Mistika i mistika

Fahrudin Kujundžić

Fahrudin Kujundžić1.

Knjiga ‟Mistika i mistika”, autorice Jasne Šamić, ‟ima za cilj da čitaocu približi misticizam, prvenstveno sufizam i njegovu filozofiju, poredeći, odnosno kontrastirajući ovaj duhovni pokret koji se javio u okrilju islama s drugim orijentalnim filozofijama i drugim mistikama” . Pored toga, kako i autorica navodi u uvodu, u knjizi su date analize poznatih sufijskih pjesnika, kroz koje se mogu bolje razumjeti neke osnovne karakteristike sufizma o kojima je ovdje riječ, te se pokušalo ukazati na veze i sa pojedinim evropskim autorima, tražeći u njima ‟daleki eho mistike” . U uvodu autorica još ističe kako nije muslimanka, ali da misli da se o sufizmu može pisati i ako sâm nisi sufija (mada je svjesna da se s tim mnoge sufije neće složiti): ‟Moj stav je da se ne mora biti sufija da bi volio i razumio sufijsku poeziju i sufizam uopšte; iniciran si samom činjenicom da si zagazio u tajne mističkih simbola, i u tajnu općenito.”

Prvo poglavlje knjige posvećeno je ukratko islamu, što je razumljivo, jer svaki pokušaj objašnjenja sufizma bi trebao krenuti od osnova islama, kako bismo imali širi kontekst za razumijevanje. Jasna Šamić neophodnost takvog početka objašnjava na još jedan način: ‟Svjesna da i veoma obrazovani ljudi ne poznaju dovoljno islam i njegove dogme, kao ni svetu Knjigu muslimana, mada i sami upotrebljavaju svakodnevno određene termine iz tog civilizacijskog kruga, smatrala sam neophodnim da kažem nešto i o porijeklu ove religije i o njenim postulatima.”

Nakon islama, slijedi jedno poglavlje općenito o sufizmu, tako da dobijamo dobar temelj, na osnovu kojega možemo pratiti dalje analize u ovoj knjizi. U narednim poglavljima Jasna Šamić uvodi mnoge zanimljive teme sufizma, analizirajući ih uz pomoć velikog broja različitih autora, pokazujući time svoje ‟dugogodišnje istraživačko iskustvo” , koje je istakla u uvodu.

2.

mistika-i-mistikaIako su posljednja tri poglavlja osjetno slabija od ostatka knjige – ti dijelovi o evropskim i ‟bivšim jugoslovenskim” autorima su jednostavno prekratki za ozbiljnije zaključke, a poglavlje o derviškim redovima je uglavnom tek nabrajanje podataka – šteta je što se knjiga nije tu i završila. Zaključak bespotrebno odvodi knjigu u nekom skroz drugom pravcu i na sve baca neko drugo svjetlo.

Umjesto da zaokruži sve ono što je prethodno rečeno, autorica na kraju knjige odlučuje nabrzinu progovoriti o svemu onome što nije stigla reći. Na jednom mjestu, kao kratki predah u tom izlaganju, stoji rečenica: ‟Mistika, to jest sufizam, daleko je od ovog načina razmišljanja.” Slažem se, s tim što bih još dodao, da je toliko daleko da zaista nema nikakve potrebe da se govori o tome u knjizi posvećenoj sufizmu.

Autorica, naime, na kraju osjeća potrebu da napiše ‟nekoliko redova o modernom islamu” , a potom na 11 stranica otvara pitanje da li je islam religija nasilja, raspravlja o terorizmu, potom piše o, kako sama kaže, famoznom nikabu, otvara pitanje odnosa monoteističkih religija prema ženi, pa prelazi na Balkan, od 14. stoljeća do danas, nudeći zatim svoju klasifikaciju islama u Bosni poslije posljednjeg rata, govoreći usput o Aliji Izetbegoviću, potom o Vehabijama, dajući neku svoju viziju o sudbini islama…, uspijevaći kroz sve to reći tek ponešto o samoj sebi i svojim stavovima. Tu posebno treba izdvojiti dio posvećen nikabu, gdje će se autorica na jednom mjestu pitati ima li razlike između egzibicionizma i nošenja nikaba, poredeći potom nikab sa žutom trakom koju su nosili Jevreji, te zaključujući kako bi se moglo primijetiti ‟da nema previše razlike između nikaba i kukastog krsta, ako oba znaka uzmemo kao ideološke predznake, iako se u ovom času čini da je nacizam mnogo zločinačkiji totalitarizam od islamizma” . Za tim ne zaostaje mnogo ni klasifikacija islama u Bosni poslije rata, gdje autorica govori o ‟seljačkom”, ‟uvezenom”, ‟katoličkom”, ‟političkom” i ‟karikaturalnom islamu”.

Očigledno svjesna toga kakvu reakciju može izazvati njen zaključak, autorica na kraju poentira: ‟Znanje i dobronamjerni savjeti shvaćeni su danas u tom dijelu svijeta [u Bosni – napomena F.K.] kao neprijateljstvo prema islamu i muslimanima, a ljudi koji nastoje ukazati na povijesne činjenice ove religije koje se razlikuju od onih koje se trenutno propovijedaju, iznoseći primjere velikih islamskih umova, kao što su Ibn Sina (Avicena), Ibn Rušd (Averoes), Džalaludin Rumi, Gazali, i mnogi drugi, nerijetko su izjednačeni sa onima koji su počinili masovna razaranja, silovanja, protjerivanja stanovništva s ciljem ʽetničkog čišćenjaʼ, bombardovanja gradova, itd.”

Iz poštovanja prema formi u kojoj pišem, za razliku od Jasne Šamić, svoje lične impresije ću zadržati za sebe, a kao komentar na to sve navest ću riječi same autorice, koje je ona na jednom mjestu u knjizi uputila Dževadu Karahasanu, analizirajući sufizam u njegovim romanima: ‟Napokon, čini se da je cilj pisca da se posluži već poznatom metodom posuđivanja imena i ʽfilozofijeʼ, kako bi iznio svoje vlastite stavove što stoje (donekle) pod uticajem sufijsko-orijentalnog gledanja na svijet.”

Tekst, u dozvolu autora, prenosimo iz časopisa za književnost i kulturu  “Život

Leave a Reply