Mali ljudi i velike promjene

Elvis Ljajić

elvisljajicDrugog dana 33. Susreta pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom publika je imala priliku pogledati predstavu beogradskog Ateljea 212 Mrešćenje šarana, koju je po tekstu Aleksandra Popovića režirao Milan Nešković.

Neškovića smo imali priliku i na 32. susretima, na kojima je bio sa još jednom Popovićevom dramom, Belom kafom. Ono što smo imali priliku pogledati sinoć nas je uvjerilo kako je Neškovićevo ozbiljno, studiozno (sada već) i dugo bavljenje Popovićem dalo rezultata. Sinoć smo, naime, pogledali dobru predstavu.

Scena je postavljena tako da su desni i lijevi zid što su bliže rikvandu bliži jedan drugom, napravljeni od vrata, od kojih su neka funkcionalna a neka ne. Rikvand su velika, ogromna, visoka vrata, zapravo jedina kroz koja likovi dosita otići i doći. Ovakva scena stvara osjećaj tekobe, pritiskanja, klaustrofobije, a ta silna vrata uopšte ne nude izlaz. Naprotiv, samo povećavaju broj mogućnosti pogrešnih izbora.

Nešković je uradio dobar posao i veoma dobrom glumačkom podjelom – glumci su igrali ujednačeno, i to ujednačeno dobro. Na Susretima nismo imali priliku pogledati Svetozara Cvetkovića u ulozi Profesora, ali se Tihomir Stanić, kao njegova zamjena, sjajno uklopio u igru ostatka glumačkog ansambla.

Posebno je dobar način na koji se odlučilo igrati pisca koji se smatra jednim od najvećih srpskih dramskih pisaca u skorijoj historiji. Iako se komad bavi užansom sudbinom jedne porodice i nekolicine njima bliskih ljudi, odigrano je bez mrve patetičnosti, prekidajući te mučne epizode humorom.

msOva predstava je i školski primjer dobrog tempa i ritma predstave. Kako se u predstavi stalno mijanju odnosi moći, odnosno  stalno se mijenja ono što je zvanično ispravno, te promjene omogućavaju jednostavno postavljanje ritma, a tempo je u skladu sa odlukom da se Mrešćenje šarana igra kao komedija. Promjene odnosa moći iz scene u scenu su naglašene i dodatno objašnjene songovoma, koje daju suptilnu najavu onoga što slijedi.

Upravo su to promjene ono što je izizetno bitno u ovoj predstavi. Stalna obrtanja i promjene sistema vrijednosti, nesigurnost i strah, nemogućnost da se dokuči šta je zapravo ispravno a šta ne, dovela su svakog od likova u situaciju da jednom bude tlačitelj, da bude taj čija se sluša i po čijem se metru mjeri svijet. Otvaranje te mogućnosti da svako od likova na sceni, a samim tim i svako od nas, može da bude okrutni tiranin samo ako mu se da šansa, je pomalo zastrašujuća. Zato nas ova predstava podjeća na to kako su te i takve promjene stalne, kako se ponavljaju iz generacije u generaciju, i kako je njima najteže i najizazovnije ostati čovjek.

Nešković je napravio veoma dobru predstavu, koja je i zabavna, duhovita i sa brikim humorom, ali poslije koje shvatimo da smo se sve vrijeme sebi smijali.

Leave a Reply