Koncert ptica

matija1-Copy-300x235Piše: Matija BOŠNJAK

Predstava Koncert Ptica, koju već duže vrijeme imamo priliku gledati u sarajevskom Kamernom teatru 55, još jedan je dokaz da se dobro napisan, duhovit i maštovit dramski tekst u susretu sa adekvatnom, dakle tačnom redateljskom intepretacijom može pretvoriti u veoma zanimljiv i gledanja vrijedan pozorišni događaj. Iako već sezonu i pol predstava dvojice autora, Dževada Karahasana kao pisca i Aleša Kurta kao redatelja, boravi na repertoaru u Kamernom, lokalni mediji su, vjerujemo, zbog činjenice da Koncert ptica ne živi od vulgarnog senzacionalizma kojim je danas prepljavljen javni i kulturni život u Sarajevu, svijetu i šire, izbjegli da ovoj predstavi daju na značaju, koji ona ipak, nekako samosvrhovito i u onom ključnom pozorišnom odnosu, naime, sa publikom itekako postiže.

Iz cijelog mnoštva značenja kojim obiluje teatar Karahasana i Kurta, vrijedi se osvrnuti na nešto od sveukupne simbolike ove predstave za one ljubitelje pozorišta koji bi da je ulove dok još igra na daskama Kamernog. Jedan od tih aspekata je i zaista dobar glumački ansambl, sačinjen od nekoliko iskusnih i nekoliko mlađih glumaca, bez čije igre predstava nikada ne bi zaživjela, pa neke od njih bez dileme možemo pridružiti Karahasanu i Kurtu kao autorima Koncerta ptica.

Prva scena dramskog agona između Predsjednika Bildtera, kojeg glumi Mirsad Tuka, i Doktora Stoldtera, kojeg glumi Amar Selimović, otkriva nam problem kojim su zaokupljeni likovi ove drame, a to je iskustvo smrti, kako vlastite, tako i smrti bližnjega. Naime, najmoćniji pojedinac na svijetu, Predsjednik neke velike korporacije, ne može se suočiti sa činjenicom da je njegov ljubimac, pas po imenu Paulina, kao i sva živa bića, smrtan. Zbog toga on unajmljuje vrhunskog naučnika i očigledno stručnjaka u oblasti genetskog inžinjeringa, grbavog Doktora Stoldtera da „jednom hormonskom terapijom“, miješanjem koktela genetskog materijala različitih vrsta produži Paulinin život. Problem je naravno u tome što sva novčana sredstva ovog svijeta ne mogu garantovati da će jedan takav naučni eksperiment, u kojem se biološka ograničenja živih bića pokušavaju anihilirati, biti uspješan. Upravo suprotno, čini se da Paulini nema spasa čak ni u rukama briljantnog doktora jer je pas suviše star za život, ili ako hoćete, dovoljno star za smrt.

IKoncert_ptica12stovremeno je, doduše, Doktor uspješno eksperimentirao na Predsjednikovoj majci, Ghalini, koju glumi Tatjana Šojić, dajući joj također „jednu hormonsku terapiju“, nekakav koktel ptičijih gena, nakon čega se njeno biološki staro tijelo značajno podmladilo, te tako oblikovalo jednu grotesknu karikaturu stare majke koja se strastveno bavi sportom i uživa u kojekakvim fitnesima i jogginzima, utjelovljujući tako ovu danas sveprisutnu propagandu zdravog življenja reduciranog na čisto tjelesnu, fizičku kondiciju i spremu.
Ponesen uspjehom ovog eksperimenta, a i pod pritiskom vremenskog ograničenja, Stoldter odlučuje intervenirati u biološki život Pauline na isti način. On će psu dati isti koktel ptičijih gena, u nadi da će se eksperiment pokazati uspješnim kao i u slučaju Predsjednikove mame, što se na koncu i desi, ali u trenutku dok Predsjednik i Stoldter proslavljaju prvu pobjedu čovječanstva nad smrću uspješnim naučnim eksperimentom, dešava se čudan obrat. Pojavljuje se mama Ghalina i ona je već na pola puta do toga da se u potpunosti pretvori u pticu. Predsjednik zaključuje da će se isto dogoditi i njegovoj Paulini, što znači samo jedno: i on se mora podvrgnuuti toj „hormonskoj terapiji“ Doktora Stoldtera, to jest postati ptica, jer ne može zamisliti život ni svijet u kojem je Paulina ptica a on i dalje čovjek. Toliko ju voli da ne bi mogao podnijeti to da ju drži zatočenu u krletki.

Čini se da Karahasan svoju dramu piše imajući u vidu jednu od velikih tema manirističke književnosti i umjetnosti uopšte, a to je preobražaj. Sjetimo se Metamorfoza, velikog djela rimskog književnika Ovidija, zatim Archimboldovih portreta na kojima se ljudska lica pretvaraju u gomilu voća, pa su tako obrazi jabuke, ljudski nos je krompir, a kosa je od bobica grožđa, a onda sve do moderne epohe u kojoj jedan češki pisac piše o jutru kada se neki čovjek pretvorio u kukca. Kao i u mnogim svojim djelima, Karahasan se koristi manirističkim tehnikama, nastojeći da reflektira dezintegriranu stvarnost svijeta koji gubi svoje metafizičko uporište. Stoga je i sjajna dosjetka da se ulaz u Stoldterov laboratorij predstavi u obliku goleme maternice, što naravno upućuje na to da se čudo stvaranja života pokušava zamijeniti okvirom naučnog eksperimenta. Jasno je da naučni poduhvat ne može nikada u potpunosti nadomjestiti metafiziku stvaranja života, jer je uvijek osuđen na to da ostane tek puka intervencija u organsku zakonitost po kojoj sve što živi mora umrijeti.

Ako likovi Karahasanove drame nemaju niti jedan problem osim tog što su smrtni, to sugerira da su izgubili i sam život. Redateljska odluka Aleša Kurta da glumcima na lica stavi maske, da im umjesto kose na glavi budu perike, susreće se sa piščevim insistiranjem na tome da se nedostatkom metafizike smrti gubi i svijet u kojem je moguće živjeti. Dopustio bih sebi i tumačenje po kojem je Kurt kompletnu postavku oblikovao tako da podsjeća na modnu pistu, dakle onaj prostor u kojem glavnu ulogu imaju takozvani modeli, ljudi čija tijela današnja civilizacija pokušava uzdići do razine idealnog, što će reći, jedva žive osobe.

JKoncert_ptica3edan dramski paralelizam je također važan za semantiku ove drame, a to je susret sa Pupavcem, likom koji za sebe tvrdi da je u prošlom životu bio čovjek, Faridudin Attar, pjesnik islamske mističke tradicije, a glumi ga Senad Alihodžić. Naime, ovaj mistik se, kako i sam kaže, jednom prilikom pišući svoje djelo Razgovori s pticama, toliko uživio u svoje pisanje, toliko se poistovijetio sa pticom da je na koncu i postao jedna. S jedne strane, dakle, imamo moderne ljude koji su mehanički, putem genetskom inžinjeringa postali ptice, a s druge strane je jedan pjesnik koji se, onako kao što čine glumci, preobrazio u pticu pokušavajući da ju shvati, upozna, razumije. Njegova radnja u ovoj drami je potraga za mističnim bićem po imenu Simurg, kojeg glumi Aida Bukva.

Jedna prekrasna metafora boravi u ovoj predstavi i proizilazi upravo iz čovjekovog odnosa prema pticama. Nije li mit o Ikaru i Dedalu jedna stara priča o čovjekovoj melankoliji zbog usuda da boravi na kopnu, a žudi za tim da poleti. Pa nisu li stoga i sva naša stremljenja, da se poslužimo još jednom metaforom, jedan oblik ljubomore prema pticama?
Pored toga, vrijedi istaknuti i nekoliko sjajno ostvarenih glumačkih uloga u ovoj predstavi, recimo, intepretaciju lika mama Ghaline koju glumi Tatjana Šojić, čija je komička igra veoma vješto približila svijet drame gledateljima, i to ne nauštrb značenja ustanovljenih u dramskom tekstu, već naprotiv, nadograđujući ih, udahjujući im jedan novi život. Impozantan je glumački dar Mirsada Tuke da vlastito tijelo, i što je još zanimljivije, vlastiti glas upotrebi u svrhe oblikovanja tematike preobražaja. Uzimajući ulogu glavnoga junaka drame, ovaj glumac je morao proći nekoliko transformacija od one početne situacije, u kojoj glumi Predsjednika, čovjeka sa umjetnom kosom i grotesknim baritonskim glasom kakav može imati samo čovjek koji stoji na vrhu svijeta. Na kraju predstave, na kraju svog putovanja do samospoznaje, tom liku neće ostati ništa od one maske, ništa od lažne umjetne kose, ništa od tog gromoglasnog baritona svrhovitog samo zapovijedanju i vladanju.

Ljubiteljima pozorišta preostaje samo da odu pogledati ovu zaista lijepu predstavu i o svemu tome razmisle sami, jer pored mnogostrukih značenja, ova predstava nudi i priliku da se gledatelj odlično zabavi, što je jedna nesumnjiva vrijednost pozorišta koju današnji umjetnici tvrdoglavo zanemaruju.

NAPOMENA: Naredna izvedba Koncerta ptica je 27.04.2015.

KONCERT PTICA
Dževad Karahasan
Režija: Aleš Kurt
Igraju: Mirsad Tuka, Tatjana Šojić, Amar Selimović, Senad Alihodžić, Aida Bukva
Dramaturgija: Vedran Fajković
Scenograf i Kostimograf: Adisa Vatreš
Kompozitor i aranžer: Dušan Vranić
Ninjutsu sensei: Darko Trajković
Video art: Naida Begović
Asistent scenografa: Vedad Orahovac
Inspicijent: Rade Jagličić
Producent: Duška Amidžić

Leave a Reply