Mississava

Jasmin Hasanović

Jasmin HasanovićRoman Bekima Sejranovića, „Tvoj sin Huckelberry Finn“, objavljen 2015. godine, možemo čitati iz više rakursa. Uostalom, to je uvijek bila odlika dobrih štiva, ta činjenica da se mogu posmatrati iz više perspektiva i da mogu, u svojoj cjelini, djelovati kao svojevrsna pouka i otvarati drugačiji pogled na trenutno stanje stvari. Očigledno je, to ne može promaći ni manje iskusnom čitaocu, da se radi o aluziji na roman Marka Twaina Adventures of Huckleberry Finn.  Po uzoru na Twaina i zgode Huckelberry Finna, njegovo putovanje i avanture rijekom Mississippi, Sejranović stvara roman u čijem fokusu su avanture pripovjedača koji plovi Savom i Dunavom, pričajući priče i anegdote doživljene ploveći svojim brodom – Savskom bubom. Sredovječni čovjek pokušava vratiti vrijeme i biti naivno dijete u preozbiljnom svijetu. Čak se i jezik pripovjedača odlikuje slobodom, te korištenjem vulgarnih fraza. U svakom segmentu pripovijesti osjeća se sloboda govora i radnje.  Na jednoj obali pričaš hrvatski, na drugoj bosanski, u Beogradu pak srpski. I svaki jezik je tvoj.  Jer ti nisi ni tamo, ni ovamo, ti si na granici. Rijeka, pa i njeni rukavci, predstavljaju svojevrsnu granicu, kako u geografskom, tako i u životnom smislu. Tanku liniju života po kojoj pripovjedač prelazi sa jedne anegdote na drugu. To klatno u pripovijesti Bekima Sejranovića, klatno koje u jednom trenutku pripovijeda dječački neozbiljno, a u drugom odraslo i zrelo,  provlači se kroz cijeli roman. Na koncu se dobije utisak da pripovjedač ne želi da odraste. Uživa u postolovini Savom jer mu ona donosi slobodu djeteta zaljubljenog u rijeku. Odrastanje, od kojeg se želi pobjeći pod svaku cijenu, donosi samo probleme i iskušenja koja život nosi. Sve stvari koje se dešavaju, ili su se dešavale u proteklih dvadeset godina, propituje dječije naivno. Jer dijete je, pa makar se ono krilo i u sredovječnom čovjeku, kao što se krije u svakom od nas pomalo, brutalno iskreno. Bez predrasuda i stida. Ovo se najbolje vidi iz odnosa pripovjedača i njegovog oca – Matorog.

hf2Sava, Dunav, Tisa, i sve ostale rijeke i rukavci kojima se može stići brodicom sve do Pariza, predstavljaju određenu vrstu granica među kulturama  i u romanu djeluje efikasno jer ni jednog trenutka pripovjedač ne zauzima jasnu narativnu poziciju, te se ukazuje na to da se sa granice najbolje vide razlike među državama i kulturama. Jer ako ne pripadaš ni jednoj od tih država, kultura,  imaš norveški pasoš, sa sigurnošću možeš bolje gledati na stvari i svijet oko sebe. Aluzija na Twainov roman je svojevrsna potvrda privrženosti rijeci i životu na njoj, ali i propitivanja različitosti iz rakursa objektivnog pripovjedača koji ni u jednom trenutku, kako je već rečeno, ne zauzima jasnu pripovjedačku poziciju. Autobiografski pristup priče ukazuje na propitivanje sopstvene prošlosti ili, kako se popularno kaže, potragu za sopstvenim identitetom i, koliko god pripovjedačev život nosila struja Save naprijed, i samo naprijed, on se uporno pokušava vratiti, ne želeći nikada u potpunosti odrasti.

Savska buba, brod kojim se pripovjedač prebacuje iz anegdote u anegdotu, nije običan brod. Ona je sredstvo kojim pripovjedač plovi kroz život u potrazi za slobodom. To je između ostalog razlog zašto pripovjedač konzumira drogu, jer jedino tada možeš u potpunosti biti slobodan. Konzumiranje droge, samo je još jedan od dokaza da se ne može danas, zdrave pameti, percipirati stvarnost puna problema. Mora se priznati da autor beskrupolozno ulazi u problem droge i ovisnosti, opisujući opijate do u sitne detalje. Sejranović na duhovit način stvara ovu književnu avanturu uranjajući u mnoge segmente života, izlagajući ih podsmijehu i sa dozom crnog humora potiče čitaoca na razmišljanje.

Ako je Twain ukazao na rasizam, Bekim Sejranović ukazuje na nacionalizam i korupciju. Ako je Twain opisivao sličnosti i razlike među ljudima na rijeci Mississippi, Sejranović opisuje i ukazuje na sličnosti i razlike među ljudima na Savi i Dunavu. Snažna odlika Sejranovićevog narativnog stila ogleda se u onome što mnogi zovu čitanje između redova. U romanu se ni u jednom trenutku ne ulazi u ozbiljne rasprave o nacionalizmu, fašizmu i ostalim ideologijama, nema rasprava i dogmi, ali ih autor, satirično i sa velikom dozom sigurnosti i iskustva likova, izlaže podsmijehivanju čime su one, ponajviše vulgarnim govorom likova, osuđene na propast.

Metaforički gledano, rijeka Sava predstavlja život. Ponekad uzak i brz, a ponekad širok i spor. Ona je početak svega, kao voda, i kraj svega, opet kao voda. I predstavlja ciklus rođenja i smrti.
S druge strane, Sava i Dunav predstavljaju i državu za sebe, jer za život na ovim rijekama nema potrebe napuštati ih. I, što je najvažnije, rijeke imaju jasno iscrtane granice. Ili ćeš uzvodno, ili nizvodno, treće opcije nema. Ili se prepusti struji, ili se bori protiv nje.

Leave a Reply