Kroz predvorja politike do utočišta književnosti

Matija Bošnjak

matija1-Copy-300x235Memoari Maria Vargasa Ljose po imenu Riba u vodi napisani su davno prije nego što će peruanski književnik osvojiti Nobelovu nagradu za književnost 2010. godine, kada će mnogi kritičari jednoglasno tvrditi da je Ljosin doprinos svjetskoj književnosti daleko značajniji od cjelokupnog latino-američkog boom-a u 20. stoljeću. Bez obzira na povremena kritičarsko-promotorska pretjerivanja, Ljosin sveukupan opus, u kojem se naročito ističu prvijenac Grad i psi, a tako i historijski roman Jarčevo slavlje,  predstavlja jednu od najzanimljivih pojava u tokovima savremene svjetske literature, a njegovi memoari nimalo ne odskaču po pitanju lakoće kojom čitatelja uvlače u svijet vješto napisane proze, u ovom slučaju, u svijet vješto umjetnički oblikovane poetike uspomena. Zadovoljstvo čitanja ove Ljosine knjige omogućilo nam je izdavaštvo Laguna, a zadatak prevođenja obavila je Ljiljana Popović Anđić.

Kao i drugi tipični memoari, Riba u vodi je susret čovjeka sa samim sobom u području sjećanja, s tim što je Ljosina poetika sjećanja ovdje koncipirana na način da autor naizmjenično osluškuje nekada period djetinjstva, kada je pohađao različite škole i internate, i kada se, takoreći, zaljubio u književnost, a zatim osluškuje period zrelosti, kada je, kao već uvažena javna ličnost, poželio graditi političku karijeru. Ovaj veoma duhovit, no ponekad bolan i samokritičan osvrt na vlastiti dvostruki život dotaknuti će čitatelje koji žele saznati više o duhu jednog pisca čiji su politički neuspjesi na koncu presudili u korist književnosti. Upravo zato je sjajno koncipirana knjiga Riba u vodi budući da je zasnovana na gotovo dva paralelna sižejna toka, gdje je u fokusu jedne pripovijesti život dječaka Maria Vargasa Ljose, mladog i pomalo melankoličnog dječaka koji je vlastitog oca volio samo dok je mogao vjerovati u njegovu časnu vojničku pogibiju, a u fokusu druge već je zreli Mario Vargas Ljosa, sa svojim aspiracijama, idealima i nevoljama sredovječnog muškarca, koji osjeća kao da mora napraviti suludi izbor između književnosti i politike. Stoga nije ni čudno da Ljosa piše svoje memoare neke tri godine nakon što je izgubio bitku na predsjedničkim izborima u Peruu, jer čitajući poglavlje za poglavljem ove autorefleksivne introspekcije, na koncu slavnog književnika Ljose, moramo postavljati pitanje, koje je vjerovatno sebi postavljao i autor: hoće li se, kako i kada susresti ove dvije osobe, dječak i predsjednički kandidat, obojica u istoj koži, a opet tako nepomirljivi i razdvojeni.

ljosaSam Ljosa će u nekoliko navrata insistirati na tome da je prelomni događaj u njegovom konačnom okretanju ka književnosti bio upravo poraz na političkoj pozornici, no čini se da je taj iskorak prema pisanju napravljen nekada davno ranije u njegovom životu, zbog čega se sva ostala interesovanja i ambicije pokazuju kao nejasna lutanja. Ili se pak može reći da ni književnik Mario Vargas Ljosa ne bi bio moguć bez ranijeg učešća u manje-više sitnim politikantskim igrama jedne dosta nerazvijene i nazadne zemlje. Svaka nova stranica ove knjige otkriva duboku ličnu dramu Ljosine egzistencijalne i etičke dileme. Čovjek koji voli svoj Perú i samim tim osjeća odgovornost prema svom narodu, svojim sugrađanima, ipak ne može djelovati unutar uskog i tjeskobnog prostora dnevno-političkih spletki. Jedna fus-nota u poglavlju Spletkaroši i zmajevi otkriva i Ljosine političke svjetonazore, povodom rasprave o gradu-državi Singapur koju je tadašnji kandidat za mjesto predsjednika vodio sa jednim kolegom iz sasvim druge profesije, književnikom. Ljosa je, naime, siguran, tojest tada je bio siguran da bi „svi žitelji Trećeg svijeta, bili spremni da prestanu da budu živopisni u zamenu za poslove i život sa minimumom sigurnosti i pristojnosti“.  Složili se ili ne sa ovom pretpostavkom, ova knjiga, pored toga što mnogo otkriva o peruanskom nobelovcu, pokazuje koliko je aktuelna, i što je još važnije, koliko se politička sudbina Ljosinog Perua može preslikati i na mnoge druge zemlje svijeta. Bez upuštanja u nepotrebna nabrajanja ili izdvajanja, treba samo reći da ovi memoari, zbog tematskog fokusa na političku karijeru jednog čovjeka, otvaraju i svojevrstan prostor za polemiku, i to upravo onu koja nas, na globalnom planu, ponajviše uznemirava.

U svakom slučaju, na čitateljima je da sami prosude. No, sve i da čitanje Ribe u vodi ne razjasni gotovo ništa o različitim i nerijetko suprotstavljenim mogućnostima čovjekovog bića, ova vješto umjetnički oblikovana i stilski uzorna knjiga sigurno će pobuditi interesovanje i kod onih koji ne vole o piščevom životu znati više nego što je potrebno da bi se uživalo u književnosti.

Tekst,  uz dozvolu autora, prenosimo iz časopisa za književnost i kulturu Život.

Leave a Reply