Kost, kostim

Darko Cvijetić

DarkoCvijetić(“Pepeo mrtvih još pada po reverima

Kao čađ po selima oko cementare” Milorad Pejić)

 

 

 

Ostane li kost kost kakvo god ime da ima, kakvo god da je koštano ime ili srž koštana? Pleše li Koštana i kada je srž? Kost je unutarnji kostim u glumcu. Može se, recimo kost zvati Jozo ili Ivo u Dalmatinskoj Zagori, može se u Zenici zvati Mirso ili Enes a u Banjoj Luci Mićun, u Dubici Đorđe ili Vlado.

Kost mijenja kostime. Kad nađemo sve posakrivane kosti, i nanovo ih očistimo i ukopamo – hoćemo li se namiriti?

Možda cijelu zemlju valja prekopati i zasuti memorabilijama, da se njome više ne može ni hodati. Zakostiti ovaj svijet.

Kako s onog donosiš kosti, tako s ovog odnosiš samo meso.

Kost ostane, ne zakopava se, jer će i tako opet biti tkozna zašto iskopavana – nedostajat će negdje neki broj, neko bedro, neka zinuta lubanja.

Nema drugog vremena predstave osim onoga vremena koji se i gledatelju odvija.
Zato predstave lažu svoje vrijeme. Kada se pak dogodi da se SADA predstave događa u svome vremenu, predstava je već dovoljno velika za svjedočenje.

Tako i događanje Mate Matišića u Narodnom pozorištu Republike Srpske kao prvoga hrvatskog autora kojega se igra u Narodnom pozorištu Republike Srpske od 1986. već jeste svjedočenje i već jeste odziv na pitanje istinitosti!

 

SINOVI UMIRU PRVI su prvi dio Matišićeve “posmrtne trilogije” koju još čine ŽENA BEZ TIJELA i NIČIJI SIN.

A Matišić piše o prodaji i kupovini kostiju, kostiju mrtvih koji su od rata nenađeni i neotkopani, o nalaženju, o plakanju živih, o plakanju mrtvih, o ranama i ludilima što su se namnožila i preplavila nam živote.

Progovaranje o potrebi da se kosti oplaču, operu, imenuju nanovo, a sve to opet ugrimasiti u smijeh koji odmah po sebi postaje zadah, pothvat je koji je Matišića vinuo u sam vrh hrvatskog dramskog pisma.

Mrtvi ratnici i bolesni preživjeli ratnici.

Ovdje se traže bratove kosti, sinove kosti. I u banjalučkom Matišiću naći kosti sina košta u eurima.

Kosti za kosti iskopane majke – jer koštaju koštane srži.

Marko Misirača daje banjalučkom Matišiću “šarm i štih” ovdašnjih neslegnutih humki, koje preslagujemo već sedamdesetak godina. Blato ovdašnjih grobnica lijepilo nam se po dlanovima, u gledalištu punom grča. Morali su i Marko i Mate dohvatati se komike da bi progovarali o ovdašnjem strašnom i ta se dvosjekla opasnost njihala nad predstavom. Jer kako alanfordovski svijet može opstajati nad zadahom grobnica?

U starletiziranom svijetu svakodnevnih banalnih smrti, pronalazak nečije butine iz 1993. nema nego porodični značaj. Prolazimo put od “sve će vas Bili (Piton) pokopati” Dušana Kovačevića, do “sve ću vas iskopati” Mate Matišića.

 

 

Kad Misirača podvlači ognjište i krov i pod njim mitski stol s rakijom, hljebom i majkom, on uklanja vatru a iz dimnjaka ostavlja/nastavlja kuljati dim. No sada je dodato pitanje je li to dim od ognjišne vatre iz kuće ili je to krematorijski dim kojeg raznosi bergenbelzenovski povjetarac?

Banjolučka predstava drhtala je od same sebe, grčila se od riječi koju izgovara, od istinitosti kojoj se vrata otvaraju. Na kraju je puklo i publika je bila na nogama.

I u holu pozorišta nakon predstave dohvatim novine “iz regije” kojima na naslovnici vrišti – o zadivljujućem odzivu mladih dječaka na profesionalno služenje vojnoga roka. Moguće je da sinovi sami trče prvi umirati, nasmijani mladi lavovi.

sinoviumiruprviNesretnog PTSP-om uništenog Mićuna može se igrati i kovačevićevski, no tada je naš smijeh manji za zadah iz otvorenih usta u koji forenzičari guraju kažiprste. Vrsni su i Nusmir Muharemović koji u zeničkoj predstavi igra isti lik, kao i briljantni Aleksandar Stojković u banjalučkoj izvedbi…ludilo garnirano visokim podiokom apsurda. Uigrani banjalučki ansambl djelovao je ubjedljivo i u svome grču i u svojoj zapitanosti.

Ipak, mislim da redatelj Marko Misirača nije trebao odustati od svoje ideje da scenografiju uradi od kostiju dovoženih iz prijedorskih mesnica. Već takav podatak u afišnom materijalu bio bi matišićevski – jer bi kosti dakako bile životinjske a oko Prijedora eto nedostaju ljudske, one posakrivane.

Bio bi to novi tekst na palimpsestu spiska nedostajućih mrtvih.

SINOVI UMIRU PRVI su izvanredan teatarski događaj. Ostalo su prekopavanja. Po istinama, po lubanjama.

Zaplesana Koštana, srž.

Bravo Marko! Bravo za Narodno pozorište Republike Srpske iz Banja Luke!

 

 

Darko Cvijetić, konac aprila 2016.

 

Mate Matišić.
SINOVI UMIRU PRVI
Narodno pozorište Republike Srpske

 

režija Marko Misirača

premijera 5.3.2016.

dramaturg: Ivan Velisavljević

lektor: Milorad Telebak

scenografkinja: Dragana Purković Macan

kostimografkinja: Jelena Vidović

autorska muzika: Petar Topolović

igraju:

Dragoslav Medojević

Nataša Ivančević

Aleksandar Stojković

Miljka Brđanin

Boško Đurđević

Goran Jokić

Ljubiša Savanović

Zlatan Vidović

Svetlana Tanja Popović

Đorđe Marković

Vladimir Đorđević

Zoran Stanišić

Rok Radiša

Leave a Reply