifična je u odnosu na druge umjetnosti (roman,likovno djelo, film) po tome što likove u njihovom djelovanju gledamo neposredno, njihove sudbine su tu za nas „ovdje i sada“ i zbog toga smo u prilici da u pozorištu proživimo ono što proživljavaju likovi na pozornici, na način da se sa njim poistovijetimo, da se patetički sjedinimo sa njima u duhovnom prostoru koji oblikuje predstava, da budemo oni na sat ili dva i da njihove emocije saznamo i razumijemo kao vlastite. Niko ne kaže da je pozorište specifično po tome što publici nudi mogućnost emotivnog poistovjećenja. Naime, po tome je specifična sama umjetnost kao ljudska djelatnost. Ali taj intenzitet emotivne identificiranje sa nekim ko nisam ja pozorište nudi na najmoćniji način upravo zbog neposrednog prisustva čovjeka-glumca na pozornici. Stoga ne čudi da je jedna od najvažnijih teorija glume bazirana na tehnikama poistovjećivanja glumca i lika i to ni manje ni više nego u svrhu posljedičnog poistovjećenja gledatelja i lika.

Još jedna specifičnost pozorišta je i kolektivno uživanje u umjetničkom djelu. Kada u pozorištu igra tragedija, društvo samo sebe gleda kroz biće tragičkog junaka. Kada u pozorištu igra komedija, jedno društvo se smije lošim osobinama utjelovljenim kroz tipove škrtica, licemjera, hvalisavaca i slično. A kada se jedno društvo smije ludaku koji je naumio da iskopa tuđi grob kako bi saznao gdje je grob njegovog brata, onda bismo, je li, trebali na djelu da imamo takozvanu tragikomediju? Ako pažljivije osmotrimo tipske crte tog glavnog protagonista, nameće nam se zaključak da je riječ o nekom latentnom hvalisavom vojniku, komičnom tipu, milles gloriosus, onaj koji se hvali da je hrabriji i vještiji nego što jeste. On i nosi vojničku odoru, on se i ponaša kao vojnik na misiji, on zapravo pati od ratnih trauma i psihički je nestabilan, no sve je to smiješno zbog razmjera tog golemog poduhvata. Naime, čovjek koji kani iskopati svaki drugi grob u jednom gradu, a prepadne se prvog čovjeka kojeg sretne na tom groblju, smiješan je na elementarnoj razni zbog diskrepancije između onog što govori i onog što mu se na pozornici dešava. U pravilu, komedija bazirana na takvom tipu trebala bi biti put kojim radnja njegovu lošu osobinu ublažava tako što je čini smiješnom. No, ako pogledamo tradiciju comedia del’arte, taj hvalisavi vojnik, obično je španski okupator u Napulju, ili općenito neki stranac kojem se naše društvo smije upravo zato jer je stranac.

Vrijedi podsjetiti i na najstariju sustavno razmotrenu poetološku distinkciju između tragedije i komedije, onu Aristotelovu, po kojoj u tragedijama borave ljudi „bolji od nas“, a suprotno u komedijama ljudi koji su „gori od nas“, pa bismo po toj logici trebali zaključiti da je Mirso, taj liječeni PTSP-ovac, „gori od nas“, jer radi to što radi, a to je, imajući u vidu ono mračno iskustvo historije koje nas ne pušta već duže od dvije decenije, golem poduhvat kojem valja pristupiti ozbiljno, odgovorno i bez površnosti.

Tim što je to uprizorenu u formi komedije, odgovornost nije manja, budući da će nas komedija po logici stvari natjerati da se vlastitoj traumi smijemo kao tuđoj, jer se komedije, kako znamo, uvijek dešavaju drugima. Izuzeci su, recimo i to, one komedije koje nude mogućnost patetičkoj poistovjećenja čak i sa „gorima od nas“, ali takvi su primjeri komedija rijetki i upravo zbog toga najvedriji izdanci stoljetne pozorišne tradicije. Dajte nam da pogledamo tog ludaka u njegovoj misiji iznutra, da ga vidimo onako kako oni vidi samog sebe, pa će se pred nama realizirati ona blistava forma komedije koju su estetičari pozorišta opisali kao „smijeh kroz suze“. Budemo li ga gledali s visoka, distancirano, smatrajući sebe boljim od njega, ostat ćemo u udobnosti te zloćudne neistine toliko dugo dok nam stvarnost opet ne uzvrati istom surovošću kao i ranije.

Možda se radi i tome da su gomile neuspješnih pokušaja u savremenom dokumentarističko-teatarskom maniru iscrpile svoje zalihe vještački fabricirane patetike pa su na red došle komedije koje srljaju u svoj satirički kontra-napad gazeći pritom emociju kao samu esenciju pozorišne estetike bez značajnijeg uspjeha.

Da ne bude nesporazuma, niko ovdje ne tvrdi da određene teme na priliče komediji ili, još gore, da u određene probleme ne treba ulaziti, ali predstavom koja se prema onom najpatetičnijim u ljudskoj egzistenciji odnosi tako što će uposliti jednodimenzionalnog komičnog tipa da nosi sav teret te drame, a samu sebe razriješiti vodviljskim tipom slučajnosti, kada nekakav pištolj opuca tad i tad i pogodi trudnu suprugu glavnog junaka, za implicitnog gledatelja mora odabrati radikalnog cinika, i to onog idealnog, onog prototipa koji bi prevrnuo želuce najgrubljih racionalista zapada i to u trenutku dok ih prevrće u grobu. Srećom, pozorišna publika nije i nikada neće biti ta idealna nakaza „prosvjećenosti“, jer su pozorišna publika konkretni ljudi od krvi i mesa, a to bi značilo da „Sinovi umiru prvi“, kao i mnoge drugi proizvodi ovdašnje kulturne elite, ne računaju na tu publiku jer je ne vide zbog sjene koju na nju bacaju njihovi „angažirani“ nacrti.

Za kraj bih izdvojio i jednu svijetlu tačku ove predstave, a to je igra Nusmira Muharemovića, glumca koji je utjelovio lika-protagonistu, onog Mirsu koji iskopava tuđe mrtve u nadi da će na koncu nešto saznati o svojima. Imajući u vidu atmosferu drame u cjelini, mladi glumac BNP-a uzeo je graditi svoju ulogu jedino onako kako je mogao, izgradivši tako komičkog tipa kojem se smijemo često, ali ipak nerado zbog samog okvira u kom je upisana pojedinačna glumčeva izvedba. Teško je, ipak, shvatiti šta je pošlo po zlu u pozorištu gdje se uloga priprema na način Stanislavskog a odigrava u maniru Monthy Pythona, ali je sigurno da ćemo, bude li to postalo modom, sve češće prisustvovati pozorišnom presedanu koji slobodno možemo krstiti pojmom „komičkog otežanja“.

 

Režija: BOBAN SKERLIĆ
Adaptacija* i dramaturgija: HASAN DŽAFIĆ
Scenografija i kostimografija: SABINA TRNKA
Muzika: DAMIR AVDIĆ
Scenski pokret: THOMAS STEYAERT
Producent: HAZIM BEGAGIĆ
Izvršni producent: DENIS KRDŽALIĆ
Inspicijentica: BORKA JOKANOVIĆ

* U adaptirani tekst su, uz sve ostale preinake i intervencije, inkorporirani stihovi iz pjesme Uspavanka Maka Dizdara.

ULOGE

Mirso: NUSMIR MUHAREMOVIĆ
Jusuf: MUHAMED BAHONJIĆ
Ferida:SABINA KULENOVIĆ
Mahira: ANĐELA ILIĆ
Bajro: SAŠA HANDŽIĆ
Avdo: ADIS MEHANOVIĆ
Mido: SINIŠA VIDOVIĆ
Lutvo: IŠTVAN GABOR
Tahir: HARIS BURINA
Gojko: MIROLJUB MIJATOVIĆ
Mejra: FAKETA SALIHBEGOVIĆ-AVDAGIĆ
Dragoljub: PREDRAG JOKANOVIĆ
Ibrica: ZLATAN ŠKOLJIĆ
Zehra: STAŠA DUKIĆ

 

  2 comments for “KOMIČKO OTEŽANJE – o dobrim i lošim namjerama

Leave a Reply